Kardinal Bozanić predvodio euharistijsko slavlje prigodom sedamnaeste obljetnice smrti Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića

Rekavši na početku homilije kako se nalazimo u godini spomena 100. obljetnice rođenja sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, rođenoga 15. travnja 1919. godine, u Gornjem Pribiću, Kardinal je istaknuo kako je Gospodin htio da na, ovu, 17. obljetnicu smrti kardinala Kuharića čujemo i razmatramo Božju riječ o svetosti i o ljubavi prema bližnjima; “riječ koja sažima život našega Kardinala i po svjedočanstvu njegova života postaje bližom našem poslanju i našoj vjerničkoj svakodnevici na korizmenom putu”.
U nastavku homilije kardinal Bozanić je govoreći o svetosti koja dolazi od povezanosti i suradnje s Bogom, a očituje se u konkretnom ponašanju, progovorio o četiri dimenzije, cjeline svetosti predstavljene u misnim čitanjima, odnosno o tome kakvo ne smije biti ponašanje čovjeka koji vjeruje u Boga; što je nespojivo s našom vjerom i s prihvaćanjem Gospodina. Baš tu otkrivamo iznimno dragocjene poticaje za život Crkve i hrvatskoga društva.

Krađa, laž i varanje oskvrnuće je Božjega imena 

Iskoristiti bližnjega, zakinuti ga za ono što mu pripada je psovka protiv Boga i najdublji pad čovjeka

Govoreći o drugom poticaju na svetost iz Levitika koji se odnosi na iskorištavanje bližnjega, na neisplaćivanje plaće, Kardinal je rekao kako je zanimljivo da je taj grijeh u Levitskome zakoniku povezan sa psovkom, s postupkom koji je prikazan slikom psovanja onoga koji ne čuje i s postavljanjem prepreke slijepcu.

“Ima li snažnije slike zloće i ponižavanja? To je izrugivanje koje se ne boji Boga. Iskoristiti bližnjega, zakinuti ga za ono što mu pripada, nije samo krađa. To je psovka protiv Boga i najdublji je pad čovjeka”, rekao je Kardinal podsjetivši da je kardinal Kuharić psovku nazivao hrvatskom rak-ranom.
“Dragi vjernici, grubost ima tendenciju rasta, povećava se. Tomu smo svjedoci. Kada iz srca nikne misao, ona prerasta u govor. Iz govora izrasta u djelo. Ako u srcu nosimo psovku koja vrijeđa najveće čovjekove svetinje, zašto se čudimo vrijeđanju djelima u kojima se iskorištava bližnji. Bogu vapi grijeh kad se radniku za njegov rad ne daje plaća, kad ga se ucjenjuje i drži u nedostojnim životnim uvjetima. Ondje gdje je u srcu blagoslov, a ne psovka, bit će dosta i rada i plaće za one koji cijene trud i ljubav radnika i poslodavca. Blagoslov i psovka ne idu zajedno.

Braćo i sestre, tom se zlu, koje dolazi od Božjega neprijatelja, treba suprotstaviti ponajprije molitvom, odgojem mladih i djece za osjetljivost govora u javnosti, na društvenim mrežama. Pitajmo se, što mladi danas glede tog područja mogu vidjeti kao uzor? Drago mi je što mogu pohvaliti tolike mlade koji sami upozoravaju starije na ružnoću psovke. Oni su poziv svima nama da izliječimo tu ‘rak-ranu’ na tijelu našega naroda.”
O kvaliteti savjesti ovisi kvaliteta služenja

Govoreći o trećoj dimenziji života pojedinca i društva, u kojoj se pozivu na svetost suprotstavlja grijeh koji se tiče pravednosti, posebno nanošenja nepravde na sudu, pristranosti i klevete, Kardinal je rekao: “Ono što ne unište razna pogodovanja, popuštanje pred utjecajima, zahvati se klevetama, medijskim ocrnjivanjem i unošenjem sumnja koje truju međusobne odnose. Ondje gdje zakonodavstvo i pravosuđe ne slijede pravdu, otvara se prostor za klevetu, izvrgavajući time i pojedince i narod raznim pogiblima. Od toga nije imuna ni naša vjernička zajednica: od manjih skupina, preko župa do nadbiskupijske obitelji. A najgore je kada klevetu šire službenici Crkve.”

Jer, svaka korumpiranost ima svoju snagu u prihvaćanju korupcije. Tako i korumpiranost pravosuđa, u trenutku kada ne postoji volja ispravljanja nepravde. Kada se prijave ne stavljaju pred istinu, nego pred interese, pripadnosti, odvagivanje što je nekomu korisnije i probitačnije. Drugim riječima: u središtu ostaje pitanje vrjednota i općega dobra, što se nažalost gubi kao postulat.
Podsjetio je Kardinal na riječi kardinala Kuharića u Misi za domovinu (29. svibnja) 1994. godine: “Svaki sudionik u javnom životu na odgovornom mjestu mora biti svjestan da služi općem dobru… To je obveza savjesti, i o kvaliteti savjesti ovisi kvaliteta služenja. Savjest pak mora biti rasvijetljena istinom, osjećajem pravednosti i poštovanja svake ljudske osobe i cijele zajednice.”

Božja pravednost i Božje milosrđe kao jedinu mjeru imaju djela ljubavi

Govoreći o temeljnom kriteriju svetosti koji je ujedno i kriterij Božje pravednosti i Božjeg milosrđa, Kardinal je rekao: “Čovjeka koji teži za svetošću ne vodi ni mržnja, ni srdžba ni osveta, nego dobro. Dragi vjernici, koliko god o tim pitanjima bilo malo govora u javnosti, na kraju svijeta nalazi se susret sa Stvoriteljem koji je po Isusu Kristu došao spasiti svijet. Svatko od nas ima mogućnost prihvatiti tu istinu i živjeti je. I mi ćemo na kraju svoga života biti suđeni po ljubavi, jer Božja pravednost i Božje milosrđe kao jedinu mjeru imaju djela ljubavi. Zapravo, u Evanđelju nismo čuli ni optužbu ni osudu, nego nam Isus govori o razlučivanju i odjeljivanju na temelju onoga što je učinjeno ili nije učinjeno najmanjima, to jest samomu Isusu. Među tim najmanjima posebno ne smijemo zaboraviti nerođenu djecu. To je ispit naše vjerničke i narodne zrelosti.”
Biti Stepinčeva Crkva, to je čast, to znači da smo vjerna Crkva Isusu Kristu