Kristijan Tušek: ZAŠTO TE RADUJE SRUŠENA CRKVA?
Rijetko objavljujem ovdje stvari, rijetko komentiram, lajkam i šeram; rijetko se upuštam u rasprave i komentare - ne želim to ni sada činiti - već samo, ipak radi komentara mnogih na račun jučer srušenih i oštećenih crkvi - u boli srca želim pitati - zašto te raduje srušena crkva? Zar te stvarno raduje?
Rijetko objavljujem ovdje stvari, rijetko komentiram, lajkam i šeram; rijetko se upuštam u rasprave i komentare – ne želim to ni sada činiti – već samo, ipak radi komentara mnogih na račun jučer srušenih i oštećenih crkvi – u boli srca želim pitati – zašto te raduje srušena crkva? Zar te stvarno raduje?
Ne pitam o tvojoj vjeri, ne pitam o tvome stavu, o mišljenju o svećenicima i biskupima, ma ne pitam o ničem od toga jer o tome se nit ne radi – samo pitam – zašto?
Zar te stvarno raduje slomljeni toranj katedrale?
Zar stvarno misliš da je dobro što je urušena bazilika u Palmotićevoj?
Zar te stvarno veseli srušeno svetište u Remetama ili devastirani biser baroka – sv. Katarina na Gornjem Gradu?
Zar je zaista dobro što je oštećen sv. Marko, što je popucala crkva sv. Marije na Dolcu, što je oštećen pravoslavni Hram na Cvjetnom, crkva u Čučerju, Granešini, Šestinama?
Ne pitam iz ljutnje nego iz boli – iz ljubavi prema Zagrebu, za kojega vjerujem ipak da ga voliš i ti!
Možda se baviš nogometom, košarkom, klizanjem, kazalištem ili glazbom i možda ti zato u Zagrebu nešto više znači – nešto negdje voliš više. Ja se ne bavim sportom i malo mi znači, u kazalište povremeno svratim, na koncert kad mi vrijeme dopušta – no boljelo bi me jednako da je srušen Maksimir, da je oštećena Cibona, napukla Arena; mučilo bi me jednako da je srušen Lisinski, da je otpao krov Gavelle,napukla pozornica Komedije ili Kerempuha…Boljelo bi me jednako da je nestala Džamija, da je srušena Tkalča, da je nestalo Zrinjevca, HNK i Dolca; boli me jednako Jurišićeva, Ilica, Petrova, Vlaška, Šalata, HAZU i zgrada Pravnog fakulteta – boli me jer baš takav Zagreb volim. I vjerujem nekako da voliš i ti – jer Zagreb to i takav jest – hladovina Ribnjaka, šetnja Zrinjevcem, pogled s Griča. kava na Cvjetnom, šetnja Ilicom,Frankopanskom, vožnja zelenim valom – pogled na zgrade, muzeje, kazališta, trgove, tornjeve, parkove, crkve – pogled na baštinu, kulturu.
I zato se ipak nekako nadam da te ne raduje srušena crkva – zato ipak vjerujem da voliš svoj grad sa svim nabrojenim u njemu – a ljudi, njihovi životi, navike i zanimacije samo svemu daju smisao – vraćaju duh.
A u spomenute crkve, oštećene, srušene navratit će ponovno zagrepčani mnogi, možda i tvoji susjedi, znanci, možda i oni koji su ostali bez stana. Ući će tamo jer za njih je to dom, kuća u kojoj ima za svakoga mjesta, kuća u kojoj srce se smiruje, suze vlaže obraze, a tiho šaputanje molitve iznova jača i hrabri – hrabri za život, hrabri za budućnost, hrabri za Zagreb – Zagreb kakav, vjerujem, volimo zajedno!