U čovjeku postoji prostor koji razum ne može mapirati, a ipak se iz tog prostora rađa sve što ima istinsku vrijednost: suosjećanje, intuicija, stvaralaštvo, milost i spoznaja.
Mitologije drevnih naroda govorile su nam o junacima koji ne pobjeđuju snagom uma, nego aktivnom unutarnjom bitkom. Heraklo nije stekao besmrtnost pametnim planiranjem, nego suočavanjem s vlastitim sjenama – lavom svoje animalnosti, hidrom svojih strahova, i divljom kobilom vlastitih strasti. Svaka borba bila je simboličko čišćenje i nemilosrdni proboj kroz sve velove iluzija. U svim je tim pričama razum tek alat, ali nešto sasvim drugo je ono što vodi ka istinskoj mudrosti (herojevom trijumfu).
Ajmo ovako… Kada čovjek djeluje isključivo iz razuma, tada svijet sve više postaje nalik stroju. Sve polako postaje izračun, sve se radi iz neke osobne koristi; iz opreza, ili kao nekakva strategija za nešto. I što se događa? Nestaje “poezija”. A bez “poezije”, čovjek se gubi. On više ne zna čemu služi vlastita bol, ne zna zašto sanja o dalekim morima i zvijezdama koje ne može imenovati. Postaje stranac u vlastitom tijelu; i onda se uredno rađaju raznorazne frustracije i ogorčenost koje vode u cijelu paletu psihoza.
Istinski razumno postupanje započinje onog trenutka kada čovjek padne – ne iz slabosti, nego jer se sruši kula njegovog racionalnog ponosa. Tada započinje put prema dolje – u podzemlje vlastite psihe. Tamo se susreće s čudovištima, s vlastitim dvojnicima, s demonima koje je do tada nazivao “drugima”. Tko izdrži taj silazak, vraća se promijenjen. Vraća se s unutarnjim znanjem koje ne proizlazi iz teorije, nego iz krvi, suza i vatre. To je znanje koje se ne može dokazati, ali se ne može ni poreći. Jer ono gori u očima onoga koji ga je stekao. Takav čovjek više ne postupa “razumno” u konvencionalnom smislu. On djeluje iz dublje razumnosti – one koja vidi nevidljivo, koja zna kada treba zaustaviti ruku, kad poslušati šapat, a kad zakočiti i smiriti svoje “konje” i po cijenu neznam kakvih sad emocionalnih boljki (jer se isti prestaje vezivati za emocije i polako uči prepoznavati impulzivne obrasce kod sebe). Njegova inteligencija tad dobiva sloj mudrosti i prestaje biti statistička. On tad ne traga isključivo za činjenicama, nego i za značenjem. U njemu prestaje da vlada sirovi razum i na prijestolje zasjeda viši centar – Sveti Kralj koji ne traži moć, nego njeguje sklad. Taj centar, “duhovno srce” (unutarnje Sunce), nije proturazumski: ono razum koristi kao vjerni mač, ali istog ne pušta da samovoljno upravlja bitkom.
E, tek tada čovjek odista postupa razumno; kad razumnost postaje mudrost.
Autor: Knjiški moljac
