Konačno monografija o velikoj slikarici Boke Kotorske

Velika slikarica bokokotorskih pejzaža, samozatajna i skromna Vesna Šojat koja je tri desetljeća stvarala u „samonametnutoj klauzuri”, kako je zapisao pokojni akademik Tonko Maroević, konačno dobiva reprezentavinu monografiju čiji je nastanak inicirao Željko Brguljan.                        

Bez ikakve sumnje hrvatska kultura ovim bogato ilustriranim izdanjem  s tekstovima renomiranih autora popunjava veliku prazininu u povjesnoumjetničkim studijima slikara južne Dalmacije.

Kako za je za Dnevno.hr kazao Željko Brguljan: „Okružena uspomenama, ispunjena sjećanjima, Vesna Šojat još i danas provodi ljeta i jeseni uživajući u kamenim vrletima i arhitekturi Boke Kotorske, dominantnom motivu njena likovnog opusa. Promatra bokeljski kameni amfiteatar koji se proteže širokim pogledom s terase nad morem kuće u Prčanju, uvijek isti motiv koji od rane zore, prije izlaska sunca, do prvog sumraka poprima tisuće lica. Iako je rođena i odrastala u Zagrebu, Boka je oduvijek za Vesnu Šojat bila zavičaj. Ljubav prema ovom veličanstvenom kamenom amfiteatru prenijeli su joj, prije svega, roditelji – otac, koji je rođenjem Prčanjanin i majka, koja je tu našla svoj odabrani krajolik i slikarski motiv. Ta ljubav i opčinjenost Zaljevom rasla je tijekom stasanja – kontinuiranih boravaka u djedovskoj kući i promatranja okolnog pejzaža. Nakon diplome na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1968.), Vesnin slikarski put bio je sasvim određen – jedina materija koju je ikad željela slikati bio je kamen i to, prvenstveno, bokeljski. Slikala je dobrotska brda, kotorske zidine, građevine starog grada, kamene interjere. Posebno su je privlačili različiti arhitektonski elementi: zidovi, stupovi, svodovi i kupole, kontrafori i portali – od monolitnog kamena, ali i kompleksne građevine, poput katedrala. Za studijskog boravka u Francuskoj otkrila je veličanstveno zdanje katedrale u Chartresu, motiv koji je doprinio njenom razumijevanju konstrukcije i monumentalnosti. Ta je svoja iskustva ugradila u likovne interpretacije kotorske katedrala, simbola staroga grada koji se s dva kamena zvonika skrio pod okovanim brdom. Većinu opusa Vesne Šojat čine bokokotorski motivi. Zapravo, te motive nalazimo u nizu najvrijednijih Vesninih ostvarenja. Posebno Prčanj je za Vesnu bio poželjan motiv, mjesto emocijama bogatog života i obiteljskog kontinuiteta. No, predmet divljenja, pa i obožavanja, bio je kameni, patinom oplemenjeni, Kotor. Privlačilo je lutanje specifičnim rasterom kotorskih ulica i sve posebnosti koje su ovaj drevni grad odvajale od drugih sličnih gradova, a iznad svega monumentalne zidine. One su i danas za nju prispodoba fuge, a njihova svrsishodnost utjelovljenje razuma. Uloživši stečena znanja i iskustva te vođena ljubavlju za očev zavičaj, desetljećima je, svojim slikarskim strukturalnim pristupom, svojim kistom tumačila veličanstveni bokeljski pejzaž i sve što on sa sobom nosi – od estetskog doživljaja do razumjevanja svijeta. U usporedbi sa današnjim, često površnim pristupima i brzim rješenjima, Vesnino djelo kao da pripada nekim davnim – herojskim – vremenima, u kojima se slikanju predavalo čitavim bićem, beskompromisno gradilo opuse dugim i predanim radom i u kojima je slikati značilo živjeti. Vesnina paleta je katkad sumorna katkad živa i prozračna, a njen pristup manje određen motivom, dominantna je zaokupljenost kompozicijom masa i struktura. Svojim se likovnim opusom nadovezala na one njenih roditelja, koji su prenijeli na svoja platna gotovo sve motive bokeljskog graditeljskog umijeća kao i duh intimnih obiteljskih prostora i okolnih prirodnih ljepota: kuće i palače, predmete iz tinela, baštine i đardine, magazine, ponte i mandraće. Slijedeći njihov put, a razvivši osobni stil, Vesna je zaokružila slikarsku (pa i obiteljsku) viziju Boke Kotorske, pridruživši njihovim motivima prikaze bedema, kupola, utvrda i zidina te, neizostavnih, kamenih vrleti nad elementima urbane i fortifikacijske arhitekture. Lutajući meandrima tajanstvenog Zaljeva, zaokružila je Vesna Šojat obiteljsko slikarsko putovanje opusom koherentnim ali i neupitno neovisnim i jedinstvenim, koji nam prenosi viziju Boke Kotorske u najboljem mogućem svjetlu – iz vremena još netaknutog sklada i neizmijenjenog duha”.  

Ova važna monografija će biti predstavljena u Palači Matice hrvatske na Strossmayerovom trgu 27. rujna. Raskošnu publikaciju u izdanju Skaner studija iz Zagreba i suizdanju Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti tom će prigodom prezentirati direktor Skaner studija Dragi Savićević, urednik monografije Željko Brguljan te likovni kritičar Feđa Gavrilović, koji je uz lani preminulog akademika Tonka Maroevića recenzirao publikaciju. U ime Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti uzvanike će pozdraviti ravnatelj Branko Franceschi, a o zagrebačkoj umjetnici kojoj je ljepota bokokotarskog kraja vječna inspiracija i njezinom stvaralaštvu govorit će autor monografije, povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže koji je u povodu ovog događaja zapisao: „Svijet slika Vesne Šojat svijet je skromne veličanstvenosti, ozbiljan poput epa ili molitve, brižan kao roditeljski pogled i zagrljaj. To je svijet sazdan od snažnih poteza i krupnih formi, pretežno durskoga tonaliteta i svečanog ugođaja, strog i nepopustljiv prema bilo kakvom kićenju i kiču, samodostatnom ornamentu i lakoj frazi te stoga staložen i nepokolebljiv u shvaćanju važnosti slikarstva. Svijet suzdržane himničnosti”.                                        

Vesna Šojat (Zagreb, 1945.) u rodnom gradu je pohađala osnovnu školu i Cercle français, a potom V. gimnaziju, na kojoj je maturirala 1964. Iste godine upisala je ALU u Zagrebu, Pedagoški smjer, u klasi prof. Miljenka Stančića. Profesori kiparstva bili su joj Valerije Michieli, Želimir Janeš i Branko Ružić, dok joj je povijest umjetnosti predavao Matko Peić, a estetiku  Danko Grlić. Nastavlja studij slikarstva u klasi prof. Raula Goldonija te Ivana Šebalja, kod kojeg je diplomirala 1968. godine.

Nakon završene Akademije djeluje kao samostalna umjetnica do 1975. Od tada pa do umirovljenja 2001. radila je kao nastavnica likovne kulture u Centru SUVAG, kasnijoj Poliklinici SUVAG. Prvi put izlaže u ožujku 1969. te tijekom sljedeća tri desetljeća kontinuirano izlaže na skupnim izložbama HDLU-a, Zagrebačkom salonu, Salonu mladih i drugim značajnim izložbama. U tom razdoblju imala je deset samostalnih izložbi (deset puta je samostalno izlagala) u Križevcima, Zagrebu, Kotoru, Solinu, Velikoj Gorici i Repišću. Sudjelovala je na likovnoj koloniji Željezare Sisak (1975.) i Međunarodnoj likovnoj koliji u Prilepu u Makedoniji (1979.). Studijski je putovala u Italiju, Francusku, Dansku, Nizozemsku i Austriju, a posebno valja istaknuti dva duža boravka u Parizu i Rimu. Radovi joj se nalaze u javnim zbirkama (muzejima i galerijama) u Bjelovaru, Cetinju, Karlovcu, Kotoru, Križevcima, Perastu, Prčanju, Prilepu, Sisku, Solinu, Šibeniku i Zagrebu te brojnim privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Članica je HDLU-a.