Opsežna i studiozna biografska knjiga Jevgenija Paščenka o Jurju Križaniću napisana je iz ukrajinske perspektive i u kontekstu kulture baroka, ukrajinsko-hrvatskih književnih i kulturnopovijesnih veza te uloge slavizma u Križanićevu idejnu sustavu.
Rezultati Paščenkovih promatranja nameću zaključak da su djelatnost Jurja Križanića i njegova idejna usmjerenost u nastanku, evoluciji, ostvarivanjima i posljedicama bile zadane nizom osobina kulturnog, povijesnog, crkvenog i političkog razvoja europske stvarnosti 17. stoljeća. Križanić se sa svojim idejama, ponajprije slavizmom, nije pojavio kao nešto strano, netipično za hrvatsku duhovnu sredinu. Njegovu pojavu i djelatnost uvjetovale su i izazvale osobine razvoja niza književnopovijesnih događaja na hrvatskom, srednjoeuropskom i istočnoslavenskom, posebice ukrajinskom kulturnom prostoru. U njegovu stvaralaštvu odjeknule su idejne, političke, znanstvene i druge osobitosti naroda tadašnje Europe. Pisac je živio i stvarao u ozračju niza europskih kultura i tradicija, počev od njegove nacionalne, preko srednjoeuropskih, sve do istočnoeuropskih. Cijeli niz pojmova koji su svojevrsna sinteza Križanićeva idejnog sustava ima potvrde i analogije u političkom težnjama i kulturnim tradicijama sredina u kojima je stvarao. To su ponajprije idejne dominante kao što su slavizam u širokom smislu, problem razjedinjenja i ujedinjenja kršćanstva, stanje nacionalnih slavenskih jezika, odnosi između slavenskih zemalja, njihova neovisnost, osmanlijska ugroza, problem općeeuropske solidarnosti u obrani kršćanstva. Nije slučajno da se u nekim sredinama opaža svojevrstan »povratak« Križaniću, da ga se doživljava iz perspektive suvremenih težnji prema konsolidiranju Europe i uspostave dijaloga između Zapada i Istoka.
Za boravka u Ukrajini Križanić je ušao u srž problema koji će dugo ostati problematičan i neriješen, a takav ostaje i danas − to je problem crkvenog jedinstva koji je doveo do stvaranja Ukrajinske grkokatoličke crkve. Zalaganjem za to jedinstvo, Križanić je djelovao u duhu svojega doba u kojem se formirala neka vrsta barokne unije u koju je ušla i Ukrajina. Ukrajinci i Hrvati su, zapravo, sudjelovali u formiranju europske unije, crkvene i državne, te su radili na izravnom i ravnopravnom uključivanju slavenskoga prostora u općeeuropsko jedinstvo. Ukrajinski su grkokatolici u povezivanju s Rimom vidjeli mogućnost ulaska u zapadnoeuropski prostor, što su i uspjeli, potvrdom čega je nastanak ukrajinskoga baroka. Osim toga vidjeli su mogućnost jačanja partnerstva s Rimom. U takvim idejama pronašli su najbolje sugovornike i partnere u Hrvatima. Križanićev životni put svjedoči da je njegova ideja o povezivanju Crkava i slavenstva imala podršku i razumijevanje ukrajinskoga društva. To govori o tipološkoj srodnosti ciljeva u kulturama i književnostima predstavnika baroknog slavizma kod Hrvata i Ukrajinaca. Ta ideja je više srednjoeuropska nego ideja Zapada ili Istoka, više nedržavnih nego državnih naroda. Ona je pridonijela povezivanju ukrajinskih i hrvatskih pisaca, intelektualaca i predstavnika Crkve.