Ivan!
Pod tim je imenom u Matici rođenih crkve svetoga Ivana Krstitelja u Travniku, župnik Juraj Pušek upisao zakonitog sina podvornika Antuna Andrića i majke Katarine (rođene Pejić), dječaka rođenog u noći s 9. na 10. listopada 1892.godine. Ivan Andrić. Dječaku će biti tek dvije godine, a umrijet će mu otac. Neimaština i bijeda odvest će dječaka tetki, očevoj sestri, u Višegrad, i time zaobliti i unježniti mu ime.
Ivan je postao Ivo. I sve ono što će u životu raditi, bit će uporno nadoknađivanje preranog gubitka. Svoje je knjige potpisivao kao Ivo. Tim su ga imenom prozvali i u trenutku kad su mu uručivali Nobelovu nagradu za književnost. No, samo će jednu knjigu, i to onu kojom započinje njegov poetički zaokret prema tematiziranju Bosne i stilizaciji narodnih legendi, objaviti pod imenom Ivan. Bit će to u Beogradu, 1920. godine.
Na pripovijesti „Put Alije Đerzeleza“ stajat će ime iz matice rođenih. Kojom varijantom njegova imena ga je nazvala majka Katarina u trenutku kad se 22. ožujka 1915. – pojavio u Ovčarevu, možemo samo nagađati. Osjećam da mu je ipak, nakon što ga nije vidjela tri godine, rekla „Ivo moj“.
