Jurjevo i jurjevski običaji (1. dio)

0

Blagdan sv. Jurja, u mnogim se krajevima Hrvatske, ali i drugih zemalja, svečano obilježava raznim običajima od kojih je paljenje krijesa najočuvaniji i najrasprostranjeniji. No, običaja vezanih uz proslavu tog blagdana u prošlosti je bilo mnogo više. Ovdje vam podastiremo opis jurjevskih običaja u Turopolju (u Donjoj Lomnici, Gradićima, Velikoj Mlaci i Mićevcima), autorice Vedrane Premuž Đipalo[1], više muzejske pedagoginje iz Etnografskog muzeja u Splitu. Zasigurno, mnogi elementi opisanih običaja turopoljskog kraja zajednički su proslavama sv. Jurja i u drugim dijelovima Hrvatske gdje se taj blagdan obilježava.

Jurjevski običaji u Donjoj Lomnici

Jurjevski običaji poznati su u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (uglavnom kajkavskoj) i u sjeveroistočnoj Sloveniji, a označavali su početak prvih seljačkih radova u godini.[2] Obilježava se 23. travnja i uz njega je vezan niz početnih običaja jer se nalazi na granici između zimske i ljetne polovice godine.[3]

Običaj se u narodu prihvaćao kao pravi početak proljeća te kao početak gospodarske godine.   Na   taj   dan   su   se mijenjali, unajmljivali ili otpuštali sluge i pastiri. Blago se prvi put tjeralo na pašu. Tog dana se skupljalo razno bilje koje je potom služilo za vračanje. Djevojke su se tada umivale u vodi u koju bi stavljale travu ili cvijet, da budu ljepše. Taj dan je bio osobito opasan za krave, kojima se čaranjem može oduzeti mlijeko. Strancima se toga dana ne smije dati mlijeko iz straha da će krave prestati dobro dojiti.

Jurjevo i jurjevski običaji (2. dio)

Kazivačica Štefica Smolković prisjetila se kako je to bilo kada je ona još bila djevojka (rođena 1927.). Ujutro na Jurjevo selo su obilazila dva dečka i dvije curice, a nazivali su se «jurjaši» i «jurjašice», a tako se i danas nazivaju. Išli su odvojeno, natjecajući se tko će dobiti više darova. Djeca su se pripremala i po tjedan dana ranije kako bi što bolje uvježbala pjevanje. Dečki i djevojčice imali su različite pjesme. Dan ranije skupljali su vrbove grančice kod potoka Lomnica, gdje ih je bilo najviše.

Obilježavanje blagdana Svetog Jurja u Velikom Trojstvu, foto – www.tzbbz.hr .

Na samo Jurjevo ophodnici su se uputili kroz selo već od ranog jutra. Za vrijeme dok je kazivačica išla u ophode već se nije išlo u druga, okolna sela, ali ona pamti da su starije cure išle u Vukovinu, Mraclin, Peščenicu, Lekenik. Bile su poznate u raznim selima kao izvođači jurjevskih ophoda. Dobivale bi po nekoliko košara jaja, koja bi potom njihove majke prodavale na «placu». Žurile su što prije doći u susjedno selo jer tko bi prvi došao više bi i dobio.

Za jurjaša je bilo karakteristično nošenje «barjaka», dugačke motke na kojoj je na vrhu nasađena jabuka, a ispod nje zavezana trobojnica i crveni rubac. Nošenje zastave je u prvom redu značajka Turopolja (u selu Staro Čiče je zovu «juraj»). Djevojčice su nosile košarice i vrbove grančice. Išle  bi od kuće do kuće i skupljale darove. Lomničani ne poznaju «zelenog Jurja» s maskom od pruća. Kad bi jurjaši i jurjašice došli pred kuću, gdje bi otpjevali jurjevsku pjesmu, domaćica bi tražila «jednu lepu, ravnu šibu, tenku, da bu povesmo tenko i lepo bilo, i da bu takve konople zrasle». Domaćica bi potom zataknula šibu među grede kuće. Zauzvrat bi djeca dobila jaja ili novac te bi darove međusobno podijelili.

Jurjevske spelancije u Kurilovcu, foto – www.gorica.hr.

Kazivačica se sjeća da je svake godine na Jurjevo u rano jutro projahao selom na konju najljepši dečko u plemićkoj odori. Nosio je kunu kapu, «svetešnju rubaču», lajbek, plemenitaške hlače, čizme i sablju. Bio je okićen zelenilom i cvijećem. Jurjevo kao pastirski blagdan karakterističan je i zbog toga što se na taj dan stoka ovjenčavala vijencima. Tako okićenu tjerali su s paše kući, a na ulazu u dvorište čekao ih je mali krijes. Krave su morale preskočiti vatru «da ne bi mleko zgubile» i «da ne bu coprnica odnesla mleka». Kad krava prođe vatru, domaćin skida vijenac i «onda ga hiti na krov da ne bu strela pukla v štalu». Vijenac bi ostao na krovu dok se ne bi osušio ili dok ga vjetar ne bi otpuhao.

Kresovi su se palili i večer prije Jurjeva. Raskršća («križajne») su bila pogodna mjesta jer su kuće bile drvene pa je bila manja opasnost da se nešto zapali. Natjecalo se tko će napraviti veći krijes, pa se reklo: «idemo tamo gde je vejši». Govorilo se: «Gdo bu na kresu ne bu v lesu». Mladi su preskakali vatru i tako se pokazivali pred djevojkama. Oko krijesa se pjevalo i plesalo i to bi trajalo sve dok se krijes nije ugasio, do kasno u noć.

Moji kazivači nisu znali objasniti značenje vatre i dima, dok se u literaturi navodi vjerovanje da vatra i dim jurjevskog krijesa mogu očuvati bolesti i zla u idućoj godini. Jurjevo se ističe kao značajan blagdan, kada se prvi put u godini išlo s konjima i kravama na pašu, kada je «počinjao život» i za sve se pripremalo. Danima se iščekivao taj događaj.

Prvotne spontanosti pri izvođenju običaja u današnje vrijeme je uvelike nestalo. Danas običaj njeguje kulturno-umjetničko društvo «Nova zora», koje je djelovalo kontinuirano sve do Drugog svjetskog rata te potom ponovno od 1949. godine.

Jurjevske spelancije u Kurilovcu, foto – www.gorica.hr.

Društvo nastoji sačuvati izvornost izvođenja običaja, ali neke promjene su ipak bile neminovne. Jurjevo je danas izgubilo obilježje pastirskog blagdana iz jednostavnog razloga jer pastira nema. U cijelom selu može se naći svega nekoliko krava. Mlađe generacije odlazile su na školovanje u grad, a selo je sve više dobivalo obilježje prigradskog naselja. Te su se promjene mogle uočiti prije tridesetak godina. Nadalje, pomak u generacijama koje ophode selo (danas idu sasvim mala djeca, a ranije odraslije djevojčice i dječaci) govori o gubljenu svečanog tona i ozbiljnosti pri izvođenju običaja.

Ima i onih koji idu samoinicijativno, bez zastave, nisu obučeni u nošnje, a umjesto košarica nose najlonske vrećice. Međutim, danas uglavnom KUD potiče djecu na organiziran odlazak u ophod tako što im naprave zastavu i obuku ih u nošnje. Ne ide se kao nekada od kuće do kuće, već isključivo kod poznatih ljudi iz sela. Zastava je danas štap od 3-4 metra na kojem je crvena marama s ružicama te brojne crvene trake. Jabuka se ne stavlja. Kresovi se još uvijek pale, ali ne na svakom raskršću, kako je to bilo, po navodima kazivačice, prije deset, petnaest godina. Uoči Jurjeva pali se jedan veći krijes. Skupe se i stari i mladi, donesu se kolači, uglavnom od dizanog tijesta, vino, rakija. Pri tome se pjevaju jurjevske pjesme, a poslije i druge, nevezane uz Jurjevo. Pale se i automobilske gume kako bi vatra što duže gorila, a veselje što duže trajalo.

 5
Jurjevo u Kumrovcu, foto – Muzeji Hrvatskoga zagorja.

Svečanoj atmosferi pridonose i tamburaši koji prije krijesa idu «nazdravljat Jurju» pa idu selom «od Jurja do Jurja». Nazdravljaju i čestitaju imendan svima koji se zovu Juraj ili Đurda. Pri tome su pogošćeni, a nerijetko bi dobili i novac. I danas se ide nazdravljati i pri tome se pjeva pozdravna pjesma:

Dobro veče Juro mili
Imendan ti sutra svanu
Imendan ti sutra svanu
Radujem se tvome danu
Sretna tvoja majka mila
Koja te je porodila
Koja te je porodila
I na noge postavila
Juro, Juro daj se sjeti
Da se mora i umreti
Juro, Juro daj se stani
I pogledaj ko je vani
Vani su ti tamburaši
Tvoji slavni nazdravljaši.[4]

Ista pjesma pjeva se i za druge imendane, samo što se mijenjaju imena prema prigodi, npr: dobro veče, Kato mila. Jurjevski običaji u Lomnici, ophodi i paljenje kresova, kontinuirano su se održavali i za cijelo vrijeme komunističkog režima. No, jurjevanje se nije podupiralo, a razlog je bila vjerska obojanost običaja. Nije se smjelo pjevati: «falen budi Jezuš Krizstuš, falen Isus i Marijo» pa se umjesto toga pjevalo: «dobar dan vam gospodaru, gospodaru, gospodine». Kazivačica veli: «nismo se mogli privučiti» pa se nekada te izmjene ne bi ni izvodile. Osamdesetih se već na to manje pazilo.

4
Jurjevo u Kumrovcu, foto – Muzeji Hrvatskoga zagorja.

Članovi KUD-a obnovili su svoje znanje na temelju etnografske literature. Na smotrama folklora ove se pjesme izvode u skraćenom obliku, odnosno, onoliko koliko to repertoar dozvoljava.

Prošel je, prošel, pisani Vuzem,
Došel je, došel, Juraj zeleni,
Iz zelene gore u to ravno polje.
Darujte ga, darujte, Juru zelenoga!
Nije Juro svaki dan, već u ljetu jedan dan.
Darujte ga, darujte, Juru zelenoga!
Dajte Juri soli, da se Boga moli,
Dajte Juri sira, da vam ljepše svira,
Dajte Juri hrži, da se doma drži,
Dajte Juri rakije, da se doma napije,
Dajte Juri gibanice, da ga ne bi ciganice,
Dajte Juri mleka, da ga ne bi seka,
Dajte Juri jajec, da ga ne bu zajec,
Dajte Juri dinar, dva, da ne pjeva badava.

Pjesma koju pjevaju jurjašice:

Faljen budi Jezuš Kristuš,
Gospodaru,  gospodine,
Je li čujte, je li spiste,
Je li s nami govoriste?
Podignite rosne glave,
Stežite nam bijele ruke,
Nadjeljujte svete Jure.
Crna gora zeleni se,
Svaka majka žalosti se
Za jedinu čerku svoju,
Koju mora dat pozoju.
Kad se pozoj van pokaže,
Sveti Juro k njemu jaše,
Sa korice mač izvleče,
Pa pozoju glavu sječe.
Ka pozoja umorio,
Sve djevojke otkupio.
Sve muzike zasvirale,
Sve djevojke zaplesale.

DCIM100MEDIA
Jurjevo u Maloj Gorici, foto – OŠ A. Kovačića, Marija Gorica.

Pjevaju se i ove pjesme:

Falen Isus i Marija!
Kruto jako veseli se,
Kano drvo zeleni se,
Kano drvo u zelenju,
Sve tičice u veselju.
Sveti Juro konja jaše,
Oko sebe sabljom maše
Od pozoja laka noga,
Jer se Juro ufaš Boga?
Ufam, ufam i pred Boga
I pred sina jedinoga.
Lepi Juro kres nalaže
Na Jurjevo navečer
Levom rukom venčec vija,
Desnom rukom kres nalaže,
Venčec vija mač povija,
Nestalo mu malo zlata
Malo Zlata za dva lata.
Nimam vera, Juro sinko,
Pri tebe ga kola voze,
Pri mene ga oslek nosi
Ti ga pojdi k očku prosit,
Pošel ga je k očku prosit:
Dej mi očko, malo zlata,
Malo zlata za dva lata.
Nimam vera, Juro sinko
Pri tebe ga kola voze,
Pri mene ga oslek nosi,
Ti ga pojdi k sestre prosit.
Pošel ga je k sestre:
Dej sestrica, malo zlata,
Malo zlata za dva lata,
Ne dam vera, Juro brate,
Pri tebe ga kola voze,
Pri mene ga oslek nosi
Ti ga pojdi bracu prosit:
Pošel ga je bracu prosit:
Dej mi bratec malo zlata.
Malo zlata za dva lata.
Ne dam vera, Juro bratec,
Pri tebe ga kola voze,
Pri mene ga oslek nosi,
Ti ga hodi drage prosit
Pošel ga je drage prosit:
Dej mi drago, malo zlata,
Malo zlata za dva lata,
Na ti vera, Juro dragi,
Imam zlata za dva lata
Na moj venčec bum ga dela,
Venčec budem tebe dala.

Jurjevske spelancije u Kurilovcu, www.gorica.hr
Jurjevske spelancije u Kurilovcu, foto – www.gorica.hr.

Tipična pjesma za Turopolje pjeva se i u Donjoj Lomnici:

I ovo se klanja zeleni Juraj, kirales (pripjev iza svakog stiha)
Zeleni Juraj, zeleno drevce,
Zeleno drvce, zelene halje,
Zelene halje i jukune kape,
Jukune kape i jubričke sablje.
Tu nadelajte zelena Jurja,
Zelena Jurja, daleka puta,
I daleka puta, trudnoga hoda.
I kukuvačica zakukuvala,
U jutro rano zelenom lugu,
Zelenom lugu na suvom drugu.
I stavite se vi mlade snašice.
Sve su djevojke zamuž otišle,
Samo ostala Mara djevojka.
Mara djevojka po gradu šeće,
Po gradu šeće, deverke budi,
Devet deverka, kaki brajenek,
Mara ima zlatnu jabuku,
Komu jabuka, komu djevojka,
Juri jabuka, Juri djevojka.
Hajd zbogom, zbogom, vi dobri ljudi,
Mi vam falimo, bog vam naplati, kirales![5]

PROČITAJTE: Jurjevo i jurjevski običaji (2. dio)

 

___________________________________________

[1] Rad je izvorni znanstveni članak objavljen u Ethnologica Dalmatica, god. 13., broj 1, Split 2004. str. 27-42. i objavljujemo ga s odobrenjem same Autorice. Rad možete preuzeti ovdje: http://hrcak.srce.hr/search/?q=Jurjevski+obi%C4%8Daji+u+Turopolju

[2] Juraj je bio visoki rimski časnik, pogubljen za Dioklecijana 303. godine jer se nije htio odreći kršćanske vjere. Puk ga je štovao od V. stoljeća iako je bilo više pokušaja da ga se izbaci iz rimokatoličkog kalendara zbog povijesne neutemeljenosti. Zgoda o Jurjevoj borbi sa zmajem po kojoj je poznat nastala je negdje na istoku, a posredstvom kršćanske literature stigla je na zapad. Prema legendi Juraj je ubio zmaja i spasio kraljevnu, što se tumačilo različito: neki kao povijesnu istinu, drugi kao prispodobu pobjede nad zloduhom koji je mogao biti car Dioklecijan ili kršćanski Vrag, a neki kao alegoriju pobjede vjere nad nevjerom, Crkve nad  poganstvom  (v. Belaj, 1998.).

[3] U Hrvatskoj se Jurjevo stoljećima slavilo dan kasnije. Razlog tome je odavanje počasti sv. Vojtjehu (promijenio ime u Adalbert) na dan njegove pogibije 23. 4. 997. godine; tako da je dan sv. Adalberta potisnuo dan kasnije manje važnog sveca. Nakon raskinuća državnopravnih veza Hrvata s Mađarskom, Jurjevo je u Hrvatskoj ponovno vraćeno na staro mjesto, na 23. travnja.

[4] Kazivao Franjo Stepanić, rođen 1942., Donja Lomnica.

[5] Kazivale Ankica Stepanić (rođena 1936.) i Štefica Smolković (rođena 1927.).

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.