Testament generaciji

Pokušaji dokučivanja istina evanđelja u vremenu 'sveopće' razotuđenosti

0

 

Samo onaj čovjek zaslužuje da ga slušamo kome riječi služe jedino za to da bi izrazio misao, a misao da bi rekao istinu.“

Fenelon

 

Postoje trenuci u životu, kada čovjeka zatekne ‘osjećaj koraka’. Udes putnika. Krenuh u još jedno ne(s)poznato putovanje. Dugu plovidbu nesigurnim oceanima života. S obzirom, da mi je po naravlju kudikamo milija neizvjesnost od izvjesnosti. To i učinih… jedne večeri, podigoh jedra… i zaplovih.

U teškim trenucima života, počesto mi je nada bila jedini istinski prijatelj… ono tek malo, sićušno gorušičino zrno vjere. Vjerujem, da čovjek sve što čini, mora činiti sa strašću. Srcem. Krajnjom predanošću. Pokatkada i golim opstankom života… Čovjek mora ići sam na putu svojih traženja. Graditi dalje, ponirati dublje, uzvisivati pogled više… Razumijevati ljudske tegobe i patnju ranjivoga čovjeka svoga vremena.

Neminovno se treba otisnuti, zaploviti u susret novim spoznajama. Razotkriti tajnu vremena… svijet u njegovoj suštini. Dodirujući rubove, obogatiti se njegovim sjajem, ljepotom i tajanstvenošću. Tek tu, na stjecištima čovjeka, svijeta i vremena, čovjek dolazi na izvor srca drugoga čovjeka, vrela misli samoga svijeta. Ljubi istinski križ svoga života. Biva uz zaboravljene. Samo pogled pun samilosti, može spasiti svijet i ranjenog čovjeka u njemu… To znači vjerovati.

Kraljevstvo božje gradi se zrncima od pšenice. Prodire kroz svačije srce. Svijet treba obujmiti vlastitom blizinom. Susretom… treba naći u svakome čovjeku, što je najvrednije u njemu: u intimi njegove svijesti… u prostranstvima njegova duha. No, ne treba zaboraviti, da vjerno prenositi istine evanđelja u današnjemu vremenu, zapravo znači trpjeti zbog hladnoće svijeta.

Gdje se istine ne susreću, ni sam čovjek se ne susreće. Ostaje sam. Začuđen pred zrcalom svojega života. Samo kroz bolni krik svijeta, cjelina ljudskoga bića može pomirivati svijet. Svaka neizrečena misao, tek učinjeni korak, stisak ruke… treba poosobljavati otiskom svoje vlastite osobnosti. To znači postojati. Biti čovjekom!

Svijet treba učiti opraštati. Jer je to jedini način –  da ostavimo i nešto traga na zemlji kojom smo nekoć uspravno koračali. Ostati u prisjećanju drugih. Možda je to upravo poslanje… zagonetna misija naših malih sudbina. Sama suština kršćanskoga života činiti Dobro. U drugome čovjeku, u samome sebi. Iznad svega, dati prednost Bogu (Ljubavi) koja nas okružuje, izmorenome čovjeku pred svojim vlastitim ambicijama, ciljevima, karijeri… To znači stati uz Čovjeka. Biti uz njega! Samo po istinskoj ljubavi, postajemo istinski mislitelji. Prijatelji jedni drugima. Ljudi riječi… ljudi istine.

Svojim spoznajama treba uvijek nastojati što snažnije ujedinjavati razdijeljena ljudska srca… pridizati onemoćaloga čovjeka… razotkrivati putove koji nas najbliže mogu dovesti u okrilje božanske prisutnosti.

Samo se iskrenošću mladih ljudi… može  graditi ‘evanđeoskiji’ svijet. Bez mladosti se ne dade graditi ništa. U to sam uvjeren. Za sve dobro u svijetu, trebaju nam snažne: ruke, razum, srce, neumorni duh mladosti. Jer se samo njome može pomladiti svijet…

Može li se vrijednost života spoznati, kao i jezovite prijetnje oluje na moru, tek gledajući neke morske pejzaže u galerijama i muzejima, a ne upućujući se hrabro na nesigurne palube brodica i jedrenjaka. Samo oni koji se usude poći na nemirno more i visoke talase, mogu razumjeti silinu modre vode, u njezinoj strepnji i bojazni – ali i čudesnome iscjeljenju. Na čovjeku je samome, da odabere svoj put i plovidbu…! Da se usudi ostavljati tragove po kojima bi jednoga dana drugi mogli hoditi… ili iza sebe zamesti tragove, i ne dopustiti da čudotvorna moć evanđeoske samilosti poput modre vode ne iscijeli i njihova malena ljudska srca!

Posljednje riječi…  treba učiniti  sebe prijateljem Drugih… i Druge prijateljem sebe… to je smisao ljudskoga života!

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.