LICE USPJEHA: Ivo Krištić
Na razini Europske unije i Vijeća Europe pokrenut je projekt Pro Safe Sport pod pokroviteljstvom Hrvatskog olimpijskog odbora i Ministarstva turizma i sporta, projekt „Start to talk“koji za cilj ima potaknuti sportaše, prvenstveno djecu, da skupe hrabrost te prijave nasilje. Na nama medijima je da radimo na buđenju svijesti sportaša od malih nogu da prijave svaki oblik nasilja, svi moraju znati da u tami nasilja nisu sami, postoji izlaz samo trebaju dignuti ruku i signalizirati trebam pomoć
Na razini Europske unije i Vijeća Europe pokrenut je projekt Pro Safe Sport pod pokroviteljstvom Hrvatskog olimpijskog odbora i Ministarstva turizma i sporta, projekt „Start to talk“koji za cilj ima potaknuti sportaše, prvenstveno djecu, da skupe hrabrost te prijave nasilje. Na nama medijima je da radimo na buđenju svijesti sportaša od malih nogu da prijave svaki oblik nasilja, svi moraju znati da u tami nasilja nisu sami, postoji izlaz samo trebaju dignuti ruku i signalizirati trebam pomoć
U sklopu emisije Sport u lokalnoj zajednici koja se emitira na Sportskoj televiziji imali ste priliku ugostiti i razgovarati s brojnim sportašima i trenerima. Možete li izdvojiti nekoga tko je na Vas ostavio najveći dojam?
U svojoj uspješnoj šestogodišnjoj suradnji sa Sportskom televizijom koja je iznjedrila emisije Sport u lokalnoj zajednici i Mjesečnik lokalnih sportova, imao sam na tisuće intervjua sa sportašicama i sportašima, ali u sjećanju će mi zauvijek ostati grupa taekwondoaša koja je svakodnevno za vrijeme lockdowna zbog Covida 19 neumorno snimala i uz pomoć Sportske televizije emitirala treninge te na takav način sportaše, ali i rekreativce, usmjeravala kako da vježbaju i ostanu u formi unutar svoja četiri zida.
Je li zahtjevnije biti ispred kamere ili iza nje? Koji dio proizvodnog procesa stvaranja medijskog sadržaja više preferirate?
U svojih 22 godine rada za pet tv kuća prošao sam skoro sve pozicije. U početku svi želimo biti ispred kamere, postoji potreba da nas se vidi na ekranu jer mislimo da je to srž televizije. Danas ispunjavam svoje dječačke snove i želju da budem producent, imam svoj tv studio, snimam i izrađujem tv emisije, sa svojim kolegama radim tv prijenose događanja. Sretan sam kad sve protekne savršeno jer znam da je ono iza ekrana, ono nevidljivo očima gledatelja, ustvari srž televizije, a ekran prepuštam mlađima.
Zašto tzv. mali sportovi ne dobivaju više medijskog prostora iako u njima u Hrvatskoj ima pojedinaca i skupina koje ostvaruju vrhunske rezultate? Kako to promijeniti?
U Hrvatskoj je sport općenito nevidljiv, počevši od profesionalnih klubova za koje da bi ste ih gledali morate imati skupu preplatu na MAXtv ili A1. Profit je stavljen ispred nacionalnog interesa. Kada govorimo o malim sportovima i pojedincima koji su uspješni, o njima ne čujete dok ne ostvare neki vrhunski rezultat. Mnoge sportaše pratio sam godinama po turnirima da bi za njih na nacionalnoj televiziji čuli tek kad su osvojili olimpijske medalje.
Promijeniti se sve može većim promoviranjem domaćeg sporta, neophodno je da Ministarstvo turizma i sporta osigura sredstva za tv prijenose natjecanja kako bi napokon naš sport bio vidljiv na tv ekranima.
U posljednje vrijeme sportski izvještaji fokusirani su na transfere velikih sportskih zvijezda i odštete koje klubovi dobivaju za njih. Koliko su takvi iznosi uopće realni? Kako takav način izvještavanja utječe na poimanje sportskih vrijednosti i bavljenja sportom uopće?
Iznosi transfera odavno su prestali biti realni, mladi se zanose velikim ugovorima i zvjezdanim uspjesima, a u konačnici uspijeva tek 1 od 100 000 sportaša. Medijima su uvijek zanimljivi iznosi koji su višemilijunski, njih stavljaju u prvi plan. Sportaši su postali roba kojom se trguje, postali su kao moderni gladijatori, njihovi nastupi hrane gladne široke mase. Uspjeh se mjeri marketinškim ugovorima i klikovima, a sport u srži prestaje biti bitan.
Nasilje u sportu možemo promatrati kroz dvije prizme – manifestnu i latentnu. Upravo ova posljednja u kontekstu zlostavljanja sportaša ostavlja najveće tragove na duši osobe. Nažalost, svjedočimo poraznim statistikama na globalnoj sceni kada je riječ o zlostavljanju sportaša, a svoja traumatična iskustva podijele tek rijetki. Zašto se, po Vašem mišljenju, o ovoj temi ne govori više u medijima? Što države i sportski savezi mogu napraviti u ovom području?
Nažalost, nasilje je postalo opće prihvatljiva pojava u društvu,ne samo kod nas već u cijelom svijetu. U sportu se nasilje manifestira od strane suigrača pa sve do trenera i uprave. Nasilja u sportu ima raznih vrsta, od psihološkog i verbalnog nasilja pa do fizičkog i seksualnog.U medijima čujemo za takve nemile događaje kada to postane javno, tada je nažalost već kasno. Prvi tko bi trebao reagirati je roditelj koji treba slušati svoje dijete i braniti njegov interes. Mnogi roditelji će reći trener je od Marka, Janka stvorio zvijezdu, sve što radi je u interesu da moje dijete uspije. Roditelji su zaneseni uspjehom i novcem koji će njihovo dijete zaraditi do te mjere da svjesno žrtvuju svoje dijete i zatvaraju oči pred nasiljem.Na razini Europske unije i Vijeća Europe pokrenut je projekt Pro Safe Sport pod pokroviteljstvom Hrvatskog olimpijskog odbora i Ministarstva turizma i sporta, projekt „Start to talk“koji za cilj ima potaknuti sportaše, prvenstveno djecu, da skupe hrabrost te prijave nasilje. Na nama medijima je da radimo na buđenju svijesti sportaša od malih nogu da prijave svaki oblik nasilja, svi moraju znati da u tami nasilja nisu sami, postoji izlaz samo trebaju dignuti ruku i signalizirati trebam pomoć.
Izvor / foto: pvzg.hr