Anton Kikaš – Potencijal i angažman dijaspore nije do danas prepoznat

Tri mjeseca u ćeliji proživljavao sam svoju golgotu / Drago mi je da se sjećanje na pojedinačnu žrtvu Domovinskog rata ne zaboravlja / Iseljeništvo je nakon golema doprinosa i pomoći u pobjedi u Domovinskom ratu odmah nakon toga zapostavljeno / Katedra za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo punih trideset godina ispunjavala je svoju zadaću kvalitetom predavanja i ponudom učenja hrvatskoga jezika i kulture

0

Tri mjeseca u ćeliji proživljavao sam svoju golgotu / Drago mi je da se sjećanje na pojedinačnu žrtvu Domovinskog rata ne zaboravlja / Iseljeništvo je nakon golema doprinosa i pomoći u pobjedi u Domovinskom ratu odmah nakon toga zapostavljeno / Katedra za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo punih trideset godina ispunjavala je svoju zadaću kvalitetom predavanja i ponudom učenja hrvatskoga jezika i kulture

U povodu 29. obljetnice domoljubne akcije u kojoj je Anton Kikaš zrakoplovom pokušao dopremiti oružje za obranu Hrvatske i tromjesečnoga beogradskoga zarobljeništva razgovarali smo s uspješnim kanadskim poduzetnikom, filantropom i pjesnikom, stavljajući naglasak na suvremenost. Unatoč vremenskoj razlici, Kikaš je angažirano, srdačno i precizno podijelio razmišljanja o životnom putu, svim bolnim ranama, ali i radosnijim temama o obitelji, supruzi Mariji te sinovima Robertu i Marku.

Anton Kikaš podrijetlom je iz Bijakovića kod Međugorja. Djetinjstvo je proveo u Kaknju, zatim završio Geodetsku tehničku školu u Sarajevu, a 1967. i Geodetski fakultet u Zagrebu. Odmah nakon diplomiranja odlazi u Toronto, polaže zahtjevne ispite i osniva tvrtku za projektiranje novih naselja, nudeći usluge urbanizma, građevine i geodezije. Uspješno okuplja hrvatsku zajednicu, financijski pomaže niz projekata u Hrvatskoj i Kanadi.

Bio je predsjednik Društva hrvatskih privrednika i profesionalaca, a od 2013. vlasnik je i producent tjednoga hrvatskoga programa Croatica TV na televiziji OMNI u Torontu. Pomogao je i realizaciju tridesetak filmova Jakova Sedlara. Autor je brojnih pjesama u izvedbi glasovitih hrvatskih glazbenika, među kojima i pokojnih Tomislava Ivčića i Krunoslava Cigoja. Primio je medalju od zastupnika britanske kraljice, guvernera Kanade, a Vijeće etničkog tiska Kanade proglasilo ga je čovjekom godine 1992. Primio je 2012. i Dijamantnu jubilarnu medalju kraljice Elizabete II. Prije dvije godine Institut za liderstvo uvrstio ga je u knjigu 150 istaknutih Kanađana. Nosilac je i počasnoga doktorata Sveučilišta Hercegovina. Hrvatski generalski zbor dodijelio mu je 2019. Srebrnu plaketu, a Karlovačka građanska garda Zlatnu medalju te je postao počasni član Garde.

Što vam je poremetila, a čime vas oplemenila koronska 2020. godina?

Prije službenoga početka koronavirusa u ožujku ove godine bio sam izuzetno aktivan, tako da sam od lipnja 2018. pa do veljače ove godine čak dvanaest puta preletio Atlantik, uz nekoliko letova na karipske otoke i u SAD. Ukupno sam preletio oko dvjesto tisuća kilometara ili pet puta oko zemaljske kugle, što je malo više od pola puta do Mjeseca. Ta moja intenzivna putovanja počela su s dva leta u Rusiju na Svjetsko nogometno prvenstvo i prvu utakmicu Lige nacija u Španjolsku, a ostalo su letovi u Hrvatsku i BiH.

Nakon veljače ove godine trebao sam ponovo biti u Zagrebu u ožujku, dan nakon potresa. Imao sam poziv na sud, jer sam tužio gospodina Josipa Manolića za laži i klevete iznesene u njegovoj knjizi Špijuni i Domovina, ali je ročište otkazano zbog pandemije. I upravo je pandemija drastično poremetila dinamiku mojih aktivnosti i prizemljila me, a bio sam u takvu pozitivnom raspoloženju i nadao se da ću ako ovako nastavim, uz Božji blagoslov, u sljedeće dvije godine „stići na Mjesec“.

Unatoč navedenog u ovih osam mjeseci pandemije, uz brižno oko supruge i sinova i njihove poruke „Ostani doma“, osjećao sam se i još se osjećam jako dobro u tom ozračju, jer sam se „obogatio“ spoznajom da sam toliko mnogo vremena proveo s obitelji, što prije nije bio slučaj.

Tom mom raspoloženju pridonijelo je i pismo glavnog urednika časopisa Envision Magazine, koji me obavijestio da je uredničko vijeće odabralo moju životnu priču za proljetno izdanje časopisa te da su voljni objaviti moj portret na naslovnici, uz četiri stranice i četrnaest fotografija.

U tom ozračju koronavirusa dogodila mi se još jedna lijepa stvar. Moja pjesnička duša dobila je inspiraciju i u travnju i svibnju napisao sam dvanaest pjesama i poema.

Koji vas osjećaji prožimaju gotovo tri desetljeća od zarobljavanja u zagrebačkoj zračnoj luci 31. kolovoza 1991, vremena provedena u samici beogradskog vojnog zatvora i razmjene na, kako volite istaknuti, dan sv. Katarine 25. studenoga 1991. za generala JNA Milana Aksentijevića? U studenom posebno bole sjećanja na Domovinski rat, Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Želim najprije naglasiti da je opsada i granatiranje Vukovara, grada heroja, počela točno tjedan dana prije moga prisilnog slijetanja s Boeingom 707 punim oružja u vrijeme kada još nije bilo embarga, dok sam svjetlo na kraju tunela ugledao točno tjedan dana nakon pada Vukovara. Ta tri mjeseca dok sam u ćeliji proživljavao svoju golgotu i prijetnje kako samo čekaju naredbu „da me vode na streljanje“ i Vukovar je proživljavao neviđena razaranja. Meni je uručen i poziv za suđenje koje je trebalo početi tri tjedna nakon mog izlaska iz zatočeništva. Istodobno agresor je divljački ubijao nevine ljude, rušio sakralne objekte i činio druga zvjerstva o kojima sam imao saznanje isključivo čitajući beogradsku Politiku, u kojoj su se hvalili velikim uspjesima u osvajanja hrvatskih gradova i teritorija i masovnom ubijanju. Upravo to dvostruko iskustvo i spoznaja duboko su se urezali u moje biće i prožimaju me svake jeseni kad se s bolom u duši prisjećamo svih žrtava, a još ima i onih kojima se do današnjeg dana ne zna sudbina. Ipak mi je drago da se sjećanje na njihovu pojedinačnu žrtvu ne zaboravlja i ne smije se zaboraviti, jer upravo kroz njihovu žrtvu, kroz žrtvu Vukovara, Škabrnje i svih drugih mjesta, uz junačku borbu branitelja i veliku pomoć svih Hrvata domovinske i iseljene Hrvatske rodila se iz pepela, zasluženo, slobodna i suverena hrvatska država, da ostane na svom teritoriju od stoljeća sedmog za sva vremena. O svemu što mi se događalo tih mjeseci, a i prije zarobljavanja, svi zainteresirani mogu se informirati i gledanjem filma Nisam se bojao umrijeti redatelja Jakova Sedlara, dostupna i na kanalu You Tube.

Koje biste ključne probleme istaknuli glede hrvatske zajednice u Kanadi? Što se promijenilo od vremena vašega dolaska u Sjevernu Ameriku?

Iz mog kuta nedostaje nam više zajedništva jer je vidljivo da je Hrvatska zajednica Toronta, gdje ja živim već pedeset godina, podijeljena po regijama i zavičajnim klubovima. Bilo je mnogo više zajedništva do konca 80-ih, kada smo se udruženo bavili i zdušno borili za ostvarenje slobodne i suverene hrvatske države, nego što je to bilo poslije osamostaljenja do danas. K tome bih još dodao, vidljivo je da se ona generacija koja je bila udarni pokretač svih aktivnosti pomalo i umorila te da su godine učinile svoje, a nismo uspjeli uspostaviti jednu stožernu udrugu, koja bi okupljala mlade i uspješne naraštaje rođene u Kanadi, koji se u velikom broju okupe kad Vatreni pobjeđuju.

Kako iz kanadske perspektive poimate političku i društvenu suvremenost u Republici Hrvatskoj? Koja su područja poboljšanja, gdje je stanje zadovoljavajuće, a što smatrate negativnim?

Iako svakodnevno s velikim interesom pratim sva zbivanja u domovini i imam svoj jasan pogled, ne smatram se pozvanim da dajem ocjenu i odgovor na vaše pitanje. Ipak, naglasio bih kako mi je uistinu žao da u ovih gotovo trideset godina nije postignut napredak kakav je trebao biti i kakav smo svi očekivali. Najteže mi pada spoznaja velikog broja iseljavanja, osobito obiteljskog, što uzrokuje nedostatak radne snage i potrebu za uvozom radnika. U vrijeme teških izazova i borbe s opakim virusom korone zabrinjava me i vidljivi nedostatak liječnika i medicinskoga osoblja, a koliko sam pročitao, dobar dio njih se iselio ili se namjerava iseliti. A kada pročitam o demografskom stanju nacije i prognoze stručnjaka za sljedećih 30-50 godina, strah me obuzima i mrak mi pada na oči. Isto tako, teško je prihvatiti činjenicu da velik broj Hrvata živi bez nade u bolje sutra, a poznato je da ljudsko biće ne može živjeti bez nade, jer ona je njemu što su biljci voda i sunce.

Iseljeništvo. Riječ koja je u dominantnom medijskom diskursu često obojena negativnim notama. Smatrate li se i vi osobno i hrvatska iseljenička zajednica u Kanadi iskorištenima, u smislu – dobri ste svima kada treba financijski pomoći, a po mogućnosti nemojte mnogo savjetovati glede smjera kretanja RH i odluka mjerodavnih institucija?

U potpunosti se slažem s vama. Nažalost, iseljeništvo je nakon golema doprinosa i pomoći u veličanstvenoj pobjedi nad agresorom u obrambenom Domovinskom ratu odmah nakon toga zapostavljeno. Moji prijatelji i ja smo to odmah prepoznali i u nekoliko sam intervjua naglasio: „oni u domovini nas neće i ne žele“, pa sam naveo i nekoliko konkretnih primjera. Osobno sam to iskusio kada sam 1995. i 1997. investirao milijun maraka u dva projekta i sve izgubio jer su me partneri ili prevarili ili podmetali. Jedan je istu nekretninu prodao dvojici. A za industrijsku zgradu koju sam odlučio kupiti na Žitnjaku tadašnji direktor mi je ljubazno došapnuo: „Gospodine Kikaš, nemojte trošiti vrijeme, ona je već rezervirana za jednu uvaženu osobu.“ Moja namjera investiranja čak i nije bila da ostvarim profit, jer to s mnogo većom sigurnošću i uspjehom radim u Kanadi, nego da zaposlim svoju najbližu rodbinu, izbjeglu iz Bosne.

Nedostaje nam više zajedništva jer je vidljivo da je hrvatska zajednica Toronta podijeljena po regijama i zavičajnim klubovima / Generacija koja je bila udarni pokretač svih aktivnosti pomalo se i umorila / U mom su se biću spojila dva podneblja i dva ozračja, ono iz Hrvatske i Herceg-Bosne i ovo iz Kanade i ona su integralno protkana u jednu cjelinu

Još bih dodao da ne mogu preboljeti da odmah na početku pa sve do danas nije prepoznat potencijal dijaspore, a on je u poštenom i sigurnom angažmanu golem. Sjećam se kao danas svog razgovora o tome s predsjednikom Tuđmanom u rujnu 1990, samo tri mjeseca nakon konstituiranja Hrvatskog sabora 30. svibnja, kada je došao u Toronto s delegacijom. Evo što sam mu, u privatnom razgovoru, između ostalog rekao: „Hrvatska dijaspora je nepresušno vrelo jako uspješnih i dragocjenih kapaciteta u svim granama djelatnosti. Mi moramo iskoristiti to bogatstvo i prenijeti ga u Hrvatsku. Nemoj očekivati da će se uspješni Hrvati sami nuditi. Molim te pošalji svoje emisare do njih i zamoli za suradnju. Nudit će se i vratiti oni koji nisu uspjeli.“ Žao mi je da se to nikada nije dogodilo. Usput bih dodao, ponosan sam što sam preko svog prijatelja Hrvata organizirao besplatan let od New Yorka do Toronta za predsjednika Tuđmana i njegovu delegaciju i bio jedini uz direktora aerodroma koji ga je dočekao na pisti ekskluzivnoga vojnog aerodroma u Torontu.

Predsjednik ste i Zaklade za hrvatske studije, koja je osnovala Katedru za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo još 1989. Možete li nas upoznati s aktualnostima glede te katedre? Je li očuvala očekivanu razinu kvalitete glede p(r)oučavanja hrvatskoga jezika?

Sve do završetka predavanja i konca školske godine u travnju 2018. može se zaključiti da je Katedra gotovo punih trideset godina ispunjavala svoju zadaću kvalitetom predavanja i ponudom studentima učenja hrvatskog jezika i kulture. K tome treba uzeti u obzir i opravdane teškoće u kojima se Katedra našla 2008, kada je dotadašnji profesor dr. Vinko Grubišić, koji je imao status stalnog profesora (tenure), otišao u mirovinu. Nakon toga Sveučilište Waterloo zajedno sa Zakladom za hrvatske studije, koja je bila potpisnik ugovora o uspostavi Katedre u travnju 1988, nije moglo opravdati visoku plaću i sve dodatne beneficije da ustoliči novog profesora u stalnom radnom odnosu. Tako se prešlo na izbor lektora u dogovoru između Sveučilišta i Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, uz financijsku pomoć Ministarstva.

A onda u jesen 2018. Sveučilište je donijelo drastičnu odluku i počelo samovoljno bez ikakva dogovora i suradnje donositi odluke o izboru predavača. Napose je bila šokantna odluka kada je Sveučilište od nekoliko kandidata na natječaju odabralo dr. Zorana Marića, da od 1. siječnja 2019. predaje hrvatski jezik, koji on nikad nije studirao, niti ga je ikada predavao. Zanimljivo će biti ovdje objelodaniti da, prije nego što je postao associate professor hrvatskoga jezika dr. Marić je na Sveučilištu York u Torontu 2017. doktorirao s temom Jugoslavenska kinematografija, u kojoj između brojnih sramotnih izjava i tvrdnji napisao: „Raspad Jugoslavije doživio sam kao osobni gubitak domovine i kulture, koju sam ikada poznavao“ i „Jugoslavija je država koju sam volio isto kao svoje roditelje“.

Producirali ste film Hrvatske sportske legende o 120. obljetnici prve hrvatske olimpijske medalje. Bili ste predsjednik nogometnoga kluba Toronto Croatia, susretali se s istaknutim hrvatskim i svjetskim sportašima. Smatrate li da je sport u Hrvatskoj institucionalno dovoljno vrednovan?

Nažalost, i u duši me boli što sport nije ni blizu vrednovan s obzirom na sve one veličanstvene uspjehe, ne samo naših Vatrenih na čelu s izbornikom Zlatkom Dalićem, koji su svojim uspjehom viceprvaka svijeta u nogometu zadivili i „osvojili“ cijeli svijet nego treba podsjetiti da je i naša teniska reprezentacija samo nekoliko mjeseci poslije pobijedila Francusku na njihovu terenu i po drugi put osvojila Davis Cup, a tu su i vrhunska dostignuća drugih sportaša.

Već četiri godine često ističem, među svojim prijateljima u Kanadi raznih nacionalnosti, da je na Olimpijskim igrama u Riju 2016., među 207 država svijeta, Hrvatska bila treća država na svijetu, a prva u Europi po broju osvojenih zlatnih medalja u odnosu na broj stanovnika.

Još jedan primjer da je relativno mala Hrvatska svjetska velesila u sportu. Uz tu spoznaju volim citirati divne stihove pjesme Hrvatska: „Bože, hvala ti, što sam Hrvat, što mi je svaki dobar čovjek brat. Kažu da smo mali narod mi, a neki drugi da su veliki. Ma kad se voli, mi smo velesila, jer svud nas prati Velebita vila!“

Teško mi je shvatiti, zbog svega navedenog, da Vlada u svom proračunu za sport ne odvoji više novca za njegov razvoj, a to sve druge države čine. Izostanak gradnje nacionalnog stadiona već je svima poznat kao nacionalna sramota. Nažalost, svi ti sportski uspjesi nisu dovoljno eksponirani, niti su sportaši adekvatno nagrađeni, osobito u „malim“ sportovima. Nema nikakve dvojbe da su sport i sportaši najbolji veleposlanici i promotori neke države i nacije.

Kako, budući da je riječ o kraju odakle potječete, poimate trajnost međugorskoga fenomena, administrativne pomake u potezima Svete Stolice?

Već od prvog dana, u lipnju 1981, pa sve do danas, punih 39 godina, međugorski fenomen čvrsto stoji kao stijena i neupitno svjedoči da je marijansko svetište Kraljice Mira priznato na određeni način i od Vatikana. Početna zabrana bivše komunističke vlasti donijela je upravo suprotan efekt, a, između ostalog, mnoga ozdravljenja hodočasnika iz cijeloga svijeta pridonijela su njegovoj trajnosti. Milijunski dolasci hodočasnika svake godine, mnogi se vraćaju i više puta, te u posljednje vrijeme vrlo posjećeni Mladifest, dodatni su dokazi njegove opstojnosti i priznatosti.

Tu svakako treba naglasiti i najnovija zbivanja u posljednjih nekoliko godina, kao što je uz blagoslov Svete Stolice i nazočnost nadbiskupa Henryka Hosera. Činjenica je da biskupi i kardinali tamo mogu svečano slaviti svetu misu, a također je važno istaknuti da je u svibnju ove godine papa Franjo, predvodeći molitvu krunice, zbog pandemije bio povezan s 40 marijanskih svetišta u cijelom svijetu. Među ostalim, videovezom emitiran je i prijenos molitve krunice iz Međugorja.

Što uz obitelj, suprugu Mariju te sinove Roberta i Marka, smatrate najvećim životnim postignućem?

Tempo života kojim živim od rane mladosti, kada sam sa sedamnaest godina kao geodet mjerio po Bosni, pa sve do današnjeg dana, uvijek tražeći nova ostvarenja i izazove u kojima sam uživao i davao cijeloga sebe, a u kojima je vodilja bila: „Djela, ne riječi“, s ponosom mogu reći da je iza mene golem broj doprinosa, uspjeha i ostvarenja. Nemoguće je izdvojiti najveće.

Međutim, bez oklijevanja mogu istaknuti svoju najveću i najbolju životnu odluku, kada sam odmah po završetku Geodetskog fakulteta u Zagrebu, 1967, shvatio da bez ulaska u komunističku partiju za mene neće biti napretka. Čak mi je bila ponuđena pozicija republičkoga inspektora za geodetske poslove BiH, pod uvjetom da se učlanim. Tražeći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna – otvaranja vlastitog projektnog biroa – krenuo sam u Kanadu, Toronto, gdje sam sve ostvario i mnogo više od željenoga.

Iznimno mi je drago da sam cijelo vrijeme istovremeno davao velik doprinos i domovini Hrvatskoj, između ostalog kroz promicanje istine i bogate kulturne baštine i sporta, a istovremeno sam obogatio kanadski poslovni, kulturni i sportski spektar, za što sam dobio brojna važna priznanja. To što od Republike Hrvatske nisam dobio priznanje uopće mi ne smeta, jer sam ga dobio od ljudi koje susrećem, sve od izlaska na slobodu pa do danas, kada mi kažu: „Sjećam se vašeg slučaja i aviona, molili smo se za vas.“ Vjerujem da su njihove molitve pomogle da ugledam svjetlo dana prije 29 godina.

Čovjekova je svakodnevica često opterećena materijalnim, novcem, ono duhovno često ostaje u drugom planu. Vrijeme lock­downa, a i mjere glede korone pokazuju da samo ujedinjenost tijela, duha i duše mogu izvojevati nutarnji mir. Ako bismo pitanje s početka razgovora „prenijeli“ na novac, što se zapravo nikada ne može kupiti?

U vašem pitanju i razmišljanju protkana je nažalost naša svakidašnjica u kojoj se cijelo čovječanstvo iznenada našlo u borbi s opakom i nepredvidivom bolesti od koronavirusa, a posljedice lockdowna na zdravlje, prema mišljenju uvaženih stručnjaka i kapaciteta, bit će u godinama koje dolaze nesagledive. Važno je pitanje koliko će osoba, osobito onih koje su ostale bez posla, uspjeti naći nutarnji mir, nadvisiti sve pritiske i izazove.

Mnogo je lakše odgovoriti na vaše pitanje: „Što se zapravo nikada ne može kupiti?“

Za mene tu dvojbe nema i odgovor je ljubav, u cijelom rasponu osjećaja, od ljubavi prema Bogu, obitelji, rodbini, domovini, prijateljima i cjelokupnom okruženju. Ništa od toga ne može se kupiti, ni novcem, ni zlatom. U svom biću, otkako znam za sebe, osjećam bogatstvo tog dara i beskrajno ga prenosim i dijelim s drugima. K tomu zahvaljujem dragom Bogu da mi je podario i pjesničku dušu, kroz koju svojim stihovima obogaćujem druge.

Doživljavam sebe kao poslovnog boema, kojem je uvijek u svakom poslu prioritet bio postići maksimum i ispuniti očekivanja drugih te s ponosom mogu reći da me novac nikada nije „zarobio“.

I za kraj bih dodao: u mom su se biću spojila dva podneblja i dva ozračja, ono iz Hrvatske i Herceg-Bosne i ovo iz Kanade i oni su integralno protkani u jednu cjelinu, koja me iznimno obogatila i dala osjećaj da se uistinu radujem svakom novom danu, a to prenosim na svoje najbliže i sve ostale.

 

Razgovarao Tomislav Šovagović

Izvor: Vijenac, 698 – 3. prosinca 2020.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.