Josip Zlatko Biffel, slikar koji je imao poseban odnos prema svetom

Josip Zlatko Biffel je ostvario velik slikarski opus u kojemu su dominantni radovi biblijske tematike koji se nalaze u crkvama Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Iza takvog velikog opusa “stoji” samozatajan čovjek koji ima poseban odnos prema svetom. Kakav? Doznajte u razgovoru koji je Nevenka Šarčević vodila s Jagorom Bučanom, profesorom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu

Josip Zlatko Biffel rođen je 1933. godine, a umro 5. kolovoza 2018. u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti završio je 1959. diplomiravši u klasi Đure Tiljka. Od 1960. godine izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Objavljivao je ilustracije za koje je dobivao priznanja i nagrade. Radio je u Školi za primijenjenu umjetnost od 1969. do 1979., potom od 1979. na Akademiji likovnih umjetnosti kao docent, a od 1986. kao redoviti profesor. Kao redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu radio je do 1993. godine. Radovi mu se nalaze u brojnim, napose franjevačkim crkvama, ali i privatnim kolekcijama.

O Biffelovu slikarstvu Nevenka Šarčević razgovarala je s redovnim profesorom na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, akademskim slikarom Jagorom Bučanom.

Bili ste student prof. Biffela na Akademiji likovnih umjetnosti. Godinama ste ga susretali, razgovarali i družili se s njim. Istaknuli ste ga kao jednog od dvojice učitelja kojima ste posvetili svoju knjigu “Riječ je o slici”. Kakav je profesor Biffel bio kao učitelj? Što ste baštinili od njega i kako gledate na njegovo slikarsko “posvećenje”?

Josip Zlatko Biffel bio je doista izniman učitelj. On je bio profesor, ali ja sam ga uvijek doživljavao učiteljem. Funkcija učitelja u sebi uključuje, mogu tako reći, jednu dimenziju inicijacije, dakle, to nije puko predavanje znanja, nego jedan oblik prijenosa koji uključuje aktivno sudioništvo. U tom smislu Biffel je bio izniman učitelj, jednako kao i profesor. Odlikovalo ga je nekoliko značajki – prije svega velika erudicija, veliko poznavanje materije koju je predavao. Dakle, on je predavao crtanje, odnosno slikanje i imao je sposobnost da to prenese na jedan spontan i vrlo jednostavan način u kojem je studente ujedno poticao i na jedan vrlo diskretan način kada je to bilo potrebno. Meni osobno to je bilo jedno iznimno iskustvo koje se tijekom godina samo dodatno nadograđivalo. Kasnije sam mu bio asistent, odnosno suradnik na Akademiji, dugogodišnji posjetitelj njegova ateljea i teško mi je u tim sedimentima našeg druženja kroz povijest razlučiti sve slojeve koji uključuju čitav vrlo dragocjeni niz misli, druženja i tome slično.

Postoje li neke anegdote koje biste izdvojili, a obilježile su vaše susrete?

Tih anegdota bi bilo mnogo. No svatko od nas tko je završio likovni studij Akademije voli reći da čovjek pamti nekoliko, dvije tri rečenice koje su mu ostale od studija. Meni je ostalo puno više zahvaljujući nekolicini dragocjenih ljudi, a tako i s Biffelom. Što izdvojiti? Pada mi na pamet njegov način pohvale i pokude u istome, po čemu je bio nenadmašan. Prisjećam se načina na koji je pristupao radovima koji su bili onako ovlaš nabačeni, prilično nespretno i nehajno s malo angažmana. On bi znao tako prići radu i autoru toga rada, studentu i rekao bi otprilike ovako: „Mladi kolega, kad ste to napravili? Jučer? Odlično, sjajno, sjajno. To oličenje je tako svježe. A sada, imate li krpicu? Sada to izbrišite i počnite iznova jednu temeljitu i zdravu studiju.“ Tako da se iz ove anegdote može iščitati Biffelov pristup studentima. Taj pristup korekciji bio je gotovo kirurški. Nakon pružene anesteze uslijedila bi djelotvorna operacija uklanjanja nepoćudnih likovnih izraslina pri čemu je pojam zdravlja figurirao kao metafora za razložan pristup likovnom oblikovanju. Ta razložnost ili ono što bi se moglo nazvati likovnom poetikom odlikovala je njegovu sposobnost likovnog pedagoga, koja se nije svodila na puko ispravljanje netočnosti i nepreciznosti, nego je naprosto studente inicirala u jedan daleko širi i opsežniji svijet, svijet slikarstva, ali dakako i umjetnosti. I u toj cjelovitosti pristupa, koja je uvijek bila vrlo jezgrovito i rječito izrečena, mi smo nalazili i utjehu kada je za to bila potreba, ali dakako i pohvalu.

Vaši su razgovori, koliko sam čula i od njegove supruge Branke Biffel, bili dugi, vrlo česti. Oni su Vam očito bili velika inspiracija?

Svakako u životu čovjek pamti mnogo toga, a nešto ode s vremenom. Međutim druženja s Biffelom su bila iznimno inspirativna, bila su ugodna i dugotrajna u rasponu nekih tridesetak godina. Ona su bila relativno česta – jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca i nisu trajala kraće od pet sati. Nikada nisu bila iscrpiva, nego iznimno sadržajna u rasponu svih zamislivih tema, kao što su književnost, muzika, filozofija, religija, duhovnost itd. Riječ je bila o osobi koju je krasila doista iznimna erudicija. No to nije bila erudicija akademskog tipa, to je bila erudicija osobe, pojedinca koji je bio iznimno znatiželjan i koji je u svojoj znatiželjnosti pomalo podsjećao na onaj Šimićev opis pjesnika kao čuđenja u svijetu. On je doista bio u tom smislu dijete, jedno veliko dijete koje je unatoč tim slojevima i sedimentima erudicije uspijevao sačuvati izravnu i nepatvorenu znatiželju koju je imao prema svijetu.

Kazali ste kako ste imali duge razgovore s nezavršenim temama. Imate li dojam sada, dvije godine nakon što je preminuo, da i dalje razgovarate s njim?

Kada odu bliske osobe to nam predstavlja veliki nedostatak i veliku bol. Međutim, kada čovjek ostane bez ljudi s kojima je blizak na jednoj dubljoj razini, koja zahvaća u jedan dublji sloj bića, onaj sloj koji na neki način pojedinca određuje kao biće, između ostalog, misleće biće kao doživljajno biće, onda izgubiti takvoga sugovornika je velika praznina i veliki žal iza toga ostaje. Tako da mnogo puta doista razmišljajući ili pak pišući i slikajući uvijek se pitam što bi moj profesor rekao, što bi Biffel rekao u ovome trenutku na ovome mjestu? Tako da pokušaj uživljavanja u njegov mogući odgovor doista se promeće u jednu vrstu dijaloga koja pomaže u radu, ali doista čovjeka i obogaćuje.

Što je najviše odlikovalo odnos Josipa Zlatka Biffela prema slici – slikarstvu? Kakav je njegov način građenja slike i primjerice odnos apstraktnog i figurativnog?

Pada mi napamet jedna misao koja možda ponajbolje određuje ili nudi najbolji ulazak u odgovor na to pitanje, a to je misao koju je on izrekao u razgovoru s Branislavom Glumcem. Ta misao otprilike glasi ovako: “U slikarstvu je možda najuzbudljivije to što se u fizičnosti medija može učiniti stvarnim, likovno realnim sve ono što postoji kao zamisao, kao osjet, osjećajnost i doživljaj.“ U ovoj se misli spajaju dvije krajnje opreke, nešto što pripada svijetu fizisa, materijalnoga, to je ono onaj aspekt slike koji se može nazvati materijalnim bićem slike, a s druge strane stoji ono što se može nazvati mišlju, zamisli, osjetom, a onda u daljnjim deklinacijama duhom. Drugim riječima, slika je mjesto, područje i poligon u kojem se susreću nesumjerljive stvarnosti pa bi se taj susret mogao nazvati poklapanjem opreka. Sklonost tim poklapanjima u svim raspoloživim mogućnostima tih krajnosti je Biffelu bila imanentna. Dakle, on je bio osoba koji je i u svome slikarstvu spajao zapravo sklonost ka dubinskom promišljanju stvari na tragu recimo duboko promišljenih filozofskih tema, na tragu književnih tema koje su bile inkorporirane u slikarstvo, recimo u ilustrativnom smislu. Znao je pronaći ona prava vrata kroz koje su te teme mogle ući u slikarstvo. Pri čemu se podjednako bavio i naravi slikarstva, onim likovno realnim.

Kazali ste da vidite elemente simbolizma u Biffelovu slikarstvu, kako i gdje?

Ovisi na što se misli konkretno pod tim pojmom. Kada se govori o simbolizmu moramo znati na što mislimo. Rekao bih je da je Biffel ponajmanje simbolist literarnog tipa, a više je simbolist mallarmerovskog tipa. U onom smislu u kojem je Mallarme smatrao da je jezik zapao u takozvanu metafizičku oskudicu da više nije kadar prenijeti značenje ili pak stvarnost zbilje koja čovjeka okružuje. I u tom je poslanje književnika barem mallamerovskoga tipa bilo učiniti jezik gipkim, podatnim i sposobnim da prenese. Rekao bi da je Biffel bio takav slikar. Znači da je bio slikar koji je nastojao izreći stanovitu istinu o svijetu putem medija samoga po sebi. To znači u okvirima kako je bilo rečeno njegovim riječima: onim što jest likovno realno. Biffel je figurativan slikar, slikar koji je imao jedan dvostruki život, ako se to tako može reći, jer ima i jedan čitav opus apstraktnih slika koje nisu nikada izlagane. To su slike manjega formata i to su slike kojima on poklanjao puno ljubavi, vremena i brige. Te slike nije nikada prikazao možda zbog svoje prevelike skromnosti.

Biffel je naročito uvažavao slikara Ivu Dulčića koji je ostvario veliki slikarski opus, neka amblematska likovna djela u crkvama. Pokazalo se da je i utjecao na njega. Rad kojih još
slikara valja povezati uz Biffela?

Njegovo slikarstvo je bilo složeno, nije bilo jednoobrazno tako ni on nije bio takva osoba. Utoliko je i imao veliku empatiju prema veličini posve različitih slikara, bilo da je riječ o poetikama, bilo da je riječ o vremenima, o društvenim kontekstima. Spomenuo bih slikare koji bi za njega bili možda formativni u onome temeljnom smislu, a to je takozvana minhenska škola, slikari našeg moderniteta: Josip Račić, Zlatko Šulentić, Miljenko Stančić, Ljubo Ivančić, zatim slikari koji su bili manje bliski njegovom stilskom izrazu, to bi bila takozvana pariška škola u ovom drugom valu poslijeratnome na čelu sa J. Bissiere, A. Manessier, N. de Staël. Slikar kojeg je Biffel najviše cijenio među domaćim slikarima čija je pojedinačna slika bila Biffelu najdraža, možda najbolja u hrvatskom slikarstvu, to je Leo Junek. U Biffelovu interesu i u njegovom slikarstvu su se sustjecali različiti utjecaji, različiti pojedinci i različiti poeti.

Kako gledate na njegov sakralni opus i odnos prema takvim temama? Što ga je u tome najviše odredilo?

Spomenuo bih to preklapanje opreka. Mogućnost da se u jednom konkretnom djelu spoje nesumjerljive pojave, dakle, duh i materija. Meni se čini da ono što jest sakralno u sakralnoj umjetnosti nipošto nije tema ili može biti samo ‘isprika’ da se uđe u dijalog sa slikom koja upravo kroz svoj duh ili materiju otvara ili emanira ono što bi se moglo nazvati sakralnim. Što to jest, o tome je, naravno, jako teško govoriti, ali postoji čitav niz primjera u slikarstvu i to upravo u onom slikarstvu koje je bilo lišeno uporišta u sakralnoj ili religioznoj tematici, ali koje je odisalo htijenjem ili prenosilo takvu misao. To mi se čini kod Biffela bitno. Njegove slike, odnosno njegova djela koja su nastala u okviru narudžbi za Crkvu ikonografski su čitke pa su bliske i promatraču koji nije upućen u sakralnu simboliku. Biffel je bio izniman kolorist koji je u svom slikarstvu, koje nije bilo sakralnoga tipa bio više tonski slikar, sklon dramatskim kontrastima svjetla i tame. Njegov kolorit je imao nešto što je imanentno slikarima simbolistima – da se putem izričaja koji je imanentan samoj boji uspije prenijeti određeni sakralni smisao. O tome je nemoguće govoriti jer je karakter boje zapravo u najmanjoj mjeri dostupan razboru. Prenijeti taj sadržaj u riječ gotovo je nemoguće.

U pogledu teme sakralnog, odnosno svetog kod Josipa Zlatka Biffela, vrijedi ovdje istaknuti da je na tu temu sam slikar razgovarao 1998. godine s Ivankom Bubalo pa je na pitanje u kakvom je međuodnosu sakralno i svjetovno slikarstvo kazao sljedeće:

„Po mom mišljenju, ovo je pitanje koje bi tražilo popriličnu i promišljenu studiju… Pa ipak, da pojednostavimo. Po mom shvaćanju postoji dobro, bolje, i ono slabije slikarstvo. Slikarstvo koje je po svojoj namjeni bilo u funkciji nekog sakralnog objekta ili predmet štovanja nužno ne mora biti uvijek veliko umjetničko djelo, ne mora biti niti dobro umjetničko djelo, pa da je ipak prihvaćeno kao objekt štovanja, čak i vrlo iskrene i žarke vjerničke pobožnosti. Činjenica je da sakralno zadire duboko u sferu čovjekove intime, da se ne može taj osjećaj nametnuti, on se može njegovati, do njega se može nekim voljnim ili nekim drugim naporom doći, ali gotovo bih se usudio kazati da postoji neka vrsta nadarenosti za osjećanje sakralnog odnosno svetog. Nije nužno da to osjećanje pripada isključivo slikarstvu koje je svojom tematikom i vanjskim ikonografskim elementima vezano uz sakralne objekte pojedinih religioznih kulteva. Štoviše, možda bi se gotovo moglo reći da nakon velikih stoljeća u kojima su posebno slikarska umjetnost i kiparstvo dominirali, kao što su bili srednji vijek, renesansa, pa i dio baroka, da zapravo nakon tih velikih umjetničkih razdoblja postoje na području tzv. crkvenog slikarstva ili slikarstva namijenjenog sakralnim prostorima, mnoga djela koja su po svojoj slikarskoj ili zanatskoj izrađenosti vrlo korektna, pa ipak ne sadrže niti zrnce iskrenoga osjećaja za sveto. S druge strane imamo u svjetskom slikarstvu djela koja svjedoče jedan osjećaj za svetost života, njegovu nezamjenjivost. Rekao bih djela, u kojima je na neki način i najmanja stvar koja pripada sferi ljudskih potreba i ljudskoga, nekako posvećena ili kao uzvišeni dar ili nepronično duboka tajna. Evo neka mi bude dopušteno da spomenem slikarstvo Van Gogha. On nije naslikao ni jednu sliku za crkvu, od njega ih nitko nije ni naručivao. Pa ipak, čitav je njegov opus sa svim svojim tragičnim konotacijama obilježen jednim osjećanjem uzvišenog i svetog. To se vidi iz njegovih pisama kada govori o dječjim očima “koje su uzvišenije od katedrale”. A postoje u našem stoljeću također slikari koji su naslikali velika umjetnička djela koja su označena i tematski nekim religioznim sadržajima, a nisu dospjela niti u jednu crkvu, npr. francuski sllikar Ruoalt ili Manessier, umjetnici visoke duhovnosti.“

Sakralna baština / Fratellanza umana (08.12.2020.)