Julijana Matanović: Umjetnički optimizam ili Baš me briga čiji je Andrić pisac
U tišini polica, krenula sam u opasni rudnik priča pohranjenih u stanicama svoga tijela. Riječ me, prisjećam se, zamolila da joj sve zapišem. Zasigurno ni ona, prepuna sama sebe, nije slutila da ću to učiniti do jutra. Konačno sam dobila priliku izložiti svoju literarizaciju života, prozvati one koji ne vjeruju težini života u onih koji svoja stanja izgovaraju uz smiješak, mogla sam zamjeriti antologičarima autobiografija koji ne mare za pravi odnos proživljenog i ispisanog.
Mogla sam i priznati, onima koji još imaju snage slušati, kako sam posezala za umjetničkim optimizmom i onda kad su se pred mene stavljala mučna pitanja vezana uz živote najdražih pisaca.
Na ulazu u tijelo umjesto riječi Sretno stajala je riječ Strah. Podloga svakom optimizmu, rekao bi Wilde. Počela sam kopati u potrazi za najboljim primjerima. Zahvaćala sam naslage životnih mučnina savladanih sviješću da ih zaslužujem kao priču koju ću jednoga dana ponuditi drugima na čitanje i upisivanje. Zastajala sam na odroncima zbiljskih trenutaka koji su me podsjetili na razloge zbog kojih sam postala drukčiji konzument, svjesno oslabila snagu znanstvene riječi i počela nuditi nježne odgovore na ozbiljna književnopovijesna pitanja. Sagnula sam se i dohvatila grumen za koji sam vjerovala da sam ga pokopala duboko, u najtamniji sloj rudnika, da ga više nikada ne pronađem.
Još uvijek je bio istog sastava. Možda su se vremenom samo omjeri promijenili; čestice boli nepripadanja i suze djevojčice počele su činiti manji postotak u odnosu na ljubav prema obožavanom pjesniku i povrede onih koji književnost razumiju isključivo uz pomoć kalkulatora i pri tome glume kako sve razumiju. Vapio je za novom analizom. Znao je da ću ga pričom o optimizmu učiniti ravnopravnima ostalim u rudniku tijela. I da je u njemu tajna mene i pogleda na život u kojemu se sve isprepleće: trauma se preseljava u vlastiti tekst, a vlastiti tekst mijenja pogled na tekstove drugih jer sluti, upravo tom darovanom sposobnošću koju nazivamo optimizam, kakav je bio život onoga drugog. O dva krajnja životna pesimizma razgovaraju dva unutrašnja umjetnička optimizma.