Julija Barunčić Pletikosić: Domovinski rat na Banovini

Banovina se posljednjih dana najčešće spominje zbog razornoga potresa koji je to područje pogodio 29. prosinca 2020., a posljedice toga i brojnih naknadnih potresa zbog kojih su mnogi stanovnici Banovine ostali bez krova nad glavom podsjetile su i na teške posljedice koje je velikosrpska agresija 1990-ih ostavila na tom području.

Složeni i često nestabilni politički i društveni procesi, kao i dugotrajna pripadnost Banovine vojnokrajiškom sustavu u prošlosti, ostavili su duboke tragove kako u gospodarskom razvoju tako i u demografskim i drugim obilježjima toga prostora, na kojem je snažna depopulacija započela još 1940-ih godina kada je krenulo postupno iseljavanje i pad broja stanovnika. No, posebno velik demografski slom obilježio je Banovinu u vrijeme i nakon Domovinskog rata, kada je velik broj stanovnika Banovine ubijen ili protjeran iz svojih domova. Prije Drugoga svjetskoga rata na Banovini je živjelo malo više od 173.000 stanovnika, prema popisu stanovništva 1991. malo više od 118.000, a prema posljednjem popisu stanovništva 2011. na tom prostoru živi malo više od 60.000 stanovnika. Gotovo prepolovljenu broju stanovnika nakon 1991. uzroke, među ostalim, treba tražiti i u događajima koji su obilježili noviju povijest toga prostora i teškim posljedicama velikosrpske agresije 1991. te tijekom srpske okupacije Banovine do 1995. godine.

U vrijeme Domovinskog rata Banovina je obuhvaćala općine Dvor na Uni, Glinu, Hrvatsku Kostajnicu, Petrinju i dio općine Sisak, a u ratnim okolnostima bojištu Banovine i Siska pridruženo je bilo i područje Topuskoga. Gledajući etničku strukturu stanovništva Banovine 1991., Srbi su ondje činili 60 posto, odnosno imali izrazitu većinu u općinama Dvor na Uni, Glina i Hrvatska Kostajnica, te neznatnu većinu u petrinjskoj općini. U Sisku su bili u izrazitoj manjini.

Kao i u ostalim dijelovima Hrvatske gdje su Srbi činili većinu, i na Banovini se politička situacija počela pogoršavati ubrzo nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj u travnju i svibnju 1990. i pobjede Hrvatske demokratske zajednice. Radi pritiska na novu hrvatsku vlast dio srpskoga stanovništva okupljao se na organiziranim mitinzima, s kojih su ekstremisti huškačkim govorima širili mržnju prema Hrvatima. Na Zrinskoj gori, koja je u planovima stvaranja tzv. Velike Srbije imala poseban strateški i politički značaj jer se smatrala uporištem za izbijanje na sjevernu granicu na rijeci Kupi te osvajanje doline rijeke Une, u srpnju 1990. pojavile su se prve naoružane straže na cestama i po selima gdje je srpsko stanovništvo bilo u većini. Tzv. balvan-revolucija u kolovozu 1990. označila je početak oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj protiv demokratski izabrane hrvatske vlasti s krajnjim ciljem pripajanja znatnog dijela teritorija Republike Hrvatske Republici Srbiji i stvaranja jedinstvene srpske države – tzv. Velike Srbije.

Već u rujnu 1990. pobuna se proširila na Petrinju i druga mjesta na Banovini. Kao povod iskorištena je odluka hrvatskoga MUP-a da se radi opremanja pričuvnoga sastava policije te boljeg nadzora nad oružjem iz policijskih postaja povuče 60 % naoružanja pričuvnog sastava policije. No, srpski pobunjenici provalili su u policijske postaje u Petrinji, Glini, Dvoru na Uni i oteli oružje, zbog čega je reagirala hrvatska policija i uspjela uspostaviti red.

Protuustavno djelovanje dijela Srba u Hrvatskoj očitovalo se tijekom 1990. i 1991. pokušajem prekrajanja teritorijalno-administrativnog ustroja Hrvatske, što je kulminiralo proglašenjem tzv. Srpske autonomne oblasti Krajine u prosincu 1990., koja je obuhvatila općine s većim udjelom građana srpske nacionalnosti u Dalmaciji, Lici, na Banovini i na Kordunu.

U Pakracu je 2. ožujka 1991., nakon što su prethodnog dana policajci srpske narodnosti razoružali svoje kolege Hrvate, došlo do prvog oružanog sukoba između hrvatske policije i srpskih terorista. Potom je 31. ožujka, na sam Uskrs, nakon što su srpski ekstremisti prethodno zauzeli Nacionalni park Plitvička jezera, u sukobu s njima ubijen hrvatski policajac Josip Jović – prvi ubijeni hrvatski branitelj u Domovinskom ratu. Zbog toga taj događaj hrvatski narod pamti kao »krvavi Uskrs«. U oba slučaja intervenirala je JNA, formalno radi razdvajanja »sukobljenih strana«.

Kulminacija sukoba uslijedila je 2. svibnja 1991., kada su srpski ekstremisti iz zasjede ubili 13 hrvatskih policajaca: 12 u Borovu Selu, a jednoga kod Polače u zaleđu Zadra. Tako pogoršanu sigurnosnu situaciju u Hrvatskoj, koja je na vukovarskom području praktično izazvala ratno stanje, Predsjedništvo SFRJ iskoristilo je da na sjednici održanoj 8. i 9. svibnja 1991. donese odluku o razmještanju JNA između zaraćenih strana. Prethodne intervencije JNA nisu bile zakonite, tako da je tom odlukom JNA dobila mogućnost za razmještaj na pozicije s kojih će poslije napasti Hrvatsku. Tijekom svibnja i lipnja i u petrinjskom i glinskom kraju intenziviralo se kretanje JNA.

Hrvatsko vodstvo u međuvremenu je nastojalo pregovorima s vodstvima ostalih jugoslavenskih republika postići mirno rješenje jugoslavenske krize i izbjeći oružane sukobe i uključivanje JNA u njezino rješavanje. U takvim okolnostima hrvatski predsjednik Franjo Tuđman donio je odluku o raspisivanju referenduma, održanog 19. svibnja 1991., na kojem se gotovo 94 posto građana, od oko 85 % onih koji su na njemu glasali, izjasnilo za hrvatsku samostalnost i suverenost, a oko 92 posto protiv ostanka u Jugoslaviji. Na temelju tih rezultata Sabor Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. donio je Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnoga zakona za provedbu Ustava RH, Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, kao i Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u RH. Nakon tih povijesnih odluka mogao je započeti i postupak za međunarodno priznanje hrvatske samostalnosti i neovisnosti, iako su već 7. srpnja Europska zajednica i SAD zatražili, a Hrvatska i Slovenija, koja je istoga dana kad i Hrvatska proglasila samostalnost, prihvatile na tri mjeseca odgoditi realizaciju Deklaracije o samostalnosti, kako bi se nastavili pregovori o mirnom rješavanju jugoslavenske političke krize.

No, odmah nakon proglašenja samostalnosti, koje je poslužilo kao povod za napad na Glinu, tijekom noći 25/26. lipnja 1991. počelo je okupljanje srpskih ekstremista radi pripreme za napad. U jutarnjim satima 26. lipnja 1991. Odred specijalne jedinice milicije SAO Krajine, tzv. martićevci, i lokalni Srbi napali su Policijsku postaju u Glini. Iako malobrojni u odnosu na srpske snage, hrvatski policajci u postaji pružili su otpor. U sukobu je ubijen policajac Tomislav Rom, prvi poginuli hrvatski branitelj na Banovini. Zbog napada je intervenirala Specijalna postrojba MUP-a Lučko, a JNA je u Glini rasporedila tenkovsku postrojbu iz vojarne u Petrinji te uspostavila tzv. tampon-zonu oko Policijske postaje i time omogućila srpskim snagama da zaposjednu velik dio Gline i južni dio glinske općine. Hrvatska policija uspjela je zadržati nadzor nad policijskom postajom i jednim dijelom Gline – Jukincem, no Glina je od tada bila izložena stalnim provokacijama pobunjenih Srba i JNA, a ubrzo nakon 25. lipnja napadi Srba na Banovini usmjeravaju se, osim na Glinu, na Dvor na Uni, Hrvatsku Kostajnicu kao i mjesta na sjevernoj strani Zrinske gore.

Promatrajući po općinama na Banovini 1991., na području Dvora na Uni, gdje je srpsko stanovništvo bilo u većini, a hrvatsko je živjelo uglavnom u naseljima uz rijeku Unu (Zamlače, Struga Banska, Unčani, Divuša, Kozibrod), pobunjeni Srbi su već početkom lipnja 1991. ovladali većinom brdskih naselja u toj općini te prometnicom Dvor na Uni – Glina. Kako se sastav cjelokupne policijske postaje u Dvoru na Uni prethodno bio odmetnuo i prešao u sastav milicije SAO Krajine, Policijska uprava Sisak, koja je bila odgovorna za područje Banovine, osnovala je 24. lipnja u Kozibrodu policijsku ispostavu s ciljem zaštite hrvatskoga stanovništva u Pounju. Ta je policijska ispostava napadnuta 26./27. lipnja i od tada su napadi srpskih pobunjenika na tom području bili neprekidni.

Izvješće Ratnog štaba općine Dvor o situaciji na Banovini, te sastanku kojemu su prisustvovali Kapetan Dragan, koji je sa specijalnim snagama milicije pobunjenih Srba u to vrijeme sudjelovao u napadima na hrvatska naselja na Banovini, i Milan Martić, tadašnji »ministar obrane SAO Krajine« (Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995., Knjiga 1., HMDCDR, Zagreb, 2007)

U to vrijeme na Banovinu je iz Knina sa specijalnim snagama milicije pobunjenih Srba došao Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan, koji je intenzivirao pripreme za napad na hrvatska naselja uz Unu, u kojima su počinjeni strašni zločini i ubojstva nad civilnim stanovništvom. U napadnoj operaciji srpskih snaga, poznatoj pod nazivom »Žaoka« (hrv. »Žalac«), koja je započela 26. srpnja 1991., napadnuta su i spomenuta pounjska sela. Ubrzo su zauzeta mjesta Zamlača i Kuljane, a u daljnjem napredovanju prema Banskoj Strugi srpske su snage od zarobljenih Hrvata formirale skupinu koju su natjerali da se kreće cestom ispred njih s rukama podignutima u zraku, kao »živi štit«. Paleći i uništavajući imovinu te maltretirajući zarobljene civile, srpske su snage ubrzo ušle i u Bansku Strugu. Hrvatski branitelji nisu im mogli uzvraćati kako ne bi pucali u civile te su bili prisiljeni na povlačenje. Tada se u središtu sela Banska Struga dogodila herojska žrtva dvojice hrvatskih policajaca, Željka Filipovića, koji se bacio pod srpski oklopni kamion kako bi ga pokušao zaustaviti, i Mile Blaževića Čađe, koji je skočio na kamion istovremeno aktivirajući oko sebe postavljen eksploziv. Policajci su nažalost poginuli, kao i dvoje civila te nekoliko neprijateljskih vojnika, no civili iz »živoga štita« uspjeli su pobjeći i spasiti se, a daljnje napredovanje srpskih snaga u Pounju time je privremeno bilo zaustavljeno. No, do večeri je u pomoć srpskim snagama stigla oklopno-mehanizirana postrojba JNA iz Petrinje. Iako je i hrvatskim snagama bila upućena pomoć iz drugih policijskih uprava te specijalnih jedinica policije, hrvatski branitelji skupa sa stanovništvom povukli su se i napustili taj dio Pounja preko Hrvatske Kostajnice uz pratnju JNA, 29. srpnja, čime je općina Dvor na Uni bila potpuno »očišćena« od hrvatskih snaga i nesrpskoga civilnog stanovništva.

U tom središnjem, brdskom dijelu Banovine kojim su ovladali pobunjeni Srbi, na putu prema rijeci Kupi, zamišljenoj sjevernoj granici tzv. Velike Srbije, u svojevrsnom klinu između većeg broja naselja nastanjenih uglavnom Srbima bilo je pet sela u kojima su živjeli Hrvati – Hrvatski Čuntić, Kraljevčani, Dragotinci, Prnjavor Čuntićki i Pecki. Upravo ta sela među prvima su bila na udaru agresora. Svjesne njihova teškog položaja, hrvatske snage ubrzo su u Kraljevčanima i Dragotincima uspostavile policijske ispostave te su u njih bila upućena pojačanja s područja cijele Hrvatske. No, hrvatska policija napadnuta je već 13. srpnja, četvorica policajaca su pritom ranjena, a napad je samo privremeno odbijen. Već idućeg dana, 14. srpnja, srpske snage nastavile su napade uz pomoć JNA, koja se uključila u sukob s tenkovima te u rano jutro 15. srpnja prisilila hrvatske snage na povlačenje. Toga dana slomljena je obrana većine naselja čuntićkoga kraja. Upadom u Hrvatski Čuntić, 31. srpnja, srpske snage opljačkale su i zapalile kuće te zlostavljale tamošnje stanovništvo, koje je ostalo u selu nakon povlačenja hrvatskih snaga polovicom srpnja. U napadu je tada zapaljena i do kraja uništena župna crkva kao i franjevački samostan sv. Antuna Padovanskog. Okupacijom Kraljevčana, Dragotinaca, Hrvatskog Čuntića te Prnjavora Čuntićkog srpski su pobunjenici zauzeli gotovo čitavu Zrinsku goru.

Područje općine Hrvatska Kostajnica, u kojoj je prema popisu stanovništva iz 1991. Hrvata bilo oko 30 posto, nakon okupacije područja općine Dvora na Uni, postalo je sljedeći cilj pobunjenih Srba na tom dijelu Banovine. U Hrvatskoj Kostajnici su uz hrvatsku policiju od kraja lipnja 1991. bili i pripadnici ZNG-a, no grad i okolna sela nalazili su se u poluokruženju srpskih snaga. Snažniji napadi na to područje započeli su polovicom srpnja, a srpske snage pomoć u naoružanju i opremi dobivale su i od Banjalučkoga korpusa JNA s bosanskohercegovačke strane. Najjače napade Hrvatska Kostajnica doživjela je tijekom spomenute srpske napadne operacije »Žaoka« potkraj srpnja 1991. godine. Hrvatske snage tada su sa stanovništvom organizirano napustile grad, koji je bio prazan do 2. kolovoza. U njega tada ulaze snage 1. brigade ZNG-a, specijalne postrojbe ZNG-a i Specijalne jedinice policije te preuzimaju obranu grada, nakon čega se dio civilnoga stanovništva vratio u grad. No napadi srpskih snaga od sredine kolovoza ponovno se intenziviraju, a u jednom od minobacačkih napada na grad, 10. kolovoza, teško je ranjen i novinar Hrvatske radio-
-televizije, Gordan Lederer, koji je istog dana od posljedica ranjavanja preminuo.

Zemljište na kojem se prije rata nalazila župna crkva sv. Ivana Nepomuka u Glini, koju su neprijateljske snage teško oštetile, a tijekom okupacije namjerno je do temelja srušile. Fotografija snimljena nakon operacije »Oluja« tijekom kolovoza 1995.
(autor fotografije: Ivan Majdak, fotografija u posjedu HMDCDR-a)

Nakon što su srpske snage početkom rujna zauzele sela u okolici Hrvatske Kostajnice obrana grada nažalost nije još dugo izdržala. Nakon neuspješnog pokušaja deblokade grada 9. i 10. rujna, hrvatski branitelji našli su se u bezizlaznom položaju. Manji dio branitelja uspio se probiti do Siska, a ostali branitelji se tijekom 13. rujna predaju snagama Banjalučkoga korpusa JNA, jer zbog ranjenih suboraca nisu svi mogli ići u proboj.

Dan prije, 12. rujna, započeo je i snažan minobacački napad na Hrvatsku Dubicu, Baćin i Cerovljane, mjesta koja su dotad još uvijek bila pod hrvatskim nadzorom. Unatoč dolasku Specijalne policije ATJ Lučko i nekoliko četa 107. brigade ZNG-a u pomoć hrvatskim snagama, obrana nije izdržala te su hrvatske snage i civili bili prisiljeni povući se prema Jasenovcu i Drenovu Boku.

Policijska postaja u Glini ponovno je bila napadnuta 27. srpnja 1991., gotovo istovremeno sa spomenutim napadima srpskih snaga na sela u općini Dvor na Uni. Nakon dužega otpora hrvatskih snaga postaja u Glini je osvojena, a hrvatska policija povukla se na nove položaje sjeverno od Gline, u Gornji i Donji Viduševac. No, od kraja kolovoza 1991. i napadi na Viduševac postali su svakodnevni, jer je srpska strana vezivanjem hrvatskih snaga za to područje željela imati otvoren put u zauzimanju hrvatskih sela oko Gline. Takvo je stanje potrajalo do 30. rujna, kada je i Viduševac, kao i sela u njegovoj okolici, okupiran. Nakon što protunapad hrvatskih snaga početkom listopada prema Viduševcu nije uspio, srpske snage osvojile su i razorile sela Dvorište, Hađer, Veliku Solinu i Prekopu, odakle se civilno stanovništvo neposredno prije s hrvatskim braniteljima bilo povuklo.

Danima su trajali i napadi na Topusko, oko kojega su se nalazila tri sela s hrvatskom većinom – Gređani, Hrvatsko Selo i Velika Vranovina te selo Ponikvari s relativnom hrvatskom većinom. Novoosnovana Policijska postaja Topusko imala je zadaću njihove zaštite, a to područje branili su, izmjenjujući se, i manji dijelovi nekoliko brigada ZNG-a. Jedan od najjačih napada na Topusko dogodio se potkraj kolovoza, nakon čega su se napadi pojačavali, što je dodatno pogoršavalo položaj hrvatskih branitelja. Kada su im 10. rujna osvajanjem smjera Gornji Viduševac – Topusko srpske snage prekinule opskrbu, hrvatska se obrana našla u bezizlaznoj situaciji pa se 14. rujna branitelji povlače s toga područja.

Petrinja, grad u kojem je JNA imala čak dvije velike vojarne – »Vasilj Gaćeša« i »Šamarica«, do kraja kolovoza uglavnom je bila pošteđena većih napada srpskih snaga. No, 25. kolovoza upravo je iz »Šamarice« napadnuta petrinjska policijska postaja, a 2. rujna JNA je pokrenula opći napad na Petrinju i njezine stanovnike. Toga je dana zapovjednik petrinjskoga garnizona JNA potpukovnik Slobodan Tarbuk, poslije zapovjednik 39. banijskoga korpusa Srpske vojske Krajine, poručio da će zbog navodnoga minobacačkog napada hrvatskih snaga na vojarnu »sravniti Petrinju sa zemljom«. Teški napadi na Petrinju nastavljeni su i sljedećih dana, a nakon što nisu uspjele osvojiti grad, srpske snage i JNA napade su preusmjerile na hrvatska sela Hrastovicu i Pecki, glavna uporišta za obranu Petrinje od napada s područja Zrinske gore. Okupacija sela Pecki 8. rujna, odakle su dva dana poslije napadnuti Hrastovica i Taborište, značila je i početak kraja obrane Petrinje. Napadi JNA na grad tada su pojačani. Smrtno su stradavali civili, a uz stambene i gospodarske objekte uništavana je i razarana kulturna baština. Posebno jak napad na grad dogodio se 16. rujna, kada je jedna skupina hrvatskih branitelja iz 120. brigade ZNG-a kod »Vile Gavrilović« zarobljena i strijeljana. U minobacačkom napadu toga dana pogođen je i rezervoar amonijaka u tvornici »Gavrilović«, što pukom srećom nije izazvalo potencijalnu ekološku katastrofu. Borbe za Petrinju, uz mnogobrojne ljudske žrtve, trajale su sve do 21. rujna 1991., kada su se branitelji povukli iz grada preko mosta prema Brestu i organizirali obranu na lijevoj obali rijeke Kupe. I nakon srpske okupacije u Petrinji su počinjeni brojni zločini, mučenja i ubojstva hrvatskih civila.

Iz izvješća Općinske uprave Glina o namjernom rušenju katoličke crkve u Glini i uređenju lokalnih prometnica materijalom nastalim među ostalim i rušenjem crkve (Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995., Knjiga 14., HMDCDR – Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb – Sl. Brod, 2013)

Grad Sisak, čiji dijelovi s desne strane Kupe geografski pripadaju Banovini, tijekom Domovinskog rata bio je sjedište hrvatskih policijskih i vojnih postrojbi za obranu Banovine. Pretrpio je brojna i teška razaranja. Osim vojnih napadani su brojni civilni ciljevi, kulturni i vjerski objekti, kao i postrojenja Rafinerije i Željezare Sisak. Posebno snažne napade, u kojima su stradavali civili, Sisak je trpio tijekom listopada i početkom studenoga u vrijeme jednog od najjačih srpskih napada na Sunju. Snažno je napadan i sredinom prosinca 1991. u vrijeme hrvatske operacije »Vihor«, kojom su hrvatske snage neuspješno pokušale osloboditi dio okupiranoga područja Banovine.

Okupacija najvećeg dijela Banovine tijekom srpnja i kolovoza u težak položaj dovela je obranu Sunje, važnoga prometnoga, posebice željezničkoga, čvorišta prema Bosni i Hercegovini i Srbiji. Jedinu vezu s ostatkom Hrvatske Sunja je imala preko skele na rijeci Savi. Sunja je prvi put napadnuta potkraj srpnja, a od sredine kolovoza napadi srpskih snaga bili su gotovo svakodnevni, no bez većih uspjeha, zahvaljujući dobro organiziranoj obrani hrvatskih snaga. Sunja je srpskim snagama značila opasnost i kao mostobran za mogući napad hrvatskih snaga radi oslobađanja okupiranoga hrvatskoga teritorija. U konačnici to se i dogodilo početkom kolovoza 1995., kad je započela hrvatska oslobodilačka operacija »Oluja«.

Iako je najveći dio Banovine u ljeto i jesen 1991. okupiran, hrvatske snage uspjele su spriječiti srpske snage i JNA u osnovnom naumu, prodoru prema Zagrebu i izvlačenju svojih okruženih snaga, a nakon što su 17. listopada u Novom Farkašiću nanijele poraz srpskim snagama na Banovini, počele su polako preuzimati inicijativu na bojišnici, no još nisu bile spremne za veća napadna djelovanja. To je pokazala i neuspješna operacija »Vihor« sredinom prosinca 1991., kojom su hrvatske snage planirale prodrijeti do Gline i stvoriti uvjete za oslobađanje Petrinje.

U to vrijeme hrvatske snage na Banovini i Pokuplju sastojale su se od policijskih snaga PU Sisak, a od svibnja 1991. djelovalo je Zapovjedništvo ZNG-a za Banovinu i Kordun koje je u listopadu 1991. preimenovano u Operativnu grupu (OG) za Sisak i Baniju u sastavu Operativne zone (OZ) Zagreb.

Potkraj rujna i početkom listopada 1991. velikosrpska agresija ušla je u najsnažniju fazu. Ignorirajući pregovore i sve pokušaje Vlade RH i međunarodne zajednice da za­ustave rat, JNA i srpsko-crnogorske snage aktivirale su cijelo ratište, od Dubrovnika i Konavala na krajnjem jugu Hrvatske do Vukovara i Iloka na istoku. Do kraja godine okupirale su gotovo trećinu hrvatskoga teritorija i u prosincu 1991. proglasile »Republiku Srpsku Krajinu«.

Nakon potpisivanja Sarajevskog primirja početkom siječnja 1992. u Hrvatskoj su privremeno prestala veća ratna djelovanja. To je bio preduvjet za međunarodno priznanje Republike Hrvatske kao suverene države, što se dogodilo 15. siječnja 1992. godine. Nakon toga, tijekom proljeća 1992. na okupirana hrvatska područja razmjestile su se mirovne snage UN-a, u skladu s mirovnim planom Cyrusa Vancea i na temelju Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o pokretanju mirovne operacije i slanju zaštitnih snaga UN-a u Hrvatsku. Snage JNA potom su počele napuštati Hrvatsku, naoružavši i opremivši prije toga snage pobunjenih Srba u Hrvatskoj, a teško naoružanje pohranjeno je u skladišta pod zajedničkim nadzorom srpskih snaga i UN-a.

Razdoblje srpske okupacije Banovine završeno je u kolovozu 1995. hrvatskom oslobodilačkom operacijom »Oluja«. Za oslobađanje Banovine bile su primarno zadužene postrojbe Zbornog područja Zagreb i Zbornog područja Bjelovar, čija je zadaća bila poraziti 39. korpus Srpske vojske Krajine na Banovini i spojiti se sa snagama 5. korpusa Armije BiH te izbiti na državnu granicu na rijeci Uni. Prvoga dana operacije srpske snage pružile su čvrst otpor, a borbe za Petrinju bile su možda najteže u »Oluji«. No, hrvatske snage uspjele su slomiti otpor neprijatelja i 6. kolovoza osloboditi Petrinju, a potom i ostala mjesta na Banovini te presijecanjem glavnog smjera povlačenja neprijatelja prema Dvoru stvoriti uvjete za predaju 21. kordunaškoga korpusa Srpske vojske Krajine, što se dogodilo 8. kolovoza.

Operacija »Oluja« omogućila je oslobađanje okupiranoga hrvatskog teritorija i povratak velikog broja prognanog i izbjeglog stanovništva te postupno oživljavanje gospodarskog i društvenog života na Banovini. Simbolično, već 10. kolovoza 1995., na temeljima i trnjem obraslom zemljištu na kojem je do srpske agresije stajala župna crkva sv. Lovre, koja je u jesen 1991. nekoliko puta bila teško oštećena, a početkom 1992. minirana i do temelja razorena, u prisutnosti tek nekoliko vjernika služena je i prva sveta misa u tek oslobođenoj Petrinji. Slično je bilo i na ruševinama brojnih katoličkih crkava na Banovini koje su doživjele teška razaranja i devastaciju tijekom srpskih napada i okupacije. Na području Banovine, odnosno današnje Sisačke biskupije, oštećeno je ili do temelja bilo razoreno čak 25 katoličkih crkava, kao i više od 55 malih crkava i kapelica, a oštećenja su pretrpjele i zgrade i molitveni domovi drugih vjerskih zajednica. Katoličke crkve i sakralni objekti bili su posebno na meti srpskih snaga, a o pojedinim namjernim rušenjima crkve postoje i zapisi u dokumentima srpskih paravojnih snaga iz razdoblja okupacije Banovine. I brojni drugi objekti spomeničke i kulturne baštine potpuno su bili uništeni ili teško devastirani tijekom jeseni 1991. kao i u vrijeme okupacije toga prostora, a uništeni su i brojni gospodarski, stambeni i zdravstveni objekti. Najviše su, odnosno više od 50 posto ukupnoga broja ratnih šteta na području Sisačko-
-moslavačke županije pretrpjeli gradovi Petrinja i Sisak.

Tijekom 1991. Banovina je bila poprište brojnih masovnih ubijanja i strašnih zločina nad hrvatskim braniteljima i civilnim nesrpskim stanovništvom, o čemu svjedoči i velik broj masovnih grobnica koje su nakon Domovinskog rata pronađene na području Banovine. U Baćinu pokraj Hrvatske Dubice nalazi se masovna grobnica u kojoj su pronađena tijela najmanje 56 civila koje su srpske snage mučile i ubile tijekom listopada 1991. godine. Stravičan zločin dogodio se i u selu Kostrići pokraj Hrvatske Kostajnice, u kojem su srpske paravojne snage 15. studenoga 1991. ubile svih 16 stanovnika toga sela. Najmlađa žrtva imala je dvije, a najstarija 93 godine. Kostrići su, nažalost, samo jedno u nizu sela u dubini okupiranog teritorija na Banovini u kojima su srpske paravojne snage mučile i ubijale preostale civile čineći strašne zločine nad nemoćnim i uglavnom starijim stanovništvom koje je ostalo u tim selima nakon povlačenja hrvatskih snaga. Masovne grobnice na području Banovine pronađene su nakon rata i u Glini, Glinskom Novom Selu, Hrvatskoj Kostajnici, Maji, Peckima, Viduševcu, a samo na području Petrinje pronađeno ih je nekoliko (kod Vile Gavrilović, Taborište, groblje sv. Benedikta…).

Iako rane nakon takvih zločina teško zacjeljuju, u godinama nakon rata na Banovinu se vratio velik broj njezinih stanovnika i obnovio svoje porušene domove, nastavljajući živjeti u miru i suživotu sa svojim sumještanima, slijedeći riječi koje im je 10. kolovoza 1991., upravo u Petrinji, uputio pokojni kardinal Franjo Kuharić kada je, gledajući posljedice prvih srpskih napada i razaranja na Banovini, njezinim stanovnicima poručio: »Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!«

Posljedice rata i okupacije Banovina i danas osjeća, najviše kroz daljnju depopulaciju stanovništva i gospodarsku stagnaciju, a sada je doživjela i razoran potres, no život se na Banovinu uz velike izazove i brojne poteškoće vratio nakon rata i godina okupacije, stoga ne treba sumnjati da će tamošnji stanovnici iznova pronaći snagu za novi početak i još jednu obnovu te povijesne i važne hrvatske regije.