Još o gradovima – Sankt Peterburg

U predgovoru knjizi Četiri grada spomenuo sam Sankt Peterburg kao jedan od gradova koji također imaju općeeuropsku kulturnu auru. Nisam ga mogao uvrstiti u svoj izbor jer ne odgovara postavljenom subjektivnom mjerilu; nikad u njemu nisam boravio. U ovim zapisima pruža se prilika da se osvrnem na taj u mnogočemu neobičan grad. Uvjeren sam da se navedeni kriterij može relativizirati ako poznajemo kulturnu i društvenu povijest grada, njegovu književnost i glazbu, likovnu umjetnost i kazališni život. Na svim tim područjima Sankt Peterburg (neko vrijeme Petrograd i Lenjingrad), koji je dugo bio prijestolnica, pruža obilje dobara.

Po kulturnom bogatstvu taj se ruski grad ne bi razlikovao od mnogih gradova svijeta. Treba, međutim, spoznati i istaknuti neka posve posebna obilježja koja mu daju jedinstvenu notu. Smatram da se ta posebnost, a dijelom i unikatnost, može bar donekle obuhvatiti dvama pojmovima: artificijelnost i složeni internacionalizam. Smisao tih oznaka želim potanje izložiti.

Novo rusko političko i kulturno središte

Artificijelnost je doslovno ugrađena u urbanističku povijest grada. Nije hirovita metafora ako ustvrdimo da je nova metropola nastala „preko noći“, u svega desetak godina, što je neusporedivo kratko razdoblje u usporedbi s mnogim urbanim objektima koji su nastajali stoljećima ili čak tisućljećima. Utemeljitelj, a donekle i graditelj, a svakako naredbodavac, ruski je car Petar I, koji je gradu dao svoje ime, dodavši riječ ­Sankt, što je bio snažan signal privrženosti zapadnoj, latinskoj tradiciji, u suprotnosti sa staroruskom, pravoslavnom. S obzirom na građevinski pothvat, tada bez premca, opravdano je upozoriti na to da je grad stvorila volja i vizionarnost – u opreci s povijesno-urbanističkom kategorijom organskog, postupnog rasta. Carev politički projekt nije se obazirao na razumna načela građevinske prakse. Petar Veliki, kako je kasnije nazvan, nije odabrao tektonski povoljan položaj, nego naprotiv: krajnje nepovoljno tlo. Golemi su napori i žrtve uloženi u oblikovanje temelja s pomoću kamene i drvene građe na močvarnom tlu oko razgranatog utoka rijeke Neve u Istočno more. Car nije samo nadgledao radove svoje umjetne tvorevine, svog „prozora prema Zapadu“, nego je iskoristio i građevinske vještine koje je stekao za boravaka u Njemačkoj, Nizozemskoj i Engleskoj.

Sankt Peterburg urbanistički je srodniji Stockholmu, Amsterdamu ili Veneciji negoli Moskvi ili Kijevu

Grad je zamišljen kao novo političko i kulturno središte (pri čemu je riječ središte doista metafora, jer se nova metropola nalazila na krajnjoj zemljopisnoj periferiji carstva). Sankt Peterburgu bila je namijenjena uloga da prednjači ispred tada još uvelike arhaične, boljarske Moskve. Car je težio za tim da grad prožme modernim duhom europskog, a osobito njemačkog prosvjetiteljstva (Thomasius, Wolff), koji je staroj prijestolnici bio potpuno stran. Duhovna vizija išla je ukorak sa strateškom namjerom da peterburška luka pruži Rusiji pristup međunarodnoj trgovini na Baltiku i Atlantiku. Sve je to zahtijevalo ponajprije naseljavanje, dakle pretvaranje urbanističke zamisli u ljudsku stvarnost. Tvrđavama, reprezentativnim zgradama i stambenim kućama bilo je potrebno stanovništvo, pa su artificijelnosti morali pomagati administrativni postupci. Car je pozivao stručnjake raznih vrsta iz drugih zemalja, osobito graditelje i nautičke vještake, pa je grad od početka imao međunarodno obilježje. Rusko je stanovništvo (više slojeve za dvorsku reprezentaciju, obrtnike i radnike) naselio također s pomoću naredbi, to jest instrumenata tvorbenog sustava. Dekretima je car pozvao određen broj plemićkih obitelji, određen broj činovnika i točno izračunat broj majstora da se nasele u tek izgrađenim četvrtima, pa makar i uz primjenu prisile. Ovdje nije mjesto moralnim prosudama nego samo zaključku da je Sankt Peterburg među svim europskim velegradovima posve izniman fenomen. Njegov je nastanak historija osobne zamisli i stvaralačkog zanosa – motiva koji su se podudarali s političkim nakanama i europskim razvojnim tendencijama.

I posljednja careva želja služila je podizanju međunarodnog ugleda njegova grada. Naredbom je godine 1724. utemeljio Akademiju znanosti, a njezino je osnivanje potaknuo slavni njemački matematičar, filozof i diplomat Leibniz. U praksi ostvarena nakon Petrove smrti, Akademija je ubrzo privukla ugledne znanstvenike iz inozemstva, među kojima je bio i jedan od najvećih matematičara epohe, njemački Švicarac Euler. (Usput rečeno, taj se znanstvenik spominje u već klasičnu djelu hrvatske dramske književnosti, u Krležinim Glembajevima. Odmah na početku prvoga čina Leone navodi misli iz Eulerove fizikalne rasprave Mehanika, upozoravajući da je to djelo prvi put objavljeno u Sankt Peterburgu 1736.) Euler je s prekidima, boraveći i nekoliko godina u Berlinu, ravnao u peterburškoj Akademiji matematičkim i fizikalnim razredom. Položaj stranih znanstvenika bio je tako premoćan da su se domaći intelektualci mogli tek postupno afirmirati, pa je tek kemičar Lomonosov, nakon studija u Njemačkoj, uspio kao član Akademije postići oko sredine stoljeća međunarodni ugled. Memoarski zapisi iz domaćih krugova prijestolnice svjedoče o posebnom, izoliranom položaju te prve znanstvene ustanove u zemlji. Bila je međunarodno reprezentativna, ali nije bila ruska u užem smislu riječi. I ta se okolnost može navesti u prilog tvrdnji o specifičnom, „neorganskom“ značaju metropole.

Suvremenici su upozoravali na neobičnu činjenicu da je zbog jezičnih zapreka, to jest zbog tada još nedovoljna vladanja stranim jezicima gotovo u svim slojevima društva, Akademija bila donekle svojevrstan paralelni svijet. Vidjet ćemo da će se u tijeku osamnaestog stoljeća to stanje bitno promijeniti.

Moćne ruske carice

Petra I. naslijedila je na prijestolju njegova supruga, Katarina I. Premda je muža nadživjela samo dvije godine, njezina je kratka vladavina ipak uvod u doista unikatnu povijest Rusije u osamnaestom stoljeću. Zanemare li se kratke i beznačajne muške dinastijske epizode, u Sankt Peterburgu su gotovo do kraja stoljeća vladale žene, prodorne i osebujne. Prema mjerilima epohe, moderan ruski imperij nastao je u to doba. Paradoksalno: Petrova umjetna tvorevina („strano tijelo“, kako je gnjevno promrsio jedan carev konzervativan protivnik) stvorila je u svijetu predodžbu o cijeloj Rusiji, premda je najveći dio zemlje živio na stari način, samo administrativno dirnut od europskog grada na Nevi. On je bio neobičan, „stran“, i po konfiguraciji: sa svojim otocima, kanalima i mostovima urbanistički je mnogo srodniji Stockholmu, Amsterdamu ili Veneciji negoli Moskvi, Kijevu, Nižnjem Novgorodu. Činovnici premješteni iz Moskve u novu prijestolnicu govorili su da se teško navikavaju na dijelom zamršen gradski ustroj.

Osamnaesto stoljeće bilo je dakle rusko razdoblje žena, carica. Upozorio sam u poglavlju o Berlinu u knjizi Četiri europska grada da su i u pruskoj metropoli žene ili rođakinje vladara ostavile snažan trag u razvoju urbane cjeline, kompozicijski i stilski. Treba nadalje spomenuti da je u Beču Marija Terezija, titularna carica a zapravo kraljica habsburških krunskih zemalja, među kojima je, znamo, bila i Hrvatska, vodila državne poslove, no za njezino ustoličenje bili su potrebni posebni zakonodavni akti; ona je ostala iznimka u muškoj lozi Habsburgovaca. (U Francuskoj su se nizali kraljevi, a ženski je spol mogao ponekad utjecati na dvorske poteze samo posredno, u svojstvu ljubavnica.) Samo je u Sankt Peterburgu gotovo kontinuirano „slabiji spol“ bio jači a ne slabiji, dok je uloga koju su u Versaillesu imale metrese pripala na Istoku časnicima. (Katarina II, general Potemkin i poluotok Krim posebna su priča.) Carice nisu prezale ni od postupaka kakvi se danas nazivaju državnim udarima; svejedno, glavna im je težnja bila da nastave utemeljiteljevu viziju o priključku Zapadu – u društvenim konvencijama, misaonoj i umjetničkoj kulturi, a naposljetku i stjecanju važne uloge u međunarodnoj politici, što znači: u podjeli vlasti na sfere utjecaja.

Jedan od simbola grada, spomenik Petru Velikom, dala je izraditi slavna carica Katarina Velika

Ovdje će biti govora ponajviše o kulturnim razvojnicama i tekovinama „umjetnoga grada“. Kulturološkoj smotri posebno su zanimljive okolnosti povezane s dinastijskim interesima i osobnim sklonostima pojedinih vladarica. Tako na primjer povjesničari bilježe krivulje u porastu ili opadanju dviju bitnih kulturnih orijentacija prema inozemstvu, izraženih u izboru njemačkog ili francuskog jezika. Carica Ana, Petrova nećakinja, u desetak je godina vladavine (do 1732) obilježila grad na dvojak način: sklonošću prema umjetničkoj kulturi i još pojačanim preferiranjem njemačkog utjecaja. Prva osobina predočila je razliku između utemeljiteljeva racionalističkog usmjerenja i Anina senzibiliteta, koji se pokazivao u oblikovanju grada, ali i vlastita života. Stara prijestolnica, Moskva, poznavala je dakako slavlja, gozbe i pijanke, no pretežno na ruralan način; dočim je Sankt Peterburg otvorio vrata luksuzu u zapadnoeuropskom smislu. Ta će tendencija, vidjet ćemo, ostati jedna od odlika grada sve do Prvoga svjetskog rata. Drugi biljeg vladavine carice Ane, „germanizacija“ metropole, kako su joj prigovarali protivnici, produbio je opreku između domaćeg jezika i vodećeg idioma intelektualaca. Ti usporedni jezični svjetovi počeli su se nekoliko desetljeća kasnije ipak postupno stapati na taj način što su mnoge njemačke riječi, osobito za potrebe svakodnevnog života, prihvaćane u najširim slojevima diljem Rusije. Riječi, u izvornom ili prilagođenom obliku, poput jarmarke, ringelšpila, zala (što je njemački izgovor francuske i njemačke riječi za dvoranu) pa sve do buterbroda i mnogih drugih tuđica, već su odavna dio standardnog vokabulara. Polazeći od tog uvida, čitatelj će se začuditi što Tolstojev roman Rat i mir počinje odužom salonskom konverzacijom na francuskom jeziku. Otkuda to? Tumačenje pruža doba vladavine carice Jelisavete, Petrove izvanbračne kćeri.

Grandiozni muzej Ermitaž po povijesnom rasponu izložaka znatno je bogatiji od Louvrea

Dvadeset godina njezina ravnanja državom, do dolaska Katarine II. na vlast, u jezičnom je pogledu nova epoha: francuski je potisnuo njemački. Jelisavetu su njezini suvremenici, osobito kritičari dvorskog života, prikazivali kao donekle podvojenu ličnost, dakako u društvenom, a ne u duševnom pogledu. S jedne je strane naširoko prihvaćala francuski utjecaj, preporučujući na primjer čitanje francuskih prosvjetiteljskih filozofa (po čemu je ipak bila srodna pruskom kralju Friedrichu Velikom), no s druge strane zalagala se za njegovanje pravoslavne baštine, dakle konzervativnog duha – a to je pak bilo u suprotnosti s dvorskim luksuzom i reprezentacijskim pothvatima u stilu kasnoga baroka. Među protuslovlja koja su obilježila njezinu vladavinu treba ubrojiti i činjenicu da je kulturu baroknog arhitektonskog sjaja povjerila talijanskim graditeljima, slijedeći time modu „talijanizacije“ , kakvu je u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću osobito upadljivo provodio bečki dvor. Priklonila se modi, premda je bilo već i domaćih snaga, a da ne spominjemo ponudu iz obližnjih zemalja. Negodovanje je u metropoli izazvala caričina odluka da prvo rusko sveučilište (neovisno o Akademiji) utemelji u konzervativnoj Moskvi. Tada se to shvaćalo kao očitovanje nekog straha od toga da bi usredotočenje svih mjerodavnih ustanova u metropoli moglo još potkrijepiti mišljenje da je ona doista „umjetna“, uzdignuta nad stvaran život u golemim prostranstvima Rusije. Stoga se može ustvrditi da je Jelisaveta svoje vladarske postupke shvaćala kao simbole, komunikacijske znakove, s namjerom da primjereno odjeknu. Objavljivali su kompromis. Tako je primjerice talijanskim arhitektima naredila da u metropoli ne podignu (odnosno obnove) reprezentativnu carsku palaču, takozvani Zimski dvorac, nego i monumentalnu crkvu samostana Smoljni, građevinu koja barokni stil spaja s duhom pravoslavlja. Zastupnici prosvjetiteljstva na Nevi tvrdili su da carica opterećuje Petrov grad staroruskim utezima.

Trijumf Katarine Velike

Jelisavetu je naslijedila, nakon pobune vojnih časnika protiv njezina muža, Katarina II, nazvana Velikom. Nova je carica u mnogočemu jedinstvena u ruskoj povijesti novijega vremena, ponajprije po tome što je vladala neobično dugo, pune trideset i četiri godine, i to tako snažno i, doslovce, prodorno da je nadmašila i sve svoje muške nasljednike, sve do propasti monarhije 1917. godine. Prema dinastičkim načelima mogla je Njemica, kći pruskog plemića, udajom postati ličnošću ruskoga političkog života. Povjesničari su suglasni u prosudbi da je Katarina Velika definitivno ostvarila zamisao velikog cara o moćnoj modernoj Rusiji. Nema dakako odgovora na pitanje da li bi otac Sankt Peterburga odobravao sve Katarinine političke poteze, koji su od početka bili u službi imperijalističke težnje za prodorom Rusije prema Zapadu. Zloglasne podjele Poljske, čak triput, u korist Rusije, Pruske i Austrije, jedan su od neslavnih caričinih pothvata. Međutim, povijesna je zbilja uvijek kompleksna, pa to vrijedi i za zbivanja te epohe.

Katarina Velika naime nije širila samo političke granice svoje države; ona je ostvarila i tekovine kojima s historičarskoga gledišta ne može biti prigovora. Njezino je djelo ruska inačica europske zamisli o prosvijećenom apsolutizmu, na primjer u vladavini Friedricha Velikog i Habsburgovca Josipa II, a ta je zamisao dala posebnom značenju glavnoga grada još više težine. U vizualnom smislu, novi su umjetnički označitelji bili rokoko i klasicizam, a talijanskoj dominaciji u graditeljstvu suprotstavljena je internacionalizacija. Umjetnici i različiti stručnjaci bili su dobrodošli, bez obzira na to dolaze li iz njemačkih krajeva, Francuske, Velike Britanije ili Italije. Ističući odanost ideji Petra Velikoga, carica je potvrđivala svoju samosvijest, kojom je stekla isti naziv. Duhovni most koji je spajao Velikog i Veliku predočen je jednim od trajnih umjetničkih i političkih svjedočanstava njezine epohe. Mjedeni kip, spomenik Petru što ga je izradio francuski kipar Falconet, postao je jedan od velikih simbola grada. Prikazuje cara u pobjedničkom zanosu kako sjedi na konju koji se snažno propinje.

Osobito su znakovite riječi uklesane u podnožje skulpture: „Petru Prvom Katarina Druga 1782.“ Tom je tekstu svojstven dvostruk značenjski naboj. On iskazuje trijumf strane plemkinje koja se uspjela dovinuti do prijestolja novoga, moćnog ruskog imperija; žena je s muškarcem na istoj razini. To je danas aktualno shvaćanje, tako reći feminističko. U drugi smjer upućuje jezik teksta, koji nije, kako bi se moglo očekivati, ruski, nego – gotovo izazovno – latinski, dakle jezik europske tradicije od rimskih vremena. „Petro primo Catharina secunda“, usto godina rimskim znamenkama. Time je vizualizirana simbolika Sankt Peterburga, i u tom pogledu osebujnoga grada. Latinica je suprotstavljena ćirilici – premda treba napomenuti da Katarini Velikoj ni u kojem trenutku nije palo na um da u Rusiji uvede latinicu – kao što nije, unatoč prosvjetiteljskom duhu, pomišljala na to da ukine kmetstvo feudalnoga poretka. Semantička je poruka glasila: modernost je Rusije u tome što hvata korak s naprednijim europskim zemljama, posve u skladu s Petrovom zamisli.

Metropolu je carica obilježila napose na području kulture. Njezina prethodnica osnovala je ustanovu analognu Akademiji znanosti, naime Akademiju umjetnosti, a Katarina Velika njezinu je djelatnost još pospješila. Utemeljene su i dvije institucije od svjetskog prestiža, i danas.

Osvrnut ću se na njih u vremenskom slijedu. Dograđen je veliki carski dvorac i u novo krilo smješteno, usredotočeno, monarhijsko likovno blago, nabavljeno u prošlim razdobljima pretežno na Zapadu. Taj je muzej, nazvan (francuski) Ermitaž, danas po svom bogatstvu inventara, od unikatnih starina iz raznih krajeva svijeta do modernog europskog slikarstva, jedna od najvećih takvih ustanova; po povijesnom rasponu izložaka znatno bogatiji od Louvrea. Treba samo proučavati brojne publikacije o Ermitažu, divljenju nema kraja. Druga je institucija kazalište, spomenik dvorske kulture, iz kojega je kasnije proistekao i danas slavan Marijinskij teatr, koji je po glazbenim izvedbama među najuglednijim kućama na svijetu.

Liku Sankt Peterburga za Katarine Velike pripadaju i ustanove koje treba spomenuti i u kulturološkom kontekstu, naime bolnice, dječje domove i druge karitativne tekovine, koje pokazuju prošireno značenje pojma kulture, tumačenje znakovito za prosvjetiteljsko razdoblje.

Meteorski uspon ruske književnosti

Ruska je književnost prema svojim dometima jedna od najvažnijih uopće, a u isti mah jedna je od najmlađih. Njezin nagli, upravo meteorski, uspon neraskidivo je povezan upravo sa Sankt Peterburgom, koji ima analognu povijest. Dostojevskom se pripisuje izreka da je cijelo rusko pripovjedalaštvo niklo iz slavne Gogoljeve novele Kabanica – a to je djelo dio ciklusa Arabeske, koji se naziva i Peterburškim pripovijestima. Uostalom, i život prvoga ruskog klasika, Puškina, deset godina starijega suvremenika Gogoljeva, dijelom pripada književnoj povijesti metropole. Ondje je, 1837. godine, poginuo u dvoboju, na način koji bi mogao biti i rasplet u nekom od njegovih pripovjednih djela. Kao da život oponaša književnost. Tridesete godine bile su vrlo plodne u stvaralaštvu obojice klasika – godine kad je bogatstvo jezične umjetnosti bilo u kontrastu s izrazitom stagnacijom u političkom i društvenom životu. Književnost je bila oblik izražavanja nacionalne samosvojnosti. Zanimljivo je da se upravo u to doba počeo ocrtavati suparnički odnos između nove i stare prijestolnice. Moskva je kulturno živnula (u sve većem porastu tijekom stoljeća), no dominaciju je zadržao grad na Nevi.

U Puškina i Gogolja može se, međutim, spoznati iznenađujuća okolnost da su na sjaj metropole počele padati i sjene. Što krije ta metafora, osobito dojmljivo pokazuje Puškinova pripovijetka u stihovima (poema) Mjedeni konjanik (1837), koja na nov način osvjetljava simboliku Falconetova kipa. U djelu se isprepleću dva pogleda na povijesno iskustvo: priznanje koje se odaje velebnu carevu pothvatu te dvojba što se javlja na temelju privatnih sudbina. Mali činovnik Jevgenij doživljava osobnu međuljudsku tragediju u velikoj poplavi koja je bila zahvatila grad 1824. godine, pokazavši da je izgradnja na nepovoljnu tlu bila i bezobziran izazov upućen prirodi. Rastrojen, gotovo umobolan, Jevgenij, suočen s moćnim kipom, u jahaču doživljava demonski znak nadljudske moći. Svršetak poeme, prožet sablasnim priviđenjima u spoju zbilje i fantastičnosti, podsjeća na završnu epizodu Gogoljeve Kabanice, napisane u isto doba.

Maljevičeva suprematistička izložba 1915. (u kutu paradigmatski Crni kvadrat)

Gogolj je na čelo svojih peterburških novela stavio pripovijest kojoj je naslov ime najpoznatije gradske avenije: Nevski prospekt. I tom je djelu svojstvena neobična ironijska dvoznačnost, uronjena u varavu igru svjetla i sjene. Glavna ulica metropole prostor je društvene živosti, ali i obmana. Iza krinki teško se prepoznaje pouzdana stvarnost, pa se nameće dojam da se u „umjetnom gradu“ kriju zagonetna protuslovlja. O načinu pripovijedanja, koji se kreće između ironije i persiflaže, svjedoče već prvi odlomci teksta. Oni uostalom sadržavaju i osvrt na međunarodni karakter grada.

„Nema ničega ljepšeg od Nevskoga prospekta, bar u Sankt Peterburgu; njemu je on sve. Čime sve ne sija ta ulica krasotica naše prijestolnice? Znam da ni jedan od blijedih, činovničkih žitelja njenih ne bi za sve blago dao Nevski prospekt. Ne samo onaj kojemu je dvadeset i pet godina, u koga su prekrasni brci i divno sašiven kaput, nego čak ni onaj kojemu na bradi izbijaju bijele dlake, a glava mu je glatka kao srebrna zdjela; i njega zanosi Nevski prospekt. A dame! O, damama je još draži Nevski prospekt. Pa i komu on nije drag? Čim uziđeš na Nevski prospekt, već ti odiše samom dokolicom… U dvanaest sati grnu na Nevski prospekt odgojitelji sviju narodnosti, sa svojim pitomcima, na kojima su ovratnici od batista. Engleski Johni i francuski Coqui idu ispod ruke s pitomcima, povjerenima njihovoj roditeljskoj skrbi, te im s pristojnom temeljitošću tumače da se natpisi nad dućanima meću zato da bi se po njima moglo doznati što ima u samim dućanima. Odgojiteljice, blijede missis i rumene mesdemoiselles, stupaju dostojanstveno za svojim lagačkim vrckavim djevojčicama, te im naređuju da malo dignu lijevo rame i da se drže ravnije: ukratko, u to je vrijeme Nevski prospekt pedagoški Nevski prospekt.“ (Preveo Iso Velikanović.)

Ruski prozor prema Zapadu

Vrhunske ličnosti ruske i svjetske književnosti u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, Tolstoj i Dostojevski, nameću razmatranju o Sankt Peterburgu nekoliko problema. Ponajprije, njihovo je stvaralaštvo primjer spomenute polarizacije koja se stvorila između nove i stare prijestolnice. Dok je Dostojevski i životom i pojedinim djelima pretežno reprezentant književne kulture na Nevi, bar u biografskom, a manje u misaonom pogledu, Tolstojev se životopis nimalo ne dodiruje s novim gradom, pa ga možemo smatrati predstavnikom one „druge Rusije“, veleposjedničke, a manje urbane. Radnja pojedinih pripovjednih djela zbiva se doduše djelomice u Sankt Peterburgu, no upadljiva je okolnost da je pisac Rata i mira svoje tekstove povjeravao uglavnom moskovskim nakladnicima. Dostojevski je pak u tom pogledu ostao vjeran metropoli, a bar dva istaknuta djela, Bijele noći i Zločin i kazna, nezamisliva su bez ozračja sjevernoga grada. No treba isto tako napomenuti da je njegov kasniji svjetonazor, prožet ruskim mističkim zanosima, stran izvornom prosvjetiteljskom duhu Petrove i Katarinine prijestolnice.

Metropola je u razdoblju Dostojevskoga pružila svijetu doista neočekivanu pojavu. Postala je središte prvog odlučujućeg događaja u povijesti ruske glazbe. Glinka, Balakirjev, Musorgski, Borodin i Rimski-Korsakov uvode rusku umjetničku glazbu u europski krug, s pojedinim dometima što su ih zapadne zemlje ubrzo prihvatile kao nenadano obogaćenje. (Čajkovski, premda školovan u Sankt Peterburgu, slovio je kasnije kao reprezentativna ličnost Moskovskoga kruga.) Posve je neobična okolnost što je upravo u međunarodno usmjerenu gradu zasnovana muzička poetika koja je posve prožeta nacionalnim duhom, koji se očituje u sklonosti prema ruskoj folklornoj baštini. To je uvjerenje postiglo vrhunac u stvaralaštvu Musorgskoga, koji je cijeli život proveo kao činovnik u glavnom gradu. Pretežno samouk, razvio je vrlo osebujan glazbeni izraz, o kojemu najbolje svjedoče opera Boris Godunov (1869/1874) i klavirski ciklus Slike s izložbe, 1874), djela koja su obišla svijet i ostavila snažan trag u glazbi dvadesetog stoljeća, osobito u nekim skladbama francuskih impresionista.

Stilsko usmjerenje kompozitora poput Musorgskoga, Rimski-Korsakova i Borodina moglo je pobuditi dojam da se Sankt Peterburg stopio sa starom pa i cijelom Rusijom te prestao biti, tako reći, duhovno eksteritorijalna metropola. No skupna smotra daljnje umjetničke povijesti grada pokazuje da su fenomeni složeniji. Ponajprije treba istaknuti okolnost da grad „bijelih noći“ međunarodni ugled zahvaljuje napose umjetničkim i znanstvenim tekovinama, dok je u političkom pogledu, u dvadesetom stoljeću, posve prevagnulo značenje Moskve, s Kremljom kao metonimijskim signalom. Moglo bi se ustvrditi da je Petrova prijestolnica svoju artificijelnost iskazivala analogno: u artificijelnim tvorevinama i snagom nekonvencionalnog duha.

Mladost je u Sankt Peterburgu proveo i jedan od klasika glazbe prošlog stoljeća, Stravinski, učenik Rimski-Korsakova. Ali već njegova prva poznata djela, baleti Žar-ptica, Petruška i Posvećenje proljeća, nisu samo trajan dio svjetskog repertoara nego i osobito istaknuti primjeri internacionalnog usmjerenja metropole. Nijedno naime nije praizvedeno u domovini; prvi su put uprizorena u Parizu u godinama neposredno prije Prvoga svjetskog rata. Odlučujuća uloga ruskog „prozora prema Zapadu“ pripala je peterburškom umjetničkom impresariju Djagilevu, koji je postao svjetsko ime kao utemeljitelj slavnoga baletnog ansambla, koji je djelovao pretežno u Parizu, nazvan Ballets Russes. Glavni plesači i koreografi bili su mahom Rusi, a među temeljnim likovnim suradnicima bili su Peterburžani, slikari Bakst i Benois, predstavnici ruske inačice europskoga secesijskog stila.

U tom sklopu međunarodnih veza (koje su mogle uključiti, vidjeli smo, i ruski nacionalni glazbeni izraz) treba spomenuti i činjenicu da se u metropoli, više nego igdje drugdje u zemlji, njegovalo izvođenje suvremene njemačke i francuske glazbe, djela Richarda Straussa, Regera, Schönberga, Debussyja. I mnogim današnjim muzikolozima promaknuo je fakt koji sadržava i političku dimenziju. Nakon smrti njemačkog skladatelja Regera, 1916. godine, u Petrogradu (nakon promjene imena grada) ubrzo je održan komemorativni koncert. U kulturnim krugovima nije bilo šovinizma pa nikoga nije opterećivala činjenica da je Rusija već treću godinu bila u ratu s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Tako ni Prokofjeva, uz Stravinskoga najvažnijega skladatelja prijeratnoga peterburškog modernizma, blistavog predvodnika europskoga motoričkog neoklasicizma, rat nije smetao da svoju Prvu simfoniju, Klasičnu (1917), obilježi kao djelo u Haydnovu stilu. Kad je riječ o njemu, zanimljiv je podatak da je libreto njegove prve opere, Kockar (iste godine), izrađen prema istoimenom romanu Dostojevskoga – dok je najveći ruski skladatelj iduće generacije, Šostakovič, koji je također dugo reprezentirao peterburšku (lenjingradsku) muzičku kulturu, u svojoj operi Nos (1928) posegnuo za grotesknom pripovijetkom iz Gogoljeva peterburškoga ciklusa.

Maljevičev avangardni iskorak

Unatoč odnosno usprkos ratu metropola je upravo u to doba bila tlo i drugih umjetničkih zbivanja, koja su bila u izrazitoj suprotnosti s političkim trenutkom. Godine 1915. jedna je izložba slikara Maljeviča, predvodnika pokreta nazvana suprematizam, poslala u svijet najkorjenitiju avangardnu poruku u povijesti slikarstva: Crni kvadrat, jednobojno ulje s bijelom podlogom. Uskoro su slijedile istovrsne slike, crveni i bijeli kvadrat. Znatan dio kasnije likovne umjetnosti u svijetu teško je zamisliv bez tog fundamentalnog čina. (Maljevičev je duhovni srodnik Kandinski nekoliko godina ranije, u godinama provedenima u Njemačkoj, već bio utro put apstrakciji, no njegov prekid s figuralnom tradicijom ipak još sadržava elemente načela oblikovne dinamike, donekle ornamentalne.)

U to doba književnost metropole iskazuje težnje koje se u neku ruku mogu usporediti s likovnima. Riječ je o poeziji čiji su predstavnici također odabrali novatorski naziv: akmeizam. Tom krugu pripada pjesnikinja Ahmatova i lirik i prozaik Mandeljštam, autori koji su osvojili mjesto u svjetskim antologijama. Stvaralačkim bogatstvom i višerodnošću osobito se ističe Mandeljštam, u cijelosti reprezentant kozmopolitskog duha na Nevi. Dosljedno je gradio prividno protuslovan klasicistički modernizam koji želi u „nadvremensku cjelinu okupiti različita vremena i prostore – antiku, srednjovjekovlje, suvremenost“ (Josip Užarević).

U prvim godinama Sovjetskog Saveza bilo je još neke duhovne slobode, a ne začuđuje što se i u to doba bivša metropola isticala živošću poticaja. Sredina u kojoj je zanimanje za znakovne sustave estetskih tvorevina bilo tako izraženo stvorila je analognu pojavu u znanstvenom pristupu književnosti. Radovi skupine kritičara koji se u literarnoj metodologiji već dugo nazivaju ruski formalisti (Šklovski, Ejhenbaum, Tinjanov i drugi) zastupaju analitički pristup jezičnoj umjetnosti, kojemu je zadaća da istraži funkciju stilskih postupaka – u opreci s biografskom ili tematskom kritikom. Reprezentativna je, uz programske tekstove Šklovskoga, na primjer Ejhenbaumova studija o tome kako je kompozicijski ustrojena Gogoljeva Kabanica. Rasprava je znakovita i kao podsjećanje na Sankt Peterburg, dakle na staro ime grada.

Tih je godina u bivšoj metropoli djelovala skupina pisaca koja se prema jednom novelističkom ciklusu njemačkog romantičara Hoffmanna nazvala Serapionova braća (Zamjatin, Zoščenko, Fedin, Lunc i drugi autori). U suprotnosti prema počecima socijalističke „partijnosti“ isticali su književno višeglasje, slobodu osobnosti. Kako u Hoffmanna šest pripovjedača zastupaju različita gledišta, tako Petrogradska skupina, kako tumači Lunc u svom programskom tekstu, ne želi prihvatiti diktirane smjernice. Gorki (koji nije živio u Petrogradu) uspijevao im je s pomoću svog ugleda i kod nove vlasti neko vrijeme osigurati povlasticu neovisnosti.

Potkraj dvadesetih godina, s početkom Staljinove strahovlade, osobnost je postala zabranjena riječ – na svim područjima umjetnosti i znanosti. Čak je i glazba, po svojoj naravi apstraktna umjetnost, bila pod oštrom prismotrom. Šostakovičevo stvaralaštvo posebno je bolan primjer. Petrova tvorevina pretrpjela je u tom razdoblju najviše strahota: od Staljina (kojemu je taj ambijent zbog individualističke tradicije bio osobito omražen), a u doba rata od Hitlerove vojske. Sve do raspada Sovjetskog Saveza grad na Nevi više nije uživao nekadašnji ugled; u svemu ga je potiskivala Moskva. Novo poglavlje počinje tek godine 1991, kad je voljom građana vraćeno izvorno ime – Sankt Peterburg.