Korizma
Korizma je tzv. jako liturgijsko vrijeme u kojemu Crkva, svake godine na obnovljeni način, poziva svoje vjernike da se u vremenu od četrdeset dana, postom, pokorom, molitvom i djelima ljubavi, obnavljaju u vjeri i da se suživljavaju s Kristom koji je bio mučen, raspet i koji je slavno uskrsnuo kao pobjednik nad zlom i smrti
Korizma je tzv. jako liturgijsko vrijeme u kojemu Crkva, svake godine na obnovljeni način, poziva svoje vjernike da se u vremenu od četrdeset dana, postom, pokorom, molitvom i djelima ljubavi, obnavljaju u vjeri i da se suživljavaju s Kristom koji je bio mučen, raspet i koji je slavno uskrsnuo kao pobjednik nad zlom i smrti.
To liturgijsko vrijeme je sinteza trojakoga duhovno-askteskog i sakramentalnog vjerničkoga puta: u njemu se katekumeni pripremaju za primanje krštenja, u njemu grešnici priznaju svoje grijehe, kaju se i pokorom popravljaju, te, konačno, sav se narod Božji priprema za proslavu Isusova i našega Vazma. Molitelj se i preko svih sastavnica časoslova uključuje u taj Kristov put. U molitvi korizmenoga časoslova vjernik može sve dublje uočavati jedinstvenost Kristova puta koji čovjeka vodi punini Istine i Života, što je Krist očitovao u vazmenom događaju svoje muke, smrti i uskrsnuća.
Nije potrebno činiti izvanrednu pokoru. Dovoljno je strpljivo podnositi nevolje našega bijednog života: nerazumijevanja, nezahvalnosti, poniženja, patnje uzrokovane promjenom godišnjih doba i okoliša u kojem živimo. To sve predstavlja križ koji je grijeh natovario na naša leđa i Bog je to htio da bude sredstvo našeg otkupljenja. Ali da bi sve te nevolje bile djelotvorne za dobro naše duše, nije potrebno nastojati da ih pošto-poto izbjegnemo: da hoćemo uvijek imati pravo, da mislimo samo na lijekove, odmor od umora… To nije kršćanski duh. To ne bi značilo uzeti svoj križ i ići za Isusom, već bismo time izbjegavali svoj križ. Zbog toga nam neće biti zaslužno ono što trpimo samo zato jer to ne možemo izbjeći.
(Sveti Leopold Bogdan Mandić)
Ne samo da nam se nije potrebno stidjeti smrti našega Gospodina Boga, nego se moramo nada sve u nju pouzdati i njom se dičiti, jer primajući od nas smrt koju je našao u našoj naravi, sigurno nam je obećao darovati život koji sami po sebi ne možemo imati. On koji je nas toliko ljubio da je nevin podnio što smo mi grijehom zaslužili, kako da nam on koji opravdava ne da ono što zaslužimo pravdom? Kako neće dati prema svome obećanju nagradu svetima onaj koji je nevin podnio kaznu namijenjenu zlima? Braćo, dičimo se stoga i neustrašivo priznajmo da je Krist za nas raspet. Govorimo o tom ne bojažljivo nego veselo, ne stidljivo nego ponosno.
(Sveti Augustin)
Izvor: bozanskicasoslov.wordpress.com