Kad sam držao svoju majku za ruku, dok smo koračali onim nesretnim hodnikom zagrebačke onkologije.
Kad mi je majka naslonjena ležala u krilu čekaonice bolnice.
Kad sam ranim jutrima gledao, kad će hitna doći, nekada je trebalo dugo dok ugledam sisačku registraciju, i da majka izlazi.
Kad smo se rastajali, gledali smo se kroz prozor, znao sam joj nekada nacrtati srce na staklu. Da barem sada mogu, nacrtati toj divnoj ženi jedno srdašce, makar neko malo.
Kad sam je vidio nasmijanu, kako s hrabrošću pravi taj teški korak, bori se. A doista većeg borca, i hrabrije žene u životu još nisam susreo, a možda nikada neću ni susresti. Naše snažne posavske žene!
Kad sam sjedao u vlak i polazio put Banove Jaruge, srce mi je bilo ispunjeno radošću!
Kad sam sjedio ispod lješnjaka, i pio s majkom kavu. Slušao njene fore i viceve!
Kad sam navečer gledao majku kako hrče, kako mi je to bilo drago, jer i ja danas hrčem, i to hard cor.
Kad sam prepoznao koliko sam joj sličan, kako držim jastuk dok spavam, mrvim dok jedem, prolijevam vodu iz čaše dok pijem.
Kad sam išao s majkom putem u malom seocetu na jesen, i molio, do raspela kraj putaša.
Kada je majka pravila pite, čupavce, salnjake i šape, keks tortu, munchmallow.
Kad mi je majka uvijek nešto malo doturila, koju paru, da ne budem gladan i da ne ozebem. To je bila njena briga, da se njeno dijete uvijek dobro pokrije dekom i jorganom.
Kad sam brao višnje, otresao šljive, sjekao triješće, nanosio neven na njena stopala, niveom blago lice, dok je tjednima nepomična ležala. Da sam barem mogao više služiti, ljubiti, razumjeti, osjećati, pripomagati.
Kad sam bio sretan, kad sam mogao nešto malo učiniti za bolesnu majku, svoga dragog prijatelja, kojega sam neizmjerno volio. Sad kad je otputovala na onaj svijet, sve više tražim preostale trenutke u srcu gdje je mogu zagrliti, i još malo učiniti živom u svome životu.