LJEPOTICA ZAZIDANA U ZID ZBOG LJUBAVI: Zvjerski ubijena jer je voljela! Bajkoviti Veliki Tabor otkriva mističnu priču o zabranjenoj ljubavi!

Živimo u zemlji koja je ne samo prekrasna već je puna legendi i misterija. Koliko zapravo poznajemo obilje tajni lijepe naše, doznajte u rubrici ‘Mistična Hrvatska’ u kojoj vas svakog četvrtka vodimo u istraživanje tajnovitih kutaka.

Na vrhu huma u prekrasnom Hrvatskom zagorju nalazi se Veliki Tabor, jedan od najznačajnijih kulturno-povijesnih spomenika kontinentalne Hrvatske. Veliki Tabor spomenik je nulte kategorije i jedan je od simbola Hrvatskog zagorja i Hrvatske. Izrazito je dobro očuvan i prekrasno obnovljen, a muzejski postav u dvorcu je bogat. Tko god posjeti Veliki Tabor neće požaliti, a odlična gastro ponuda učinila je ovaj dio Zagorja omiljenim vikend izletištem Zagrepčana.

Uz ovaj dvorac, veže se i legenda o Veroniki Desinićkoj čije je navodno posljednje počivalište upravo u zidu ovog dvorca. Pored svih bogatstava, Veliki Tabor tako posjetitelju nudi jednu intrigantnu i misterioznu priču koja će vam zaokupiti maštu, a manje poznate detalje o ovoj legendi, otkrila nam je voditeljica Dvora Veliki Tabor Renata Dečman koja zna sve tajne ovog pitoresknog kraja i velikog dvora koji ga krasi.

Legenda o Veroniki Desinićkoj je legenda iz 15. stoljeća koja govori o strastvenoj, ali zabranjenoj i tragičnoj ljubavi Veronike, navodno plavokose ljepotice iz 15. stoljeća koja je živjela u selu Desiniću podno Velikog Tabora, tada posjeda Celjskih i između mladog grofa Fridriha, sina moćnog velikaša grofa Hermana II. Celjskog. Hermanu ljubav ovo dvoje mladih ljudi nije odgovarala.

“Unatoč njegovom protivljenju, Fridrik i Veronika pobjegli su u grad Fridrihštajn u blizini Kočevja u Sloveniji gdje su se potajno vjenčali. Stari grof Herman ubrzo je doznao za njihovo vjenčanje te je poslao vojsku s nalogom da uhvate ljubavnike. Fridrik je uspio spasiti Veroniku iz grada, te je ona pobjegla preko Gorskoga kotara i Kalnika do seoca Sveta Margita. Fridrika su očevi vojnici uhvatili i zatvorili u Celjsku kulu, usku i visoku oko 23 m. Tu je bio zatvoren preko četiri godine, kada je izašao navodno je izgubio razum nakon čega ni povijest više ne bilježi. Od tada se ta kula zove Fridrikova kula. Veroniku su Hermanovi vojnici zatvorili u Velikom Taboru. Herman je nesretnu Veroniku optužio da je copernica koja je zavela njegova sina. Organizirano je suđenje koje je trajalo puna dva dana. U predvečerje drugog dana suci su izjavili: Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridriku. No, presvijetli bane, ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvijetli bane završen. Unatoč presudi, čim su suci krenuli prema izlazu, grof Herman izdao je nalog kaštelanu da ubiju Veroniku. U dvorištu Velikog Tabora postavili su drvenu posudu punu vode i u njoj utopili Veroniku. Njeno mrtvo tijelo uzidali su u zid koji spaja peterokutnu kulu s ulazom u dvorac”, službena je verzija ove legende.

O tome koliko je priča o ovoj tragičnoj ljubavi fikcija ili stvarnost, otkrila nam je osoba koja brine o Velikom Taboru. Voditejica Dvora Renata Dečman, ujedno i kustosica kaže nam kako je ova legenda zasigurno utemeljena na stvarnim povijesnim događajima i ličnostima.

“Priča o Veroniki Desinićkoj jest legenda, ali legenda utemeljena na stvarnim povijesnim događajima. Akteri legende su osobe koje su zaista povijesne ličnosti. Dakle obitelj Celjski je živjela, oni su stvarne osobe iz prve polovine 15. stoljeća i ono u što smo sigurni jest to da je Veronika Desinić bila druga žena grofa Fridrika II. Celjskog. Oni su bili u braku i dobili su djecu. To nam je poznato iz pisanih povijesnih izvora koji opisuju zbivanja vezana uz Veroniku i Fridrika. Jedan od najvažnijih je “Celjska kronika”. Izvor nam je i životopisac kralja Sigismunda Eberhard Windecke koji je živio u 15.stoljeću. On je u jednom od svojih radova spominjao upravo priču koja se tiče našeg tragičnog para.  Pored toga, Aeneas Sylvius Piccolomini, papin diplomat na dvoru Fridrika III Habsburškog, kasnije je postao rimski papa Pio II, u svojim pismima spominje događaje vezane uz drugu ženu Fridrika II. Celjskog. Dakle, ovdje nije riječ o usmenoj predaji, već o svemu svjedoče pisani povijesni izvori.”

Veronika Desinićka legenda je koja osim u pričama živi i kao zaštitno lice ovog dijela Zagorja. Primjerice, Mini mljekara Veronika nagrađivana je hrvatska tvrtka koja se bavi proizvodnjom niza mljekarskih proizvoda. Svježe mlijeko, sirevi, namazi, jogurti, kefiri, sve to je u ponudi ove domaće mljekare, a zaštitni znak je upravo Veronika Desinićka. Kako je izgledala Veronika, pitamo se, a gospođa Dečman nam kaže kako o fizičkom izgledu Veroniku znamo jako malo. Postoji tek jedna oštećena freska, a u pisanim izvorima govori se o zlatokosi.

“U legendi se spominje da je Veronika bila zlatokosa, odnosno plave kose. Zapravo i nema sačuvanih ilustracija načinjenih prema stvarnoj osobi. Vjerojatnije je da se radi o mašti umjetnika. Ipak, kapelu Sv. Ivana u Ivaniću Miljenskom dao je oslikati sam Fridrik II. kako bi zahvalio papi što je ozakonio njegovog izvanbračnog sina Ivana kojeg je imao s Veronikom. U toj kapeli nalazi se freska na kojoj je scena Veronikinog rupca i pretpostavlja se da je to asocijacija  na Veroniku Desinić. U ostalim prikazima unutar kapele prepoznate su neke povijesne ličnosti. Prepoznat je portret Fridrika II., portret njegova oca koji je prikazan kao izdajnik. Smatra se da je ta žena koja drži rubac upravo Veronika Desinićka”, govori nam Renata Dečman i otkriva vrlo interesantnu činjenicu koja ovu priču čini još misterioznijom.

“Kapelica se nalazi točno na brdu preko puta Velikog Tabora. Zanimljivo je da kada biste povukli ravne crte između Velikog Tabora, kapelice Sv. Ivana i Desinića, dobili biste trokut jednakih stranica“, priča nam voditeljica Dvora. Što se tiče Veronikinog tijela, ono nikada nije pronađeno, ali otkriva nam gdje bi prema legendi tijelo Veronike Desinićke trebalo biti zazidano.

“Njeno tijelo nikada nije pronađeno. Budući da je legenda vezana i uz Sloveniju, istraživanja je provodila i Slovenska strana koja je radila prema svojoj verziji događaja, međutim oni nisu ništa pronašli isto kao što ni mi nismo. Inače, prema legendi se navodi da je Veronika zazidana u zidu koji spaja peterokutnu kulu, dakle središnji dio dvorca, Palas, sa ulazom u dvor. Tijelo bi trebalo biti na mjestu gdje se zidovi spajaju. Međutim, ne navodi se na kojoj točno razini. Tako se govori u legendi”.

“Međutim, za to nema povijesnog utemeljenja budući da je Palas, ujedno i najstariji dio dvorca, izgrađen tek sredinom 15. stoljeća, a oni su živjeli u prvoj polovini 15.stoljeća. Vjeruje se da je dvorac dao izgraditi upravo Fridrik. Dakle tada još nije bilo sve sagrađeno. Cijeli prsten je nastao u drugoj polovini 15. stoljeća i početkom 16. stoljeća.

Iako znanstvenici i istraživači nisu pronašli tijelo nesretne Veronike Desinićke, u dvorcu su pronađeni posmrtni ostaci drugih osoba. Primjerice, u kuli C 1982. godine pronađeni su posmrtni ostaci osobe. Ipak, kako nam kaže Renata Dečman, ispostavilo se da nije riječ o Veroniki Desinićkoj.

“U kuli C ili južnoj kuli pronađena je lubanja 1982. godine. Nekada je to bila kapela. Lubanja je poslana na analizu u Institut Ruđer Bošković gdje se pokazalo da naravno nije Veronikina jer datira iz kasnijeg perioda sredine 17. ili čak 19. stoljeća dok je Veronika živjela u prvoj polovici 15. stoljeća”, govori nam Dečman i otkriva kako se ne zna sudbina osobe čija je lubanja. Ipak ,zna se u kojim su okolnostima posmrtni ostaci pronađeni.

“Ne zna se ni na koji je način ta lubanja dospjela u Veliki  Tabor. Znamo samo iz kojeg perioda lubanja datira, nikakve druge podatke nemamo. Lubanju je pronašao ispod smeća i šute prilikom čišćenja u kuli C 1982. godine gospodin Josip Štimac koji je 80-ih godina radio na obnovi, zaštiti i revitalizaciji dvorca gdje je osnovao i Zavičajni muzej. Osim toga, u dovratniku su pronađeni i uvojci kose koji su također poslani na analizu kojom je utvrđeno da oni datiraju kao i lubanja negdje između 17. i 19. stoljeća, ali nije utvrđeno pripada li kosa osobi čija je lubanja pronađena”, zaključuje Voditeljica Renata Dečman priču o ovom nesretnom paru i dvorcu Velikom Taboru.

Autor: Valneo Kosić

Izvor: dnevno.hr