Krunoslav Kolar: Umjetnost je odsjaj duše

Poštovani uzvanici, dragi prijatelji umjetnosti lijepog, braćo i sestre u vjeri!

Sve vas od srca pozdravljam, počašćen što vam se mogu obratiti u ovoj prigodi otvaranja izložbe „Teodorine ikone“ čiji sadržaj nadilazi dimenziju predmetâ koji su vrijedni pažnje i divljenja, budući da se radi o ikonama, koje su u svojoj izvedbenoj tehnici jedinstvene u svijetu, a koje nas usmjeravaju na nebeskog Umjetnika čije smo čudesno djelo i mi sami.

Pogled na umjetnička ostvarenja Mirjane Nikolić, koja se nalaze pred nama, otvara nam pogled prema stvarnosti koja je oku tek djelomično otkrivena dok duša može uočiti i ono što je naravnim osjetilima onemogućeno. Prema jednoj od dostupnih definicija, umjetnost je ukupnost ljudske djelatnosti s pomoću sredstava kojima se izražava estetsko iskustvo, uključujući stvaranje, stvoreno djelo i doživljaj djela. Prema tome, umjetnost je odsjaj duše, kako od strane samog umjetnika tako i od onoga koji se pred umjetničkim ostvarenjem nalazi.  Moglo bi se reći kako općenito danas u umjetnosti nedostaju ljepota, forma i jasnoća te se pokušava iznijeti nešto što mnogim promatračima biva poput egipatskih hijeroglifa: vide nešto, ali im je nejasno značenje i smisao. Sva ta ostvarenja proizlaze iz duše, samo je pitanje tko ili što se nalazi u toj duši.

A tko je u duši Mirjane Nikolić, mlade umjetnice iz susjedne nam Srbije, možemo zamijetiti pogledom na materijal koji koristi pri izradi svojih ikona. To su komadići fotografija svemira koji, posloženi u cjeline, tvore smislene oblike. Kao što nas svemir nadilazi, tako nas i prikazana stvarnost ovom tehnikom nadilazi, pozivajući nas da i sami sebe nadiđemo u odnosu s onim koji je prikazan na ikoni. A svaki nas prikazani lik upućuje na Onoga koji je izvor, smisao i cilj svega stvorenoga, a to je Bog. Značajno je da se svemir naziva i kozmos, što je grčka riječ koja označava ljepotu i red. A da bi nešto takvo moglo biti, jasno je da iza toga treba stajati Kreator koji  održava taj red i njegovu ljepotu, štoviše, koji je sve stvoreno doveo u postojanje. Bog, koji sve nadilazi, odlučio se uvremeniti i uprostoriti, uzeti tijelo da bi po svojem suobličenju nama nas suobličio sebi. Postao je, uvjetno rečeno, dio kolaža čovječanstva, jedan od milijardâ, ali opet jedinstven, s ciljem da nas učini dijelom nebeskog kolaža.

Promatrajući ikone Mirjane Nikolić možemo vidjeti posebnu kreativnost koja stvara nešto staro na sasvim novi način. Ako se nešto pri pogledu na ove ikone može vidjeti to je onda da se radi o djelu duše koja traži smiraj i poticaj u Onome koji jedini može nadahnuti nešto ovakvo. Kao što je nadahnjivao pisce da zapisuju njegovu Riječ, Bog njemu otvorenog umjetnika nadahnjuje da preko korištenja postojeće materije kreira nešto što će upućivati na stvarnost koja nas nadilazi, koja je prisutna, iako osjetilima nedostupna. Umjetnik koji se ne potpisuje na radove, kako su to od davnina činili ikonopisci, ne skreće pozornost na sebe već na prikazano, a i ono što je prikazano ne zadržava pogled na sebi već otvara čovjeka dimenziji onkraj prikazane stvarnosti. A upravo to čini ikona.

Ikona nije slika koja želi biti ukras niti pedagoško-didaktički izričaj; ona nije proizvoljni nanos boja i prikaz forme po vlastitom nadahnuću već se pri njenoj izradi treba pridržavati strogih kanona kako bi ikona postala ono što se nalazi u njenoj biti, a to je prozor u nebo. Ikona je ispovijest vjere zapisana bojom, ona je poput liturgijskog čina koji vječnost i vremenitost spaja u jednu stvarnost. Pred ikonom je bogohulno samo promatrati prikazano već je njezina narav da, proizlazeći iz molitve, vodi k molitvi. Ikoni se ne divi: pred njom se moli prikazanom liku da i sami ostvarimo takav život kako bismo jednom postali dionici one stvarnosti iz koje nam dolazi prikazani lik, a to je vječnost s Bogom. Možda je čovjeku, pa i vjerniku zapadnog kruga ikona nejasna, možda čak i neprivlačna. No kada se uvidi njezin teološki značaj, ona postaje svojevrsnom teofanijom, zahvatom vječnog Boga u našu ljudsku stvarnost.

Iako se tehnički razlikuju od ikona koje se najčešće izrađuju jajčanom temperom na drvu, ili pak u tehnici freske i mozaika, ikone Mirjane Nikolić po svojoj formi uglavnom odgovaraju onome što se traži u strogim propisima ikonopisanja. Gledajući prikazane likove, iz prvotnog divljenja tehničkoj izvedbi postepeno možemo uroniti u odnos s prikazanim likovima, moleći njihovu blizinu i zagovor. A među njima se ne nalaze samo oni koji su sveti u pravoslavlju već su uključeni i katolički sveci. Zbog toga ikone Mirjane Nikolić imaju posebnu, ekumensku dimenziju gdje je jasan govor da Bog onoga koga uzima k sebi i očituje kao svetog uzora vjere ne karakterizira kao pravoslavnog ili katolika već kao vjernika, kao svoje dijete, a to smo svi. Raduje me ta nepristranost koja se ogleda u Božjoj nepristranosti i vjerujem da nam prikazani likovi mogu pomoći u tome da se upoznamo s njihovim životima te vidimo zašto su nam postavljeni uzorima vjere, kako bismo i mi pronašli svoj put do Boga. Sveci koji su u nebu postali su jedno u Kristu, a na tu nakanu mole i za nas, da se povijesne podjele uklone kako bismo mogli jednim srcem i jednom dušom svi slaviti i častiti Presveto Trojstvo. Upravo tu poruku jedinstva, ljubavi i zajedničke vjere naglašavaju ikone koje imamo priliku vidjeti.

Pohvaljujem otvorenost Mirjane Nikolić poticajima Duha i zahvaljujem na ovim vrijednim umjetničkim izričajima pred kojima ćete, vjerujem, zastati, pomalo se diviti, ali i uputiti molitvu da svi koji u Krista vjerujemo postanemo jedno, da svi po bogosličnosti postanemo ikone, prisutnost Boga u svijetu u kojem živimo. Ovo nije tek izložba – ovo je i poziv na molitvu. Odazovimo se tom pozivu i nadahnuću!

vlč. Krunoslav Kolar