Odnedavno živim sam. Supruga i djeca su me napustili. Otišli su kod supruginih roditelja u Austriju. Čuo sam da se Martina, tako se zvala moja supruga, tamo već počela viđati s nekim. Sve sam to teško podnosio. U dvorištu moje kuće, na zapuštenom travnjaku koji sam nekad pomno uređivao, sada leži gomila pijeska oko koje je izrasla visoka trava. Taj pijesak bio je glavni razlog zbog kojega me supruga napustila. Nisam više želio održavati travnjak, u jednom trenutku to više nisam mogao izdržati, to stalno košenje i bujanje trave, sve mi je to najednom postalo mučno, preteško, stoga sam ga htio izbetonirati i prekinuti s tim. Otuda pijesak na tom mjestu. Martina to nije mogla podnijeti i jedno je jutro pokupila djecu i otišla.
A onda me jedno jutro, pred zoru, probudio alarm. Tek sam bio zaspao. Već dugo me muči nesanica i stoga me preplavio bijes, koji se pojačavao kako je to trajalo. Zvuk je dopirao iz garaže naslonjene uz kuću preko puta. Tu žive Katići koji su dva dana ranije, rano ujutro, otputovali na more svojim novim automobilom, pasatom, kojega je tata Katić kupio u Njemačkoj prije par mjeseci, razbijena, pa ga došlepao otuda, popravio i ušminkao. Izgledao je kao nov. Tata Katić imao je zlatne ruke. Znao je raditi svašta i sve mu je išlo od ruke. Međutim, postojao je tu jedan problem: tata Katić je s obitelji proveo rat u Njemačkoj. Zbog toga ga nisam volio, iako je od rata prošlo mnogo godina, a uz to, tata Katić bio je rijetko ljubazan i susretljiv čovjek. Nekad sam imao osjećaj kao da me se pomalo plaši. Godinama mi je, tako, besplatno oštrio nož na kosilici kad se istupi. Imao je finu i sigurnu ruku, tako da je nož i nakon ni sam ne znam koliko oštrenja izgledao kao nov. Zbilja se trudio.
To jutro, kad su Katići otputovali na more, krišom sam ih promatrao iz zamračene sobe. Podigao sam prstom list spuštene roletne i tako ih cijelo vrijeme promatrao, najprije kako izlaze iz kuće noseći u rukama stvari, pa kako ih nešto kasnije trpaju u prtljažnik pasata. Nakon što su u njega ubacili velike torbe, preko njih su položili čamac na napuhivanje u obliku krokodila. Zatim su ubacili pokretni plastični hladnjak, tri prostirke savijene u rolu, velike ručnike za plažu… I, na kraju, dvije lopte na napuhavanje, slične onima kakve sam i ja imao negdje u kući, nekoliko njih, koje su ostale od mojih blizanki, Angeline i Lee. Uglavnom, sve ono što u sličnim prilikama prosječna obitelj nosi sa sobom. Potom su sjeli u automobil i odvezli se. Vozio je tata Katić. Mama Katić sjedila je do njega, na suvozačevu sjedištu, dok su njihovih dvoje djece, trinaestogodišnja kćer i desetogodišnji sin, sjedili otraga.
Ustao sam iz kreveta i izišao u hodnik. Međutim, zvuk alarma se i tu čuo. Izluđivao me je. Onda sam se sjetio daljinskih upravljača od garažnih vrata. Imao sam ih dva. Jedan od njih mogao je otvoriti garažu Katićevih. To sam slučajno otkrio, još prije desetak godina. Krenuo sam otvoriti svoju garažu, pritisnuo sam dugme na daljinskom, međutim dogodilo se nešto neočekivano: istovremeno s mojim, podigla su se i garažna vrata Katićevih. Imali smo isti motor za garažna vrata. Svi smo tada, početkom dvijetisućitih, imali isključivo te motore. Bili su to kvalitetni motori talijanske proizvodnje nabavljeni u vrijeme prije nego što su nas preplavila jeftina kineska sranja. Motor je bio tvornički postavljen na istu kombinaciju koja se postavljala podizanjem ili spuštanjem devet prekidača u nizu na motoru i daljinskom upravljaču. Spustio sam daljinskim vrata Katićevih, a zatim sam na svom motoru promijenio kombinaciju koju sam uskladio s jednim od dva daljinska koja sam imao. Na jednom daljinskom nisam dirao ništa, i taj je mogao otvoriti garažu Katićevih. Za to nije znao nitko. Ni danas mi nije jasno zbog čega sam to napravio. Taj daljinski držao sam u podrumu, među svojim alatom. Bio sam gotovo zaboravio na njega.
Obukao sam se, sišao u podrum i pronašao daljinski upravljač. Uzeo sam, zatim, kanister u kojem sam držao gorivo za kosilicu. Ponio sam ga sa sobom. Izišao sam vani i podigao Katićeva garažna vrata, ali samo toliko da se mogu uvući unutra. Zvuk alarma postao je jači. Alarm se nalazio u golfu četvorci, automobilu s kojim su se Katići svojevremeno vratili iz Njemačke. Ušao sam u garažu, polio benzinom spoj između haube i karoserije, i to s one strane na kojoj se nalazi akumulator, jer su tu negdje, ispod lima haube, pretpostavljao sam, prolazili kablovi povezani s alarmom. Potom sam upaljačem zapalio curak benzina koji se poput zmije izvlačio ispod automobila, pa plazao po betonskom podu garaže. Automobil je u trenutku planuo. Izišao sam iz garaže i daljinskim spustio vrata. Pogledao sam niz ulicu: nigdje nisu gorjela svjetla. Nešto dalje, iza mjesta gdje je prestajala naša ulica, žmirkala su svjetla ulične rasvjete.
Ušao sam u kuću i nazvao vatrogasce. Alarm je u jednom trenutku utihnuo. Brzo su stigli. Najprije su sjekirama probili garažna vrata, pa ih metalnim polugama odvojili od vodilica i motora i oborili na zemlju. Iz garaže je pokuljao gusti dim i plamen. Ja sam stajao nešto dalje i sve to promatrao, kako vatrogasci aparatima za gašenje požara gase vatru, pa kad su, nešto kasnije, izvukli iz garaže kostur golfa koji je do maloprije nesnosno tulio. Po njemu je, poput snijega, popadala pjena iz vatrogasnih aparata. Ostavili su ga na prilazu garaži, par metara udaljena od kuće.
Dva dana nakon toga, Katići su se vratili s mora jer im je netko javio za požar. Tata Katić je, čim je izišao iz automobila, dugo obilazio oko spaljenog kostura golfa. Ja sam bio u svome dvorištu i tata Katić je odmah, čim me ugledao, došao do mene.
“Hvala ti, susjed”, rekao je. “Sreća da nije zahvatilo kuću.”
“Došli su brzo”, rekao sam. “Pet minuta nakon što sam ih nazvao. Bio sam budan. Probudio me je alarm. Šta se dogodilo?”
“Valjda je došlo do kratkog spoja. Zbog alarma.”
Nakon tog razgovora nešto se u meni promijenilo. Imao sam osjećaj da mogu sve, nekažnjeno zapaliti nečiji automobil, na primjer. Ili kuću… Ili ubiti nekoga, kao u ratu. Bilo što. U čemu je onda bio moj problem s travnjakom? Sad mi je to izgledalo smiješno. Izvukao sam nakon toga kosilicu iz garaže i pokosio travnjak. Trava je bila visoka, pa sam to napravio iz tri prolaza. Svaki put spuštao sam nož kosilice na manju visinu. Zatim sam trimerom pažljivo pokosio travu uz pijesak.
Potrpao sam pokošenu travu u plastične vreće koje sam na ručnim kolicima odvezao do rijeke, koja protječe stotinjak metara dalje, i istresao je u vodu. Promatrao sam kako vodena struja zahvaća bačenu travu, koja se jedno vrijeme vrtjela u mirnoj vodi uz obalu, pa je nosi van moga vidokruga. U vrijeme dok sam održavao travnjak užasavao sam se te slike. Sada me na neki čudan način umirivala. Tek kad je voda netragom odnijela svu istresenu travu, vratio sam se natrag, u dvorište. Promatrao sam netom pokošeni travnjak. Zamišljao sam kako sam se nekom čarolijom vratio u vrijeme prije nego što sam dovukao pijesak i istresao ga tu, u dvorište, u vrijeme prije nego što me je supruga napustila, pa sam zamišljao kako će svaki čas iz kuće istrčati blizanke, da se igraju na pokošenom travnjaku, kao nekad.
Stajao sam tu dugo, opijen tim osjećajem koji me obuzeo, a onda se u trenu sve promijenilo: u međuvremenu je pala noć, vrijeme kad se bude demoni, pa krenu bušiti po mozgu, poput crvi ukopanih duboko u drvo.
Izvor: strane.ba