Kršćani u zemljama islama

S pojavom i širenjem islama, počevši od VII. stoljeća, započinje proces islamizacije čitave bliskoistočne regije. Muslimansko osvajanje za ove kršćanske narode značilo je uključivanje u jedan socijalni i povijesni sustav, baziran na principima nove islamske religije, koji je za nemuslimane predviđao specifičan status kojim se reguliralo njihovo uključivanje u islamsko društvo. Radi se o statusu, koji je u svojim bitnim elementima ostao nepromijenjen sve do XIX st. i čiji se utjecaj osjeća i danas u određenoj mjeri na kulturološkom, socijalnom i pravnom području.

Razumijevanje današnjeg stanja kršćanskih zajednica na Bliskom istoku, nužno traži poznavanje načina po kojima je islam institucionalno organizirao odnose među različitim religijama prisutnim u vlastitom političkom ambijentu. Radi se o problemu koji se morao rješavati već od same pojave islama, jer je Muhamed morao od početka zauzeti određeni stav prema kršćanima i židovima, prisutnim u arapskim gradovima. To postaje naročito važno od trenutka ekspanzije arapsko-islamskog osvajanja okolnih naroda koji su u većini bili kršćanski. Za reguliranje odnosa prema pripadnicima drugih religija, islam je, dakle, od početka izgradio određeni sustav koji se bazirao na stupnju priznavanja ili vrednovanja određene religije. Iako se islam smatrao pravom vjerom i definitivnom Božjom objavom čovjeku, i stoga je uživao apsolutno povlašten status, u islamskom društvu svoje mjesto su mogli imati i pripadnici religija knjige, znači one religije koje su u svom temelju imale neku svetu knjigu, u prvom redu židovi i kršćani, a kasnije, u trenutku osvajanja perzijskog carstva zoroastrijanci, koji su prozvani sabejci, iako s njima nisu imali ništa zajedničkog. Pripadnici drugih religija nisu imali mjesto u islamskom društvu i stoga su se morali obratiti na islam, kao što se dogodilo s mnogim arapskim plemenima koja su prakticirali tradicionalne arapske religije iz predislamskog perioda.

Radi se o kršćanskim zajednicama koje sve uglavnom pripadaju istočnim crkvenim tradicijama. Kada se govori o kršćanskom Istoku redovito se misli na Crkve čije je administrativno ili duhovno sjedište u nekadašnjem istočnom dijelu Rimskog carstva (pars orientalis). Iako se radi o konceptu koji je povijesno-zemljopisnog karaktera, uz to još i snažno obojen rimskom etnocentričnom vizijom, ipak može poslužiti kao početna formulacija. U povijesnim knjigama Rim se predstavlja kao zemljopisni centar Rimskog carstva. Ono što je istočno od ovog grada jest istočni dio carstva.

Unutar Istočnorimskog carstva razvile su se najprije glavne Crkve nazvane patrijaršijama. Među njima posebno mjesto zauzimale su patrijaršije u Jeruzalemu, Aleksandriji i Antiohiji kojima je to dostojanstvo priznao i prvi opći sabor u Niceji (325). Usponom Carigrada kao glavnog grada Istočnorimskog carstva njegov biskup je dobio na važnosti i postupno se nametnuo kao vodeći biskup na Istoku. Crkveni Sabor u Kalcedonu prihvatio je podjelu Crkve na patrijarhate, priznavajući biskupu Carigrada prvenstvo odmah poslije Rima. Četiri patrijarhata na istoku i jedan na zapadu čini tzv. „pentarhiju“, koja na određeni način predstavlja ideju jedinstva i različitosti u Crkvi, simbolično aludirajući na pet prstiju na ruci: svi različiti, a svi potrebni kako bi se oformila ruka. Pet patrijarhata koji čine pentarhiju, predstavljaju sveopću ili ekumensku Crkvu. Paralelno s nastankom patrijarhata došlo je i do stvaranja autonomnih kršćanskih crkava i izvan granica istočnorimskog carstva. Tako je u ovisnosti od Edese, kršćanskog središta u Maloj Aziji, nastala Perzijska ili Asirska Crkva, a od Cezareje Kapadocijske nastala je Armenska Crkva. Od patrijarhata u Carigradu razvile su se autokefalne patrijaršije u slavenskim i drugim evropskim zemljama.

Crkve u bliskoistočnom području sačinjavaju dakle kršćanske zajednice koje su se razvile iz apostolskog propovijedanja i vežu se uz jednu od spomenutih crkvenih tradicija. One se mogu podijeli na tri glavne skupine:

Istočne crkve koje su se zbog političkih, kulturnih i teoloških razlika neprihvaćanjem Efeškog i Kalcedonskog sabora odvojile od sveopće Crkve nazivaju se obično Drevne istočne crkve. Danas se uglavnom ustalio engleski naziv Oriental Orthodox Churches, kako bi ih se razlikovalo od Crkava bizantske tradicije za koje se obično koristi naziv Eastern Orthodox Churches. Ove Crkve dijele se na dvije skupine. U prvu skupinu Drevnih istočnih crkava dva koncila (priznaju prva dva koncila: U Niceji [325 ] i Carigradu [381] ) spada Asirska crkva Istoka, ponekad tendenciozno, nazvana Nestorijanskom Crkvom. Drugu skupinu Drevnih istočnih crkava tri koncila ( priznaju koncile u Niceji [325], Carigradu [381] i Efezu [431]) čine sljedeće Crkve: Koptska pravoslavna crkva, Sirijska pravoslavna crkva, Armenska apostolska crkva. Ove Crkve se obično nazivaju monofizitske, iako se one danas ne identificiraju s monofizitskim naukom.

Istočne Crkve koje prihvaćaju naučavanje prvih sedam ekumenskih koncila, a potom su se 1054. g. razišle sa Rimskom crkvom, nazivaju se Pravoslavne crkve. Na Bliskoistočnom području to su Pravoslavne crkve koje pripadaju Antiohijskom, Aleksandrijskom i Jeruzalemskom patrijarhatu.

Dijelovi Istočnih crkava koje su vremenom ušle u puno jedinstvo sa Katoličkom crkvom (bilo od Drevnih istočnih crkvi, bilo od Pravoslavne Crkve) nazivaju se Katoličkim istočnim crkvama. U ovu skupinu spadaju: Maronitska crkva, Kaldejska crkva, Sirijska katolička crkva, Armenska katolička crkva, Koptska katolička crkva, Melkitska katolička crkva.

U periodu od IV. do VII. stoljeća, većina ovih Crkava živjela je pod pritiskom Carigradske patrijaršije, jer su smatrane heretičkim zajednicama. Dolazak Islama mnoge od ovih Crkava dočekali su s olakšanjem, jer im se činilo oslobođenjem od carigradske hegemonije. Ipak, povoljna situacija za ove Crkve trajala je relativno kratko, novi gospodar i nova religija ubrzo su doveli do znatnog pogoršanja životnih prilika za ove Crkve. Neke od njih doživjele su pravi genocid, tako da im se broj uvelike smanjio. Teški životni uvjeti doveli su do masovne emigracije ovih kršćana iz svojih tradicionalnih područja u zemlje zapadne Evrope i Amerike, tako da su danas neke zajednice brojnije u Evropi i Americi nego na Bliskom Istoku.

U seriji tekstova ‘Kršćani u zemljama islama’ bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić upoznavat će nas sa poviješću i stanjem kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u zemljama islama.

 Izvor: Prometej.ba

26.02.2015.