Jurjevo i jurjevski običaji (2. dio)

Foto: Jurjevo kako se je nekad slavilo, foto – www.kronikevg.com.

U drugom djelu prikaza proslave Jurjeva i jurjevskih običaja, autorice Vedrane Premuž Đipalo[1], više muzejske pedagoginje iz Etnografskog muzeja u Splitu pročitajte opis jurjevskih običaja u Gradićima, Velikoj Mlaci i Mićevcima.

Pročitajte prvi dio:
Jurjevo i jurjevski običaji (1. dio)

Jurjevski običaji u Gradićima

Nekoliko dana prije Jurjeva selo su obilazili jurjevski ophodnici zvani jur(j)evčani. Nisu zalazili u kuće, već bi ušli u dvorište i tu bi pjevali. Dečko je nosio zastavu, a to je bio štap i na njemu «peča» (veliki crveni vezeni rubac s ružama po njoj), vrpce, trobojnica i na vrhu zavezana poculica (za razliku od Lomnice gdje je jabuka na vrhu). Dvije djevojke nosile su košaru za darove i  rukoveti brezovih grančica koje su davale gazdarici. Ona ih je ispraćala udarcima, odnosno, «po riti tukla». Vjerovalo se da će se tako pospješiti rast konoplje. Potom bi grančice stavila među grede kuće. Djevojke bi se zahvalile: «Fala, vam fala vi dobri ljudi, mi vam falemo a bog naplati i Marija božja mati».

Od sakupljenih darova u određenoj kući jurjevčani su priredili zajedničku gozbu. Vjerovalo se da su darovana jaja izrazito dobra za nasad pod kvočku. Novija pojava je da djeca dijele darove, novac i jaja (posljednjih tridesetak godina). Uz ophodnike je išao i «zeleni Juraj», mladić ovijen u zelenilo, koji bi otkinuo jednu grančicu sa svoga koša od zelenila i dao je domaćici. Ta se grančica također stavljala među grede ili u staju radi plodnosti ljetine. Nekada je «zeleni Juraj» bio cijeli u zelenom, a s vremenom se to izmijenilo u koš od zelenila na glavi.

Ophodnici su obilazili i druga udaljenija mjesta po čitavom Turopolju gdje nije bilo ophoda. Znali su se i po osam dana ranije uputiti pa bi noćili u tim selima.

Uoči Jurjeva na paši su se ovjenčavale krave koje bi pri povratku tjerali na preskakivanje malih kresova koji su se palili na ulazu u dvorište. Domaćin bi potom skinuo vijenac s krave i bacao ga na krov. Tu bi ostajao sve dok se ne bi osušio, te bi se spremao u štalu sve do idućeg Jurjeva kada se bacao na krijes. Kazivači mi nisu uspjeli protumačiti značenje, kažu da su to radili «običaja radi». Navečer uoči Jurjeva, a i na samo Jurjevo, palio  se veliki krijes nasred sela. Okupljalo se cijelo selo pa je i ovdje, kao i u Lomnici, postojala uzrečica: «Gdo ni letos na kresu, taj bu letos v lesu».

Promjenjivost običaja i njegovu uvjetovanost društvenom situacijom, mjestom, vremenom i sudionicima vidimo na primjeru Jurjeva kako se danas javlja u Gradićima.

U razgovoru sa članovima KUD-a «Gradići» uočila sam koliko im je značajno «obilježiti» Jurjevo. Mladi iz društva rado izvode običaj, a uče ih starije žene. Ne idu djeca, već malo odrasliji, srednjoškolci. Obično ih ide četvero u grupi, dva dečka i dvije djevojke i to u više skupina jer je selo veliko. Dečko nosi zastavu, djevojke košare i grančice.

Prije dvije godine dovodili su ovjenčane krave do krijesa, ali nisu preskakivale vatru. Doveli su ih tek da tu budu «simbolično». Krijes se danas pali na istom mjestu gdje se palio i ranije, samo što je tu sada Društveni dom, a prije je bila čistina. To je središte okupljanja i daje svojevrstan identitet selu. Nakon paljenja krijesa prelazi se u Dom na zabavu koju organiziraju mladi iz sela. Nikakvo čuđenje nije spajanje tamburica i električnih gitara.

Naime, obično se pozovu neke velikogoričke grupe koje sviraju na «modernim» instrumentima, dok za vrijeme njihovih pauza sviraju dečki iz KUD-a svoj repertoar na tamburicama. Zabave takvog tipa se održavaju od 1979. godine kada se KUD osnovao i danas okuplja oko 130 članova, uglavnom mlađih. Znanje pjesama koje KUD izvodi obnovljeno je na temelju literature (Višnja Huzjak, Vojko Miklaušić).

Karakteristična pjesma za Gradiće:

Kruto jako  veseli se,
Kano drvo zeleni se,
Kano drvo u zelenju,
Sve ptičice u veselju.
Sveti Juraj konja jaše,
Oko sebe sabljom maše.
Od pozoja laka noga,
Jer se Juro ufaš Boga.
Ufam Boga i pred Boga,
I pred sina jedinoga.
Iz korica mač izvleče,
Pa pozoju glavu siječe.
Hodi kuma u komaru,
Nosi jaja u košaru.
Donesite nam sedalce,
I još k tomu dva tri jajce.
Ak nemate dva tri jajca,
Pa nam dajte pet dinarca.
Ak nas ne te darovali,
Mi vam bumo sinka krali,
Sinka krali otpelali,
Srede luga zelenoga.
Srede luga zelenoga,
Srede cveća šarenoga.[2]

Selom i dalje idu tamburaši, i to od «Jurja do Jurja». Pedesetih se prestalo ići u ophode i nisu se palili kresovi. Osamdesetih se običaj nanovo obnovio. Kao razlog zamiranja običaja kazivači spominju sputavanje od strane komunističkog režima.

Jurjevski običaji u Velikoj Mlaci

S obnovom običaja krenulo se 1999. godine Centralni događaj bila je povorka  koju je »izrežiralo» kulturno-umjetničko društvo«Velika Mlaka», a koje do tada nikad nije bilo. Povorka je išla kroz cijelo selo, na čelu je bila konjska zaprega, okićena zelenim vrbovim grančicama te na njoj tamburaši. Iza zaprege išli su dječak i dvije djevojčice koji su predstavljali ophodnike jurjaše te ostali članovi društva u narodnim nošnjama. Dečko je nosio «barjak» ukrašen crvenim trakama i rupcem, na čijem vrhu je vijenac od zimzelena kao simbol vječnosti te nataknuta jabuka kao simbol zdravlja i mladosti. Djevojke su dijelile vrbove grančice promatračima te skupljale darove. Kolo se plesalo ispred crkve, te se potom povorka uputila prema zadružnom domu gdje se palio krijes, a potom se u domu izvodio program. Kazivačica naglašava značenje dima kao obrane od zlih sila, bolesti i lošeg vremena. Lik zelenog Jurja se ne pojavljuje.

Za vrijeme komunističkog režima običaj se skromno obilježavao. Od sedamdesetih godina pa sve do 1982., kada je osnovan KUD, nije se išlo u ophode. Kresove su ljudi palili ispred svojih kuća, ali se sve do 1982. godine nije palio veliki zajednički krijes u selu. Od 1991. do 1997. godine vatre se nisu palili zbog ratne situacije i blizine zračne luke. 1997. godine društvo je aktivnije sudjelovalo u oživljavaju jurjevskih običaja da bi se 1999. prvi put organizirala svečana povorka kroz selo. Na taj način, s povorkom kao predstavljačkim oblikom, Jurjevo je dobilo novu značajku. Običaj se na ovaj način ne izvodi nego prikazuje, (pokazuje). KUD predstavlja ono što je obnovljeno i ponovno naučeno od starijih žena iz sela za čije se mladosti još uvijek spontano išlo u ophode.

Jurjevski običaji u Mičevcima

U selu Mičevci običaj ophoda se izgubio sedamdesetih godina dok su se kresovi i dalje palili. Danas se pali jedan veliki krijes i tu se okuplja cijelo selo. Početkom devedesetih na Jurjevo su se počele održavati priredbe u Domu gdje se pjevaju jurjevske pjesme, prikazuje tijek ophoda, a na pozornici stoji pleteni koš koji je prije bio oprema «Jurja». U toj prilici on je postao tek izloženi predmet na pozornici. Na taj se način čitavo jurjevanje «preselilo» u dvoranu iz koje se nastoji, prema zahtjevima i mogućnostima suvremenosti, oživotvoriti staru tradiciju.

Mlade članice etno-skupine iz Mičevca naučile su pjevati narednu jurjevsku pjesmu:

Falen Isus i Marijo,
Falen Isus i Marijo,
Kruto, jako veseli se,
Kano drvo zeleni se
Kano drvo u zelenju,
Se ptičice u veselju.
Sveti Juraj koplje meće,
On pazoja strašno seče,
Od pazoja laka noga,
«jel se Juro, ufaš Boga?»
Ufam Boga i pred Boga
I pred sinka jedinoga.
Odličeni Juraj v krvi,
Med vojaki bil je prvi.
Dobar danak tomu stanu,
Tomu stanu, gospodaru.
Gospodaru, gospodine,
Cele hiže i družine.
Podajte nam vi sed darce
Ak nemate dve, tri jajce
Pak nam dajte dve, tri jajce,
Pak nam dajte dve dinarce.
Ne dajte nam dugo stati
Pred vašimi novi vrati.
Jer je blato do kolena,
A vodica do ramena.
Ak nas nete daruvali,
Mi vam bumo sinka krali.
Sinka krali, otpelali,
Srede luga zelenoga,
Srede luga zelenoga,
Med ružice fiolice,
Med ružice fiolice,
I med zlatne djevojčice.[3]

Jedna od značajnijih etno-manifestacija velikogoričkog kraja je «turopoljsko Jurjevo» koje se od 1995. godine održava u starom gradu Lukavcu[4], koji je sagrađen kao obrana od Turaka. Prva priredba bila je skromna, no svake naredne godine manifestacija je dobivala na kvantiteti, tako da uz njegovanje pučke tradicije i vjerskog karaktera 1999. godine to izrasta u turistički, kulturni i zabavni događaj, pučku svečanost i veselicu. Radi se o povorci folkloraša, mažoretkinja, limene glazbe, jurjaša, preko Gradića i Lomnice do Lukavca.

Banderiji[5] su jašući na konjima bili na čelu povorke. U Lukavcu se izvodio konjički igrokaz, boj Turaka i Turopoljaca koje predvodi Sv. Juraj. Krijes se palio ispred kaštela Lukavca, a potom je slijedio koncert zabavne glazbe. Cijela manifestacija popraćena je velikom ugostiteljskom ponudom[6] i zabavnim sadržajima te na taj način Jurjevo postaje velika pučka veselica.

U crkvi Sv. Jurja u Odri na taj dan je crkveno prošćenje gdje se služi svečana misa i posvećuje turopoljska zastava uz sudjelovanje Turopoljskog banderija te brojnih hodočasnika iz drugih mjesta. U velikom broju su dolazili i Romi nastanjeni na tom području, a bavili su se prodajom konja. Dolazak Roma na «Đurđevdan» u Odru bio je praćen romskom glazbom i veseljem. Poslije drugog svjetskog rata i Pavelićevog režima broj Roma na tom području je smanjen. No, običaj da Romi dolaze u crkvu i pale svijeće na Jurjevo održao se sve do danas.

Zaključak:

Ovim radom željela sam dati prikaz jurjevskih običaja u turopoljskom kraju, ali me pri tome nije zanimalo samo ono što se događalo mnogo ranije i što su temeljito opisali raniji autori nego slijed promjena u jurjevskim običajima ovoga kraja od tridesetih godina prošloga stoljeća do danas. Te promjene nastupile su pod raznim okolnostima. Tehnološka revolucija u 20. stoljeću, koja je dovela do naglog razvoja sela i pretvorila ga u prigradsko naselje, izmijenila je stari izgled stočarsko-zemljoradničkog sela s poznatom turopoljskom drvenom arhitekturom u naselja koja su izgubila stari identitet i postala produžena ruka grada sa sitnim obrtima, malim pogonima i ostalim sadržajima nagle urbanizacije.

Drugi uzrok promjena u običajima ovdašnjeg stanovništva nastao je zbog specifičnog prostora kojeg nastanjuju i kojeg su zahvaćale sve vjetrometine ovoga stoljeća, smjene ratova i režima. Zamiranje običaja je izrazito jako u ratu te u doba komunističke vlasti upravo zbog njegova vjerskog značenja. To se, naime, promjenjivo odražavalo svih tih godina. Intezitet zabranjivanog ili pak autocenzuriranog bio je jak neposredno nakon drugog svjetskog rata, a osobito nakon hrvatskog proljeća, početkom sedamdesetih godina. Početkom osamdesetih običaj se ponovno počeo izvoditi bez straha, a puni zamah obnova uzima krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Neupitno je da stupanj demokratizacije ima bitan utjecaj na očuvanje tradicije i njeno postavljanje u novi društveni kontekst.

Stupanj zamiranja običaja različit je u pojedinim selima. On je ovisio o jakosti partijske organizacije u njima te o većoj ili manjoj brzini prelaska s pastirskog-zemljoradničkog načina života u industrijalizirani. Sam običaj se u nekim mjestima ipak sačuvao (dakako, s promijenjenom funkcijom), a u nekima se upornim zalaganjem entuzijasta iznova obnovio. Ipak, kroz cijelo vrijeme običaj je bio izložen promjenama. Ponekad su se mijenjale riječi jurjevskih pjesama, izbacivani su iz njih sakralni dijelovi, a ponekad zamjenjivani profanim ( u Donjoj Lomnici se umjesto Jezuš Kristuš pjevalo: Gospodaru, Gospodine). Sam jurjevski ophod je također doživljavao promjene. Običaj je bio da ophodnici idu i u druga sela. Ponekad su polazili i po nekoliko dana ranije da ih ne bi netko pretekao. Moji kazivači to znaju samo po čuvenju, što bi moglo značiti da se to događalo prije tridesetih godina ovog stoljeća. Kasnije su se ophodi vršili samo po vlastitom selu.U komunizmu je ophod bio reduciran na one kuće u kojima su ljudi «od crkve», a ne «od partije». Danas se u ophode, u većini slučajeva, ide u popodnevnim satima, zbog zauzetosti djece školom i obaveza zaposlenih ljudi, dok se ranije išlo rano ujutro.

Kresovi su bili paljeni po svim raskršćima, da bi se vremenom njihov broj smanjivao, uzrokovano izgradnjom naselja gdje gotovo sva raskršća postaju urbanizirani dijelovi naselja, a ne velike čistine kakve su prije bile. Danas se u većini naselja pali samo jedan krijes, obično ispred zgrade Društvenog doma ili na glavnom raskršću u selu. Na taj način ta mjesta postaju kulturnim identitetom sela. Od prije trideset godina kresovi se nerijetko potpomažu ložiti automobilskim gumama. S vremenom su se mijenjali i darovi koje su jurjaši dobijali. Od jaja se postupno došlo do novca. Danas u nekim mjestima djeca inercijom obnavljanja običaja idu u ophod nepripremljena. Stariji kažu da idu «kao u maškare». «Dođe dete pred hižu i kaže: Prošel je, prošel pisani Vuzem i osim toga ne zna ništa, samo traži novac. Sva ona lepota je prestala. Ja mu dam novac samo da se ne muči».

Mijenjala se i struktura izvođača jurjevskih običaja. S vremenom su išla sve mlađa i mlađa djeca. U Donjoj Lomnici promijenjen je i prvotni običaj da u ophode idu dvije djevojčice i dječak. Kasnije su išli odvojeno dva dječaka ili dvije djevojčice. Nekada je «zeleni Juraj» bio sav od zelenila (u Gradićima) da bi kasnije imao samo zeleni koš na glavi te da bi se na kraju potpuno odbacio. Pastirski karakter Jurjeva potpuno je nestao. Danas se više ne ide čuvati «blago» pa je s time nestalo i jurjevskih pastirskih igara (izrada vijenaca za stoku, izrada «fiščula», truba od kore drveća, prutova nalik na zmiju od zelenih grana…)

Danas se tek ponegdje simbolično ovjenča neka krava i dovede do krijesa ( Gradići) ili nekoliko ovjenčanih krava preskaču preko malog krijesa, a sve to za potrebe snimanja TV emisije ( Donja Lomnica). Danas na novojurjevskim svečanostima ulogu pastira zamjetno preuzimaju izviđači koji se brinu o paljenju krijesa, a tu su obično u blizini i revni vatrogasci. Izgubljena su i narodna vjerovanja uz običaje Jurjeva ( lijepa šiba da konoplja bolje izraste, vijenac na strehu da grom ne udari, da krava mlijeko ne izgubi, da vještica ne bi mlijeko ukrala…). Neke od starijih kazivačica se sjećaju značenja izvođenja običaja dok mlađi kažu da se izvode «običaja radi». Gavazzijeva analiza jurjevskih običaja u prošlosti pokazuje bitne odlike običaja, a to su: navještanje proljeća i magični apotropajski smisao (apotropajska sredstva za odbijanje zlih sila- svježe zelenilo, trubljenje u trubu od vrbove kore, pravljenje buke, zakukuljeno mistično biće, crvenilo traka i rubaca). Međutim, u današnje vrijeme ta su apotropajska sredstva izgubila prvotno značenje. Najveći dio njegovanja jurjevske tradicije danas obavljaju folklorna društva. Uspomena na Vojka Miklaušića, koji je u svom djelu sakupio građu i napjeve, još uvijek je živa. Stariji ga se sjećaju, a mlađima je njegova knjiga učiteljica njihove povijesti. Folklorni simboli, kao u ovom slučaju jurjevski ophodi, postaju simbolima identiteta turopoljske zajednice.

Postoji i pokušaj da se izmijeni sama struktura običaja. U Velikoj Mlaci se tako umjesto jurjevskog ophoda prisustvovalo jurjaškoj povorci. U zadnje vrijeme vidi se izrastanje «malih» Jurjeva turopoljskih sela u jedno «veliko» Jurjevo, u turističku manifestaciju u Lukavcu, odnosno potrošački revival folklora. Stvara se jedno novo, izmišljeno jurjevanje koje je spoj tradicije i novih oblika zabave uz financiranje raznih subjekata koji u tome vide svoj interes. Ono u sebe upija raznolike nove kulturološke i sociološke utjecaje. Izvorni folklor dobiva svoje drugo lice, tj. suvremenu funkciju prilikom čega se on prenosi iz izvornog okruženja i s izvornom svrhom u industriju zabave i turizma. Današnje trajanje i održavanje običaja usko je vezano s njegovom medijskom egzistencijom. U doglednoj budućnosti ne bi bilo nimalo čudno kada bi na jurjevsku nedjelju u Lukavcu naišli na štand s računalima gdje možemo provjeriti svoj E-mail, slušati tradicionalne jurjevske pjesme, a potom prisustvovati velikom jurjevskom rave party-u za 10 000 ljudi.

AKO STE PROPUSTILI: Jurjevo i jurjevski običaji (1. dio)

Literatura i izvori:

Huzjak, Višnja (1957): Zeleni Juraj, Publikacije etnološkog seminara Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sv. 2, Zagreb
Huzjak, Višnja (1961): Jurjevska baština danas, u: Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvaske, Br. 5, Zagreb
Miklaušić, Vojko (1994): Plemeniti puti, Matica Hrvatska-Ogranak Velika Gorica
Lazowski, Emilij (1910): Povijest plemenite općine Turopolje, sv. 1. Zagreb
Gavazzi, Milovan (1991): Godina dana hrvatskih narodnih običaja, Zagreb
Belaj, Vitomir (1998): Hod kroz godinu, Zagreb

Kazivači:

Ankica Stepanić, rođena 1936., Donja Lomnica Franjo Stepanić, rođen 1942., Donja Lomnica Štefica Smolković, rođena 1927., Donja Lomnica Gordana Kovačić, rođena 1957., Gradići
Marija Kozačinski, rođena 1921., Gradići Katica Kozačinski, rođena 1949., Gradići
Nevenka Cundeković, rođena 1960., Velika Mlaka Renata Haluga, rođena 1978., Mičevec
Miljenko Muršić, Velika Gorica

1. GEORGE’S DAY CUSTOMS

(Summary)

The paper on St. George’s Day customs is a result of fieldwork done by the author in the Turopolje area, especially in villages of Donja Lomnica, Gradići, Velika Mlaka and Mićevci. The attention was focused on the sequence of transformations in performing customs connected with St. George’s Day from the third decade of the last century until today. The author takes notice of some newly invented practices, which present a combination of the tradition with some new ways of entertainment, financed by various individuals and organizations out of their self-interest.

__________________________________________

[1] Rad je izvorni znanstveni članak objavljen u Ethnologica Dalmatica, god. 13., broj 1, Split 2004. str. 27-42. i objavljujemo ga s odobrenjem same Autorice. Rad možete preuzeti ovdje: http://hrcak.srce.hr/search/?q=Jurjevski+obi%C4%8Daji+u+Turopolju

[2] Kazivala Katica Kozačinski, rođena 1949., Gradići.

[3] Kazivala Renata Haluga, rođena 1978., Mičevec.

[4] Sredinom prve polovine XV. stoljeća započele su prve turske provale na području Turopolja koje su trajale sve do kraja XVI. stoljeća. One su imale za cilj pljačku i odvođenje stanovništva u roblje. U cilju obrane od Turaka, Turopoljci su izgradili na potoku Lukavcu, kraj sela Donji Lukavec, drvenu utvrdu-grad Lukavec (1474-1479). Ovu utvrdu su kasnije prisvajali razni velikaši, te su je Turopoljci natrag dobili tek 1553. godine.

[5] U prvom dokumentu o Turopoljcima iz 1225. godine Turopoljski banderiji imenovani su kao iobagiones castri, čuvarima Grada Zagreba. Od tada su kao kraljevsko plemstvo dužni ratovati u kraljevskim vojnama. Zbog brojnosti i življenja na turskoj granici turopoljski banderij je kao samostalna jedinica sa svojom zastavom i pod zapovjedništvom hrvatskog bana. Banderij je bio veličine satnije, no u izuzetnim prilikama broj mu se povećavao. Zbog zasluga vojne službe u Plemenitoj općini imali su svog predstavnika u hrvatsko-ugarskom saboru do 1848. i hrvatskom do 1919. godine. Od 1993. Turopoljski banderij je u sastavu Prvog gardijskog zbora.

[6] Radi se o turopoljskom specijalitetu, kotlovini pripremljenoj od autohtone vrste turopoljske svinje, (Turopoljci tvrde: «iza posta, mesa nikad dosta») koja je bez sumnje najstarija hrvatska pasmina te se tako uvrštava u red najstarijih pasmina u Europi. Turopoljska svinja se savršeno uklopila u postojeći ekosistem koristeći ogromne komplekse hrastovih šuma kao bitni element ishrane.