Vuzmani dnavi f Vrbnu

2

Duljeke ja prašle ed vremeno do sum bilo dieta, pričalo ja peviedoti 64 ljietno Jounico. Sa ja tuo bile nekuk drugoč neg ja gnjes. Bile nos ja pune sale i mlodih i staurih, a decâ koj su sa fürt metolji ped negumi buožji sviet. Jau, ljudi ja bile alji ze pouni tärbuh po sa itekok trebale nemučiti. Nu, sajane su ljoudi, ločni ilji siti, rodi imelji svatka. Vouzem ja bijl jaden ed njih. Parve koj su num geverilji ja do muoruma sa koj ja zepušane ne njivomi i lauzi pečistiti i te neproviti valjiku vuziemnicu.

Tuo sma znulji deloti čez cielji čaden. Mij moulji sma pebirolji sijtna sveržička i suhu trauvu po ju nejsilji ne küp, a vači i jauči po su vljijeklji svärži i cijela drijevo dek ja vuziemnico bilo valjiko kok gespoudsko hižo. Pöuljek valjika vuziemnica sa neprauvilo moulo štarno sa kürilo dek sa straužarile i pozile ne valjiku vuziemnicu s sebate ne nedelju nouč. Pozile sa zote koj su dečki z drügih sal znulji pe tihe döjti i štrijt vužgoti vuzijmncu po je tok ves trüd i muko znul gereti prije vremeno. Zote su se delale u moula huta v štarimi sa mägle sedeti i vün poziti. Uona su bile naprauvljena ed verbouvina, smrekevina ilji jelevego svržjo, koj ja vač bile pri rouke, a nutru ne zamlju po sa neklole ljiščo ilji sluma ne štare sa magle sedeti.

Vuzmeni dnevi VrbnuKoj sa tiča svetkovin, pevijedo dolja Jounico, sa ja zepričenjole na Valjiki četartek pepoulna. De šasta vura sa smele deloti, alji dolja vač nič. Išle sa f cirkvu ne večarnicu, pevezola su sa zvouna i paljklje se vač nije ne zamlje delole de tourko peklje Valjikego pundeljko. Meste zvouno f cirkve sa sume čoulo škrebetaulko. Ed Valjikego patko se ja f cirkvu höjil glat Boužji grabek. Kranjego sa klečole i meljile. Valjki patek ja bijl pajst i te sa pilo sume voudo a jel sa ja groh ne šelautu, zelano šelauto, žgounci z mljijekem, sa de go nije bile maso, a koj su ljüdi damuj imelji. Rijb go te nije bile.

Ne valjiku sebätu po sa ja i ne valjike kuhole. Snaužila su sa roca guska, ilji pura, kie ja vač koj ijmel. Valjika begutija go nije bile. Pakle sa zdeignjene ed moko, erijehe, režiće i siro. Kije ja ijmel jojec ih ja forbol z lukevim lupeinjem ilji nounja z maljnutim ljepilem ljepij ljijsteka ilji cvieteka štarih ja bile na trunjiku. Vuzijemnica su pričala gereti vee pata vura vjütre, a pepijevola su sa svata pjesma. Z brijego na brijeg su sa čüla pjesma i štrojtolji su sa kije bou ljepša i glusneša pepievuol. Ád vuziemnica sa f nedelju vjütre išle dime po su žane f kešorumi nasla hrounu ne blogeslev. Do sa ja däšle ed meša suki si ja mörul zajti kemauček blegeslavljena hruna koj bou i än cijele ljete ijmel Boužji blageslev.

K puölnavešne meše sa išle v nujljiepšimi jounikimo i rubečomi, a ebouvola su sa sipela i škärnji, kie ih ja eimel. Do sa ja dašle dime si su si salji ze stäl, edmeljili i prijalji sa jelo. Ta dnava sa sume pečijvoule, jedino sa mourole iti f štolu i kouca hrounit i nepaujot živaud. Vljiki poundieljek sa još svetkuvol, išle sa k meši, meljile sa i pepievoule, i sa pelajku spriemole ze päsel štari čauko ed tuorko.

Bile ja taške i ljoudi su sa jauke mučolji, a moule debauvljoli ed škärta zogerska zemlja, alji vervole sa f Bägo i njagvu püoumeć po ja sa ugledele laža i balja nek koj ja bile, zeveršovo Jounico, a v jüoke nje sa vijdi mijglo stureina i meinuljih ljijet.

Razgovor vodila: Lidija Briški za Glas Zagorja, travanj 2013.

U razgovoru sudjelovala: Ana Bračko (na slici)

Preporučamo internetsku stranicu općine Bednja ovdje.

Prijevod na hrvatski:

 

Dnevi f hmelju.
Panorama Vrbna.

Uskrsni dani u Vrbnu

Prošlo je puno vremena od onda kad sam bila dijete, priča 64 – godišnja Ana. Sve je to bilo malo drugačije nego što je to danas. Bilo nas je puno selo, i mladih i starih, a djece toliko da su se stalno motali pod nogama. Da, ljudi je bilo, ali za puni trbuh se trebalo dobrano namučiti. Ipak su ljudi, gladni ili siti voljeli svetkovine. Uskrs je bio jedan od omiljenih.

Prvo što su nam govorili je bilo da se sve zapuštene njive i šumarci moraju počistiti i napraviti veliku vuzemnicu. To smo znali raditi cijeli tjedan. Mi mali smo sakupljali sitne grančice i suhu travu pa sve

to nosili na kup, a  veći jači su vukli grane i cijela stabla dok vuzemnica nije bila velika kao gospodska kuća. Pokraj velike vuzemnice radila se mala koja je gorjela dok se pazilo na veliku. Pazilo se jer su se dečki iz susjednih sela znali prikrasti i iz obijesti zapaliti vuzemnicu, pa je tako sav trud i muka znao izgorjeti prije vremena. Zato su se radile male hute (šatorčići) u kojima se moglo sjediti i paziti. One su bile napravljene od vrbovih, smrekovih ili jelovih grana, što se već imalo pri ruci, a unutra se nabacalo lišća ili slame na koju se onda moglo sjesti.

Što se tiče svetkovanja, priča dalje Ana, sve je počinjalo na Veliki četvrtak popodne. Do 6 sati popodne se smjelo raditi, ali dalje više ništa. Išlo se u crkvu na večernju misu, i tada su se povezala zvona i nakon toga se na zemlji nije smjelo raditi ništa do utorka. Umjesto  zvona u crkvi se čula samo škrebetaljka.

Od Velikog petka se išlo u crkvu gledati božji grob. Pokraj njega se klečalo i molilo. Na Veliki petak je bio post, pila se samo voda, a jelo se: grah na salatu, žganci s mlijekom, sve bez mesa. Ne daj Bože da bi tko pomislio na meso.

Na Veliku subotu se kuhalo na veliko. Čerupalo patke, guske ili purice, tko je već što imao. Velikog bogatstva nije bilo. Pekle su makovnjače, orehnjače, dizano od rogača ili sira. Tko je imao jaja ih je bojao u otopini lišća crvenog luka, ili na njih ljepilom od brašna lijepio listiće i cvjetiće kojih je bilo na obližnjoj livadi.

Vuzemnicu se zapalilo ujutro oko pet sati, pored nje se pjevalo svete pjesme. Sa svakog brijega odjekivale su pjesme pa se i natjecalo tko će ljepše i glasnije pjevati.

Od vuzemnice su žene išle kući, napunile košare hranom i nosile na jutarnju misu na blagoslov. Kad se došlo od mise, svatko je morao pojesti komadić blagoslovljene hrane kako bi bio blagoslovljen cijele godine.

Na poldanju misu se išlo svečano obučeno, u najljepšim juonkumi i rubačama, a obuvale su se cipele ili čizme, tko ih je imao. Nakon mise išlo se doma i svi zajedno su sjedali za stol, odmorilo se, a zatim prionulo jelu. Tih dana se baš odmaralo. Jedino se moralo ići hraniti životinje.

I na Veliki ponedjeljak se još išlo k misi, molilo se i pjevalo, ali se polako pripremalo za poslove koji su čekali od utorka.

Bilo je teško i ljudi su se jako mučili, a malo dobivali od škrte zagorske zemlje, no vjerovalo se u Boga i njegovu pomoć pa je sve izgledalo lakše i bolje nego je zaista bilo. – završava Ana, a u očima joj se vidi magla starine i minulih godina.

 

 

2 komentara
  1. Steven Bahlen kaže

    Zasto ste napisali rijec ” Prijevod na hrvatski” pak Bednja je u hrvatskoj, Vase narjecje je hrvatsko i prema tome to je hrvatski jezik.

    1. Zvonko Franc kaže

      Bednja je u Zagorju, koje je u Hrvatskoj, kao i Vrbno. Bednjanski, kao i govor ljudi u Vrbnu pripadaju kajkavskom književnom jeziku koji je međunarodno priznat.
      To što se, nepravedno, možda i zbog političkih razloga iz bivše države, pa i naše današnje, kajkavski jezik prikazivalo samo kao narječje hrvatskog standardnog jezika koji za osnovicu ima štokavštinu, je rasprava za neke druge.
      Kajkavski je naravno i hrvatski jezik i trebali bi ga znati svi Hrvati. No ne znaju ga. Ova stranica i ima za jedan od ciljeva upoznati sve koji to žele s bogatstvom kajkavskog jezika.
      Time se ne razvodnjava hrvatski identitet, nego, suprotno, obogaćuje. Jezik je bogatstvo, a to što na nekom prostoru, u nekoj državi postoji više jezika samo je pokazatelj kulturne razvijenosti te države.
      No, djelomično ste u pravu u svojem prigovoru – trebao sam napisati – prijevod na standardni hrvatski jezik.
      Hvala na komentaru i što pratite rad Kustodije. Zvonko Franc, urednik

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.