Krešimir Nemec: Žmegačevi urbani medaljoni

Prije dvije godine Matica hrvatska objavila je sjajnu knjigu akademika Viktora Žmegača Četiri europska grada: Pariz, Beč, Prag i Berlin. Djelo je doživjelo jednodušne pohvale i kritike i šire javnosti. Sada je pred nama svojevrsni nastavak te knjige, odnosno novi autorov pokušaj mapiranja kulturnoga zemljopisa Europe.

Knjiga Portreti gradova sastoji se od četiri povijesno-kulturološke studije o urbanim centrima koji su imali ključnu ulogu u izgradnji moderne europske umjetnosti, kulture i civilizacije: Londonu, Veneciji, Münchenu i Sankt Peterburgu. Takav izbor istodobno je i subjektivan i objektivan. Subjektivan zato što bi netko drugi na svoju intimnu top-listu možda uvrstio neki drugi grad: konkurencija je uistinu velika. No nitko ne može poreći da urbani centri koje je za portretiranje odabrao Žmegač nisu i objektivno reprezentativni za europsku prošlost, sadašnjost i – nadajmo se, bez obzira na opasnosti kojima smo upravo izloženi – za budućnost. Uz bok velikih urbanih metropola Europe ušuljala se ovdje i Venecija, brojem stanovnika danas relativno malen grad. No upravo je ona primjer kako veličina prošlosti i emanacija kulturne energije ne moraju biti u vezi s dimenzijama grada.

Svaka je urbana struktura ambivalentna jer ima i destruktivno i kreativno lice. S jedne strane grad je simbol ljudskoga uništavanja prirode, fizičkoga iscrpljivanja životnih resursa (smeće, smrad, smog, betoniziranje, dehumanizacija), a s druge grad je mjesto u kojem se razvijaju najuzvišeniji nagoni ljudske kulture: prostor njegovanja umjetnosti, znanosti, društvenih i intelektualnih aktivnosti, igre i zabave. Gradovi su mjesta najveće kulturne ponude: kazališta, koncertne dvorane, galerije, muzeji u kojima je pohranjeno pamćenje čitave naše civilizacije. Kao što piše kulturolog Lewis Mumford: grad ne samo da njeguje umjetnost, on jest umjetnost.

Urbofila Žmegača zanima upravo ta kulturna/estetska dimenzija grada. U središtu knjige Portreti gradova nalazi se umjetnička praksa, široko shvaćena i eruditski elaborirana. No odrednica „portreti“ u njezinu naslovu sugerira da autor u svojim istraživanjima želi ići još i dalje: ne želi se zadržati samo na faktografiji, spomenicima kulture i velikim umjetničkim imenima nego želi ući i u dušu, psihu odabranoga grada, želi rekreirati atmosferu određenoga vremena, otkriti dubinsku strukturu urbaniteta.

Kulturni vrhunci vremena

Knjiga Portreti gradova iznimno je autorsko djelo i po širini zahvata građe i po ambicioznosti izvedbe. Svaka cjelina počiva na sličnoj okvirnoj strukturi: prvo se daju najvažniji zemljopisni podatci o položaju grada, zatim se u kratkim konturama opisuje njegov nastanak i razvoj potkrijepljen povijesnim činjenicama (prvi spomen, usponi i padovi kroz povijest, specifičnosti unutar zadanoga državnog ustroja), a onda slijedi virtuozan kronološki pregled kulturnoga života svakoga grada kroz stoljeća. Kultura je pritom široko shvaćena i uključuje u sebe sve ljudske djelatnosti u rasponu od arhitekture i urbanizma preko svekolike umjetničke produkcije do industrije, tehnologije i kulture svakodnevice. Dakako, nije zaobiđena ni politika jer su ključni događaji i lomovi iz političke povijesti (ratovi, revolucije, ideološki prijepori) često imali presudan utjecaj na kulturne tijekove spomenutih gradova. Pri spomenu Londona sigurno su među prvim asocijacijama dvije moćne kraljice koje su zaslužne za njegov uspon: Elizabeta I. i Viktorija. Kad se spomene Mün­chen, neizostavan je bavarski kralj Ludwig II, a pri spomenu Sankt Peterburga nameću se Katarina Velika i Oktobarska revolucija.

Važni emitivni centri

U podnaslovu knjige jasno je naznačen ključ njezina čitanja: posrijedi su Kulturnopovijesni prikazi. Ovom urbanom kvartetu zajednički je visok stupanj kulturnoga razvitka koji je, u nekim povijesnim razdobljima, davao ritam i cjelokupnoj europskoj kulturi. Uzmimo, primjerice, londonski teatar u Elizabetinsko doba sa Shakespeareom, Marloweom i Jonsonom, ili baroknu glazbenu Veneciju s Albinonijem i Vivaldijem, literarni Sankt Peterburg kao grad Puškina, Gogolja i Dostojevskog ili München kao središte europskoga slikarstva u doba ekspresionizma (Kandinski i Plavi jahač). Sve su to u određenom vremenu i svjetski vrhunci. Nezaobilazne umjetničke „natuknice“ uz London su i renesansna glazba, sentimentalizam, gotički roman, Dickens, Wilde, W. Morris, T. S. Eliot, V. Woolf i A. Christie. Venecija za Londonom zaostaje i veličinom i političkim utjecajem, ali ne i umjetničkom snagom. U slikarstvu neizostavna su imena Tizian, Giorgione, Tintoretto, Bellini, Veronese, Tiepolo, a u dramskoj književnosti Goldoni i Gozzi. Iako je izvorište opere bilo u Firenzi, svoj je najjači uspon operna umjetnost doživjela upravo u Veneciji zahvaljujući Monteverdiju, Cestiju, Cavalliju i Vivaldiju (Žmegač nas usput podsjeća na zaboravljenu činjenicu da je Vivaldi napisao gotovo stotinu opera!). Pišući o Münchenu, Žmegač prirodno stavlja akcent na slikarstvo i arhitektonski historizam, dok su u poglavlju o Sankt Peterburgu najviše prostora dobili glazba (Borodin, Musorgski, Rimski-Korsakov, Glinka, Stravinski, Prokofjev, Šostakovič) i književnost (A. Bjeli; Serapionova braća: Zoščenko, Fedin, Kaverin, Zamjatin; pjesnički krug: Blok, Ahmatova, Mandeljštam te „ruski formalisti“ Šklovski, Ejhenbaum i Tinjanov).

Knjiga Portreti gradova sastoji se od četiri povijesno-kulturološke studije o urbanim centrima koji su imali ključnu ulogu u izgradnji moderne europske umjetnosti, kulture i civilizacije: Londonu, Veneciji, Münchenu i Sankt Peterburgu

Komponirajući svoje literarne medaljone, autor se nikada ne zadovoljava „samo“ analizom umjetničkih praksi. Pišući, primjerice, o Londonu, podsjeća nas na njegov doprinos u izgradnji parlamentarizma, na predvodničku ulogu toga grada u industrijalizaciji, ali i na činjenicu da je dugo bio epicentar imperijalističke politike. S druge strane, Sankt Peterburg je čisti eponim, izraz careve namjere da se ovjekovječi u idealnom, harmonično stiliziranom gradu. Riječ „Sankt“ u imenu grada (koji je nekoliko puta mijenjao ime) signalizira pak privrženost zapadnoj, latinskoj tradiciji u oštroj suprotnosti sa staroruskom, pravoslavnom. Internacionalizam i kozmopolitizam nove ruske metropole zamišljeni su kao kontrast konkurentskoj Moskvi. Kozmopolitsku prirodu Sankt Peterburga potvrđuje i dugotrajna uporaba francuskoga jezika na dvoru i u krugu intelektualne elite.

No Žmegač pronalazi i unutrašnje kohezijske sile koje povezuju četiri europska grada. Dovoljno je navesti nekoliko provodnih motiva: život i djelo Thomasa Manna povezuje München i Veneciju, Igor Stravinski je spona između Sankt Peterburga i Venecije (u Veneciji je i pokopan), dok je „londonska“ Prosjačka opera Johna Gaya inspirirala Bertolta Brechta i Kurta Weila za Operu za tri groša.

Četiri europska grada važna su i s gledišta hrvatske kulture. Bili su snažni emitivni centri: iz njih su do nas dolazili bitni poticaji u svim područjima umjetnosti i kulture. Sjetimo se samo koliko je važnih hrvatskih knjiga tiskano u Veneciji ili što znači Münchenska škola za hrvatsko slikarstvo. Kršnjavi, Quiquerez, Čikoš, Iveković, Medović, Tišov, Crnčić, Račić, Kraljević, Hermann, Lj. Babić – svi su ti velikani stjecali svoja slikarska znanja u Münchenu.

Nemoguće je na odmjerenom prostoru opisati svu gustoću događaja i pojava koje tematizira Žmegačeva knjiga. Za precizan opis dobro bi došle sinoptičke tablice s četiri usporedne kolone koje bismo, pažljivo čitajući knjigu, paralelno popunjavali datumima, događajima i imenima. No sve što nam god padne na pamet, svaka asocijacija u vezi sa spomenutim gradovima, tu je razrađena: karnevali i krinke u Veneciji, Carmina burana u Münchenu, ruski balet u Sankt Peterburgu, Londonska simfonija… Iako je Žmegačev urbani vremeplov uglavnom plovidba po vrhuncima europskoga duha, svoje primjereno mjesto našla je i popularna kultura. Jer ono što  fascinira u knjizi nije samo autorova erudicija nego i čudesna sposobnost da suvremene senzibilitete prepozna u prošlosti.

Sve je manje ljudi tako obuhvatna duha i znanja

Knjige ovoga tipa danas su prava rijetkost, i to ne samo kod nas nego i u svijetu. Razlog je jednostavan: sve je manje ljudi tako obuhvatna duha i znanja. Portrete gradova valja promatrati u kontekstu čitava Žmegačeva opusa, odnosno kao dio sličnih autorovih kulturoloških studija koje piše već godinama. To su knjige Bečka moderna, Književnost i glazba, Prošlost i budućnost 20. stoljeća, Majstori europske glazbe i, dakako, Od Bacha do Bauhausa. Sve su to zapravo kompatibilna ostvarenja, jedno se na drugo nastavlja, međusobno se hrane i dopunjuju i skupa nedvojbeno tvore povijest europskoga duha. Suvremenim jezikom rečeno: kako bi otvorio vlastiti prozorčić u duhu vremena i povijesti, profesor Žmegač tražio je (i pronašao) rješenje u sinergiji različitih umjetnosti, prvenstveno glazbe i književnosti, s filozofijom, kulturologijom, tehnikom, popularnom kulturom.

Autor suvereno pokriva brojna područja pa s podjednakom kompetencijom i akribijom piše o svim bitnim sastavnicama diferenciranog urbanog života u spomenutim europskim centrima. Uz iskrene čestitke autoru na knjizi i na nedavno proslavljenom devedeset i prvom rođendanu (21. ožujka), želim mu i uspješne pripreme za analizu novih četiriju europskih gradova. Moj je prijedlog: Atena, Rim, Madrid i Istanbul.

Izvor: Vijenac, 682 – 23. travnja 2020.