Ljudsko stvorenje ne može živjeti bez nade

Sa svakom novom godinom čovjek se, zahvaljujući iskustvu, uči lakše nositi s problemima, ali isto tako jačati nadu koja otvara širinu pogleda u životu, onu širinu koja umanjuje strah i daje osjećaj sigurnosti.

Nada je ljudskom stvorenju ono što su biljci voda i sunce. Bez nade gubi sposobnost prekoračenja granica, i to onih koje mu ponekad u životu sprječavaju hrabri pogled naprijed. U onom trenutku kad se čovjek prestane nadati, prestaje i njegova budućnost, počinje se gasiti njegov život. Jer tamo gdje prestaje nada, prestaje i želja za novim.

Bez želje za iskorakom

Danas živimo u vremenu diktature tehnologije i ponuda koje prisiljavaju ljude da žive samo od sadašnjosti, u trenutku, bez posebne želje za iskorakom u ono dublje i smislenije. To stanje, iako na prvi pogled zadovoljava, ne može ispuniti ljudsko stvorenje do kraja. Jer i kad čovjek ispuni sve želje, ostaje jedna izvan njegova dohvata. Ostaje smrt kao zadnji neprijatelj čovjeka. Dio egzistencijalističkih filozofa, poput Camusa i Sartrea, govori upravo zbog toga o čovjeku kao nesretnom stvorenju koje je bačeno u svijet bez smisla, koje se i kad sve prepreke pobijedi, mora suočiti s konačnošću vlastite egzistencije. Pa ipak i njihovo razmišljanje o čovjeku polazi od pretpostavke da je nešto više od običnih životinja jer ne prihvaća stanje onakvim kakvo jest, nego pokušava u tom besmislenom svijetu pronaći sebe, osmisliti sebe i svijet u kojem živi. Za razliku od životinje – u tome se slažu oba spomenuta filozofa – problem čovjeka jest u tome da živi u vremenu u kojem pokušava definirati svoj prostor, pa i onaj koji mu govori da postoje granice preko koji ne može dalje.

Čovjekov otpor besmislu

To da besmisao mora bezuvjetno trijumfirati i da se bezvoljno treba prepustiti sudbini, ne misle niti ateistički egzistencijalisti. I oni pozivaju čovjeka na otpor onomu što život čini besmislenim, pozivaju na pokušaj osmišljavanja svijeta.

Sartre, istina, ide dalje od Camusa kad u svom političkom angažiranju vidi izlaz u humanizaciji svijeta, u mogućnosti da se u svijetu ostvari pravednost i nadvlada ona stvarnost u kojoj je drugi pakao. Upravo se u tom kontekstu političkog razmišljanja i može shvatiti njegovo iluzorno uvjerenje da se pravednost najbolje može ostvariti u komunističkom društvu.

Pa ipak se Sartre i Camus, kao i ostali ateistički egzistencijalisti, slažu u jednom. Slažu se u tome da je svaki iskorak u pravcu metafizičke nade prijevara koja počiva na iluziji.

Na drugoj strani, isti oni mislioci koji postavljaju pitanje smislenosti bilo kakva govora o pravednome i svemoćnome Bogu nakon Auschwitza, kritiziraju i takvo razmišljanje, ukazujući na to da se poslije te destrukcije zla ne može više govoriti niti o čovjeku kao stvorenju koje je samo svojom snagom u stanju izgraditi humanistički i pravedni svijet.

Načelo nade

Za razliku od Camusa i Sartrea, ide Ernst Bloch sa svojim „načelom nade“ nešto dalje. Njegovo „načelo nade“ temelji se na ljudskim snovima o boljem svijetu koji bi trebao, upravo zahvaljujući nadi, biti realiziran u dalekoj budućnosti. Bloch upozorava čovjeka da se mora učiti nadati, da je nada pokretač k onomu svjetlu koje čeka na njega na kraju tunela. Nada je za Blocha ona ljudska kvaliteta koja otvara nova obzorja. Zato za njega stvaranje svijeta počinje tek na kraju, kad čovjek postane ono što bi trebao biti.

Za razliku od ponekih ateističkih filozofa, pa i onih spomenutih, ne odbacuje Bloch Bibliju kao prijevaru, nego u njoj vidi projekt ljudskih želja, onoga što je utemeljeno u ljudskoj nadi, u snu o budućnosti.

Iako Blochovo shvaćanje nade nije istovjetno s biblijskom porukom, židovsko-kršćanskim poimanjem nade, koja uključuje i eshatološku dimenziju, ono djelomično podsjeća na nju jer sadrži određene mesijanske elemente koji govore o tome da će ono pozitivno o čemu čovjek sanja i čemu se nada ipak biti realizirano jednoga dana.

Opasno je pokušati zauzeti Božju poziciju

Pa ipak i Blochovo poimanje nade, koje se veže samo uz ljudske sposobnosti, mora biti podvrgnuto kritici, pogotovo danas u vremenu neslućenih tehnoloških mogućnosti koje u sebi skrivaju i ogroman potencijal destruktivnoga. Čovjek je tako često iznevjerio svoja nadanja da je i danas, a pogotovo danas, potrebno govoriti o oprezu kad se sve pokušava utemeljiti samo na ljudskom stvorenju, bez ikakva odnosa prema onome metafizičkom koje obvezuje i poziva na skromnost.

Biblijska priča o Adamu i Evi upozorava i današnjega čovjeka da je opasno pokušati zauzeti Božju poziciju, zasjesti na njegovo prijestolje. Danas je ta priča aktualnija nego ikada. Jer moderni čovjek je u stanju atomskim oružjem uništiti sebe i čitav stvoreni svijet. Tehnologija budi na jednoj strani nadu u mogućnost humanijeg svijeta, ali izaziva i strah od njegova uništenja.

Nikada u povijesti nije čovjek koji razmišlja bio toliko obuzet nadom, ali i strahom od onoga budućega i mogućega. Upravo bi to trebalo biti razlogom za čovjeka postmoderne da u nadu uključi i ono biblijsko razmišljanje koje dojmljivom pričom o prvim ljudima i njihovu izgonu iz raja upozorava na kontinuirano opasnu prisutnost destrukcije koja se krije u ljudskoj želji da zauzme Božje prijestolje. Pa ipak moglo bi se složiti s Blochom i njegovim „načelom nade“ kako vjera u mogućnost boljeg svijeta ovdje i sada ne smije nikada prestati.

Pokretač života

Na kraju, nada je pokretač života jer se najuspješnije suprotstavlja sizifovskoj poruci o besmislenosti života. U konačnici i Biblija ne govori samo o eshatološkom kraljevstvu, nebeskom kraljevstvu. Isus svojim djelovanjem, iako govori o nebeskom kraljevstvu, pokazuje praktičnim životom da je promjena svijeta nabolje moguća, da čovjek ima potencijala za promjenu ovdje i sada ukoliko iz svojega života ne pokuša potisnuti Boga. Naposljetku, biblijska priča o izbacivanju prvih ljudi iz raja ne govori o tome da je Bog odustao od čovjeka. Naprotiv, ona jasno poručuje da je čovjek dobio novu priliku.

Bilo bi dobro kad bi nas početak svake nove godine podsjetio na to da izbačeni čovjek iz raja, pored svih povijesnih devijacija, ima budućnost. A ima je na poseban način tada ukoliko i u onim najtežim životnim iskušenjima ne izgubi nadu da je Bog s njim.