Gotovo mjesec dana nakon putešestvija po Pelješcu napravili smo novi biciklistički đir, ovaj put još južnije od prethodnoga. Pogađate, naravno, da se radi o Konavlima jer Dubrovnik je u srcu sezone pretrpan turistima i svugdje je tijesno, u ‘grodu’ i oko njega. Smjestili smo se u Rožatu, u franjevačkom samostanu Pohođenja Marijina. Samostan je sagrađen daleke 1393. godine, a sagradila ga je Bosanska Vikarija kao i samostane sv. Nikole u Stonu 1347. i sv. Vlaha u Konavlima, u Pridvorju 1429.
Samostan Pohođenja Marijina u Rožatu
Navedeni samostani bili su u sastavu Bosanske Vikarije (Bosne Srebrene) sve do 1462. kada je Veliko vijeće u Dubrovniku odlučilo da se samostani odcjepe od Bosanske vikarije i priključe novoosnovanoj Dubrovačkoj vikariji[1]. Pad Bosne pod osmanlijsku vlast dodatno je pospješio odvajanje tako da je isto učinjeno 1465. g. za vrijeme pape Pavla II.
Most dr. Franja Tuđmana
Zadarska i dubrovačka vikarija 1517. g. su proglašene provincijama, sa sjedištima u Zadru i Dubrovniku, a 1889. g., su sjedinjene u današnju Franjevačku provinciju sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri[2]. Samostan u Rožatu sagrađen je za odmor i liječenje franjevaca, izvrgnutih u to vrijeme u BiH kojekakvim poteškoćama.
Samostan Pohođenja Marijina u Rožatu noću
Prvi dan, umjesto po Konavlima otišli smo u Crnu Goru, točnije u Boku kotorsku koja je mnogima najveći i najljepši zaljev na Jadranu. Ona je i jedini fjord na Jadranu. Boka je smještena jugoistočno od Dubrovnika, duž obale od Herceg Novog pa sve do Bara. Ime je dobila po gradu Kotoru i tal. riječi‚ ‘bocca’, koja u geografskom smislu znači ‘ušće’. Nakon poprilično dugog čekanja na graničnom prijelazu Debelo brdo uputili smo se preko Herceg Novog prema Kotoru, našem odredištu. Trajektnom linijom između Kamenara i Lepetana, dugom svega 900 metara, skratili smo put do Kotora. Zaista je divno putovati zaljevom uživajući u nezaboravnom prizoru skladnih, malih, kamenih naselja i jako strmih planina koje se uzdižu iz dubokog, plavog mora.
Prvo mjesto nakon vožnje trajektom bilo je Perast. To je mjesto poznato po velikom broju crkava (17) i slavnih kapetana. Peraštani, kroz povijest gotovo samo Hrvati katolici bili su poznati pomorci, slavni kapetani i veliki brodograditelji. U velikoj pobjedi kršćanskih saveznika nad Turcima kod Lepanta 1571. godine, kojom Turci gube nadzor nad Sredozemljem, sudjelovali su i Peraštani. Oslobođeni turske opasnosti u 18. stoljeću postigli su vrhunac svoje pomorske moći.
Perast
Već potkraj 17. stoljeća u gradu je djelovala pomorska škola. O njezinoj kvaliteti i ugledu najbolje govori podatak kako je ruski car Petar I. Veliki 1698. godine poslao 17 boljara (plemića) na školovanje u Veneziju, Nizozemsku i u – Perast. Inače, Perast je u tom zlatnom razdoblju, a to znači prije gotovo 300 godina, imao pet puta više stanovnika (1640) nego danas (oko 350) od kojih su trećina Hrvati. Vjerojatno je i neadekvatan geografski položaj (tijesan prostor), uz propast pomorske flote zbog kašnjenja u modernizaciji (prelazak na parobrode), doprinijela takvoj sudbini mjesta.
Otok Gospe od Škrpjela
Blizu Perasta nalaze se dva otoka. Prvi, otok Gospe od Škrpjela, umjetni je otok i katolička crkva na njemu podignuti su u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje jednog od dvojice braće Martešića koji su na tom mjestu, na hridi (škrpjelu) 22. srpnja 1452. pronašli Gospinu sliku.
Unutrašnjost svetišta Gospe od Škrpjela
Peraštani su tijekom više stoljeća nasipavanjem kamena kao i potapanjem starih jedrenjaka povećali površinu otoka. Već u 15. st. na hridi je podignuta kapelica, u koju je stavljena Gospina slika. Do početka 17. st. potopljeno je stotinjak brodova, među kojima je bilo i zarobljenih turskih lađa. Veća crkva sagrađena je kasnije 1630. godine, ali je bila oštećena u potresu 1667. Crkva je inače toliko lijepa da je povjesničari umjetnosti često nazivaju “Hrvatska Sikstina”. A najveća svetinja u svetištu Gospe od Škrpjela je slika Bogorodice s Djetetom.
Inače, može se sa svom sigurnošću reći kako je srce Perasta pa i cijele Boke svetište Gospe od Škrpjela. U njemu se zrcali vjerska, pomorska i narodna prošlost Peraštana i Bokelja, koji su u Gospinu svetištu tražili i pronalazili najdublji smisao i odgovore na nezahvalnu egzistenciju pograničnog kraja izloženu stalnim ratnim opasnostima i teškoći pomorskoga života. Osobito je lijepo svake godine 22. srpnja, na Gospu od Škrpjela, kad Peraštani i drugi vjernici iz okolnih mjesta dolaze Gospi u poznatoj procesiji brodovima. Drugi otočić je Sveti Juraj i nalazi se ispred grada Perasta. Za razliku od Gospe od Škrpjela, nastao je prirodnim putem. Na njemu se nalazi benediktinski samostan iz 12. stoljeća kao i lokalno groblje Perasta. Peraštani su se pokapali na ovom otoku sve do 1866. godine.
Otočić Sveti Juraj
Nakon pogleda na Perast, doduše s druge strane obale, produžili smo za Kotor koji možemo slobodno nazvati bokeškom Venecijom. Kotor je zasigurno jedan od najbolje očuvanih starih gradova na našem prostoru. O njegovoj starini govori činjenica da je npr. katedrala sv. Tripuna starija od pariške katedrale Notre Dame. Grad okružen velikim zidinama koji grad stišće uz brdo slučajnog prolaznika na trenutak podsjeti na veliki zatvor.
Kotor
Takav dojam međutim nestane čim se kroči prvi korakom unutar gradskih zidina. Dalmatincu se nakon par minuta hodanja po isprepletenim, tisnim kalama/uličicama učini kao da je u najljepšim dijelovima starih dalmatinskih gradova: Trogiru, Šibeniku, Splitu, Korčuli, Dubrovniku… Gotovo sve je isto.
Kotor je utvrđeni grad s bogatom povijesnom i kulturnom baštinom. Njegova gradska jezgra pod zaštitom je UNESCO-a, a u njoj posjetitelji mogu vidjeti spoj srednjovjekovnih crkvi, venecijanskih palača i kamenitih ulica. Nad gradom se nalazi tvrđava Svetog Ivana, koja je ujedno i simbol Kotora. Uspon do nje je zahtjevan ali vrijedan truda poradi veličanstvenog pogleda na grad i okolicu. Do vrha se dolazi uspinjući se preko 1300 stepenica. Može se uspeti i do polovicu rute – do Crkve Gospe od Zdravlja, odakle se također pruža lijep pogled na grad.
Crkva Gospe od zdravlja
Bedeme kojima je grad opasan zaista se isplati vidjeti. Dugački su 4, 5 km, a u grad se ulazi kroz troja vrata. Svaki kutak grada priča svoju priču i svaka ulica uči o dugoj kotorskoj povijesti. Tu se može opušteno prošetati i upiti atmosferu grada dok polagano obilazite najveće znamenitosti: prekrasnu romaničku katedralu sv. Tripuna iz 12 st., crkve, palače, muzeje, galerije, dućane i sl.
Istočni ulaz u grad
Vrlo je važno upiti, osjetiti prostor. Onaj tko ne zna upiti prostor, sjesti na kavu, odmoriti u katedrali, zastati u muzeju, na trgu, guštati u sladoledu na skalinama… taj ne mora nikamo putovati. Nema mu koristi. Mobitel ima i kod kuće. Bitno je, barem nakratko, maknuti se iz svoga mjesta kako bi ga mogao bolje shvatiti, kako bi ga mogao još više oplemeniti. I vidjeti njegovu ljepotu, s odmakom. Jer iz daljega se bolje vidi. I bolje se shvati smisao svog podrijetla.
Katedrala sv. Tripuna
Kroz povijest Boka je pripadala području Crvene Hrvatske. Prema pripovijedanju popa Dukljanina i nekoliko bizantskih izvora (Porfirogenet, Scylitzes, Cedrenus, Choniates, Zonaras) područje Boke kotorske pripadalo je u razdoblju od 8. do 10. stoljeća Crvenoj Hrvatskoj, iz čega zaključujemo da su Hrvati među doseljenim slavenskim plemenima bili dominantna etnička skupina. To potvrđuje i Ivan Skilica, bizantski kroničar iz 11. stoljeća, kada govoreći o ustanku Bugara 1073. bilježi njihovu korespondenciju s dukljanskim kraljem: “Bugarske starješine zamolje Mihajla, tadašnjeg vladara onih koji se zovu Hrvati”[3].
Unutrašnjost katedrale
Nakon što je Napoleon ukinuo Mletačku Republiku 1797. godine, prestala je gotovo četiri stoljetna mletačka vlast u Boki kotorskoj. Nakon kratke francuske vlasti, koja je srušila Poljičku i Dubrovačku Republiku, Boka je od 1814. godine do propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine bila u sastavu Kraljevine Dalmacije pod vlašću Habsburške monarhije. Nakon toga bila je dijelom različitih Jugoslavija sve do neovisnosti Crne Gore 2006. Iz Boke kotorske potječu hrvatski sveci i blaženici: sv. Leopold Bogdan Mandić (iz Herceg Novoga), bl. Ozana kotorska i bl. Gracija iz Mua, zbog čega mnogi Hrvati Boku nazivaju i Zaljevom hrvatskih svetaca.
Iako su Hrvati u Boki kotorskoj danas brojčano u manjini i ima ih svega oko 5 tisuća, važnost Bokeljskih Hrvata za Boku kotorsku ne mjeri se samo njihovom brojnošću, već doprinosom kulturnoj baštini Boke, koji je nerazmjerno velik u odnosu na današnji udio etničkih Hrvata.
Bokeljski Hrvati baštinici su blistave i bogate kulture, prožete kršćanskim vrijednostima i zadivljujućom arhitekturom, osobito ako se ima na umu brojčana malenost stanovništva u odnosu na veliku kulturnu baštinu (npr. velebnu crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije u Prčnju). Gotovo nigdje u Hrvatskoj to nije tako vidljivo kao u Boki kotorskoj.
Crkva u Prčnju
Pisati o Boki a preskočiti veličanstvenu Bokeljsku mornaricu značilo bi učiniti nepopravljivu štetu. Bokeljska mornarica (prvotno Kotorska mornarica), hrvatska je bratovština kotorskih pomoraca. Prema tradiciji, nastala je 809., kada su kotorski mornari sudjelovali u preuzimanju moći sv. Tripuna, koji je postao zaštitnikom grada Kotora i bratovštine kotorskih mornara. U XII. st. poprimila je izrazito vojni značaj, a od polovice XIII. st. postala je staleškom organizacijom bokeljskih pomoraca. Prvi sačuvani Statut potječe iz 1463.
Bokeljski mornari u procesiji, fotografija: Dražen Zetić
U njemu je naglašeno da bratovština ima stručno-odgojnu ulogu osposobljavanja mladih pomoraca i socijalno-humanitarnu ulogu pomaganja siromašnim i nemoćnim članovima. Osim toga znatna je bila njezina uloga u organiziranju obrane teritorijalnih voda, pripremanju posada i sudjelovanju u ratovima koje su vodili vladari Boke kotorske, borbama protiv gusara i sl.
Posljednjih desetak godina u Boki su vidljive velike promjene. U prekrasnom pejzažu bokokotorskog zaljeva netaknuta su ostala još samo gornja polovica brda i rijetki, slabo naseljeni dijelovi obale. Od mnogih nekada tako skladnih mjesta u kojima su se izmjenjivale kamene kuće i barokne palače nastao je konglomerat suvremenih zgradurina, često arhitektonski izrazito ružnih i neprimjerenih ambijentu. Osobito se to odnosi na područje oko Budve i Herceg Novoga.
Budva, stari i novi dio grada
Nadamo se da kod nas betonizacija i apartmanizacija neće odnijeti pobjedu i da naš turistički slogan “Mediterranean as it once was” neće ostati samo promotivni slogan već vizionarski program očuvanja kulturne baštine i ljepote, osobito malih dalmatinskih mjesta. U suprotnom strani kapital u kombinaciji s domaćom lakomošću – jamstvo je brze devastacije Mediterana kakav je nekad bio. Osobito se to odnosi na vrijeme nakon isteka moratorija na prodaju zemljišta stranim državljanima koje ističe u lipnju 2023.
Otok Sv. Stefana
Nakon obilaska Boke obišli smo, ovaj put biciklima, Konavle, koje su na neki način Hrvatska u malom. U tih tridesetak kilometara Konavle imaju sve: brda, doline, rijeku, izvore, more, tvrđave, lučice…. Auto smo ostavili u Zvekovici, pogledali iz daljine prekrasni mali gradić Cavtat i planirali svratiti do njega na kraju rute, kad se vratimo umorni s Prevlake. Jesmo li svratili saznat ćete na kraju putopisa. Đir po Konavlima učinili smo prateći dobrim dijelom biciklističku stazu Ćiro koja prolazi obnovljenom rutom stare uskotračne pruge popularnog imena „Ćiro“. Inače, navedena pruga, po kojoj se ruta i zove, puštena je u promet 1901. i prometovala sve do 1968. kada je ukinuta zbog ekonomičnijih oblika prijevoza.
Nakon, Zvekovice, Uskoplja, Gabrila, Drvenika i Mihanića stigli smo u Pridvorje, u Franjevački samostan sv. Vlaha, gdje smo se zaustavili na ugodnoj čašici razgovora s braćom franjevcima iz Bosne Srebrene, što ćemo kasnije platiti skraćivanjem rute. Samostan je osnovan 1429. godine, nakon što je tada moćna Dubrovačka Republika svom teritoriju priključila prostor Konavala. Naime, Republika je kupila 1419. Gornje Konavle (istočni dio Konavala) od Sandalja Hranića a 1426. Donje Konavle (zapadni dio) od Radoslava Pavlovića.
Samostan sv. Vlaha u Pridvorju
Budući da je stanovništvo na tom području bilo dijelom bogumilsko, Republika je pozvala franjevce iz Bosne (1429. godine) i počela graditi samostan uz crkvicu sv. Martina u Pridvorju, ispod Kneževa dvora, sjedišta dubrovačkog kneza u tom dijelu Republike. Samostan je za nekoliko godina sagrađen, kasnije je i dograđivan. Nakon pada Bosne pod osmansku vlast 1468. godine, samostan je pripao prvo Dubrovačkoj vikariji, koja je kasnije postala dio Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. Prije šest godina samostan je predan na upravljanje Provinciji sv. Križa/Bosni Srebrenoj a u samostanu trenutno boravi fra Ivo Kramar, predstojnik samostana.
U samostanu se čuva drveno raspelo, rad kipara Jurja Petrovića, nastalo sredinom 15. st. U crkvi, na glavnom oltaru, nalazi se oltarna pala Celestina Medovića iz 1880. Samostan posjeduje i zbirku umjetničkih djela, dar od pokojnog doktora don Franje Basića. Samostan je više puta kroz povijest stradao, osobito u potresima 1667., 1979. i za vrijeme Domovinskog rata kad je za vrijeme kratke okupacije bio spaljen i devastiran. U njemu se, u prekrasnom klaustru i u galeriji na katu, osobito tijekom ljeta organiziraju različite kulturne manifestacije.
Konavoski dvori
Nakon Pridvorja svratili smo pogledati Konavoske dvore i ostali zatečeni nestvarnom ljepotom prirode: izvorom rijeke Ljute, mlinicama i cjelokupnim ambijentom restorana Konavoski dvori. Lokacija restorana je idealna. U hladu šumice, uz blagi šumor slapića rijeke Ljute, blizu malenih ribnjaka u kojima plivaju pastrve, uz cvrkut ptica i miris domaće peke ispod koje se pripremaju tradicionalna jela od lokalnog povrća, ribe i mesa – i mrtvac bi oživio.
Nakon primjerene okrepe, a bila je ‘ka s onoga svita’, uputili smo se put Grude, gdje smo se nakratko zaustavili kod kipa generalu Janku Bobetku, predvodniku akcije oslobađanja Konavala. Nakon Grude nastavili smo dalje preko Pločica i Đurinića prema Prevlaci. Premda nismo bili daleko i već smo gotovo nazirali Vitaljinu, posljednje mjesto na poluotoku, odlučili smo se ipak radije vratiti natrag i sići u Molunat na kupanje i osvježenje, nego nastaviti put prema Prevlaci i rtu Oštro.
Kupanje i osvježenje doista je godilo i bilo nam je od velike koristi. Naime, od Molunata do izlaza na glavnu cestu koja povezuje Konavle nekoliko je kilometara poprilično zahtjevne uzbrdice. Da nije bilo zaliha piva ne znam kako bi navedeni poduhvat podnijeli, barem moja malenkost. Svakako i molitva je pomagala odagnati negativne misli i lakše podnositi uspon kao i 30°u zraku.
Sokol grad u Konavlima
Vratili smo se istom rutom (Pločice, Gruda, Pridvorje, Zvekovica) izbjegavajući prometnu cestu i zaobilazeći prekrasni međunarodni aerodrom u Ćilipima. Na povratku smo prošli i pokraj Sokol grada ili Sokol kule, utvrde smještene na nepristupačnoj, više od 25 metara visokoj stijeni, u mjestu Dunavama. Riječ je o utvrdi bosanskih velikaša (prije njih tu je postojala ilirska gradina, te rimska i bizantska utvrda) koju je Dubrovačka Republika kupila 1419., kad i Konavle.
Umorni smo se sa zalaskom sunca vratili u Zvekovicu, našu početnu točku vijađa po Konavlima. Nije bilo vremena za obilazak Cavtata jer smo se isti dan zbog obveza vraćali u Split. Svakako drugom ćemo prigodom obići lijepi Cavtat: kuću i atelje Vlaha Bukovca, najznačajnijeg hrvatskog slikara akademskog realizma, zatim mauzolej obitelji Račić, remek djelo u stilu art decoa našeg najvećeg kipara Ivana Meštrovića, Knežev dvor i crkvu Sv. Nikole koja čuva vrijedno sakralno blago prikupljano kroz stoljeća bogate povijesti.
Dubrovnik
Zahvaljujemo fra Tomislavu Hrstiću i fra Veselku Grubišiću na bratskom gostoprimstvu u samostanu u Rožatu. Fra Tomislav je isto ljubitelj biciklizma ali zbog obveza nije mogao poći s nama na đir po Konavlima. Obećao je to učiniti drugi put. Kao i mi posjetiti Cavtat.
[1]Bernard BARČIĆ, Povijest franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, Zadar, 1976, 25 – 32; Arhiv franjevačkog samostana u Makarskoj, Rukopisna knjiga Liber archivialis in quo de origine Provinciae Bosnae Argentianae quae olim Vicaria, demum Provincia nuncupata ac de praeclare gestis in, et eam a Fratribus minoribus Ordinis S.P.N. Francisci, 1767., 3.
[2] Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, Povijesni pregled, u: https://www.ofm-sv-jeronim.hr/tko-smo-mi/pastoralno-djelovanje-2/
[3] Dominik MANDIĆ, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 1963, 372.
Tekst: fra Ivica Jurić
Foto: fra Ante Vučković
Dražen Zetić
Izvor: franjevci-st.com