Poboljšanju imidža Katoličke crkve u njemačkoj javnosti nisu pridonijeli ni izbor jednog Bavarca na čelo Crkve (Ratzinger) ni medijski PR efekt pape Franje kao obožavanog superstara. Sliku Katoličke crkve u Njemačkoj definitivno neće popraviti ni eventualne reforme i debate o gorućim pitanjima, kao što su ređenje žena, ukidanje celibata i potpuno prihvaćanje homoseksualnih parova. Jer protestantske crkve u Njemačkoj su to sve već “uvele”, pa se opet nalaze u mnogo goroj situaciji nego katolici.  

Hrvatski katolici, odnosno gastarbajteri iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, godinama su fingirali kao uzoran primjer domaćim vjernicima te jedan od najsnažnijih aduta grogirane i dezorijentirane Crkve u Njemačkoj – prepune crkve te odanost i slijepa poslušnost vjerskim poglavarima.

Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća hrvatski radnici su iz Jugoslavije počeli masovno odlaziti raditi u zapadnoeuropske zemlje, pogotovo u Njemačku, koja je u tom periodu doživljavala svoju gospodarsku renesansu. Mjesne biskupije su im omogućile osnivanje katoličkih misija kako bi im olakšale boravak u Njemačkoj i lakše snalaženje u novim okolnostima.

Na početku su svećenici u hrvatskim katoličkim misijama (HKM) imali skoro pa pionirski posao u olakšavanju svakodnevice svojih sunarodnjaka u Njemačkoj. Katoličke misije su bile mjesto susreta hrvatskih gastarbajtera, čije su aktivnosti nisu ograničavale samo na vjerska slavlja, nego i na očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta. Katolička crkva je u tadašnjoj Jugoslaviji u tom povijesnom razdoblju odigrala zapravo ključnu ulogu u redefiniranju hrvatskog nacionalnog identiteta. Preuzela je određene elemente hrvatskih ranijih nacionalnih paradigmi i rekonstruirala ih u nacionalni narativ, koji je kasnije pragmatični Tuđman sa svojim HDZ-om samo preuzeo i politički uspješno artikulirao.

Višeslavova krstionica i Branimirov zavjetni križ su danas, zahvaljujući Crkvi, dio hrvatske nacionalne simbolike, premda nitko ne zna sasvim sigurno ni odakle je točno Višeslavova krstionica ili poveznica kneza Branimira s križem. Iako se danas nastoji predstaviti kao nešto trajno i fiksno, nacionalni identitet je konstrukt koji se uvijek iznova redefinira.

Budući da je Katolička crkva u Hrvatskoj zanemarila taj procesni razvoj i nastavila širiti onaj pojednostavljeni nacionalni narativ iz jugoslavenske ere koji je teško zamisliv bez vanjskih neprijatelja, danas hrvatska nacionalna priča Europi djeluje prilično nazadno i besmisleno.  

U Njemačkoj danas živi oko 395.000 građana hrvatskog podrijetla. Gotovo četvrtina svih katoličkih misija u Njemačkoj otpada upravo na hrvatske katoličke župe, odnosno misije. Riječ je o 95 hrvatskih katoličkih zajednica, u kojima djeluje 97 hrvatskih svećenika (najbrojniji su članovi Franjevačke provincije iz Splita), 58 pastoralnih suradnika i 45 tajnica. 

Aktualna hrvatska dijaspora, odnosno emigracija nije više toliko homogena kao prije, nego je kulturološki-ideološki izrazito heterogena i u sebi podijeljena. Dok se nova, pretežno mlađa hrvatska emigracija sve više distancira od “zemlje Boga i Hrvata”, ona starija, odgojena na mitovima o kralju Tomislavu, zločestim komunistima i “genima kamenim”, Katoličku crkvu i dalje vidi kao bastion slobode i borbe za nacionalnu slobodu.Jako je upitno koliko se njihova povezanost s Katoličkom crkvom više uopće može povezati s religioznošću ili autentičnom duhovnošću, jer je mnogo onih kojima je nedjeljni odlazak u HKM stvar tradicije i navike. 

Iako se dugo hrvatskim katoličkim misijama (HKM) u Njemačkoj dopuštalo graditi crkvene, tzv. paralelne zajednice, njemački biskupi im danas zamjeraju da svojim radom zapravo blokiraju kulturološku integraciju hrvatskih katolika u njemačko društvo.

Početkom ove godine limburški biskup Georg Bätzing u svojem pismu upućenom svim katolicima na području Frankfurta piše kako “katoličke zajednice s migrantskim backgroundom ne smiju zaboraviti da je univerzalnost Katoličke crkve nemoguće zbiti u etnonacionalne okvire”.

Poslovično taktični i oprezni Nijemci nisu izravno uprli prstom u hrvatske katoličke misije, ali je činjenica da provjeravaju sve nove hrvatske svećenike u njemačkim biskupijama te se ne libe odbiti izdavanje dozvole za pastoralno djelovanje onim svećenicima koji su nacionalistički nastrojeni i isključivi prema određenim etničkim skupinama. 

Unatoč instrukcijama s viših razina, dobar dio hrvatskih svećenika u dijaspori i dalje bombardira svoju pastvu promašenim političkim idejama kojima je u Europi davno istekao rok trajanja i kojih se civilizirani svijet s pravom srami.