Riječ o Riječi

Kada osjećamo da smo na kraju života, često poželimo trenutak, sekundu, minutu, sat, dan, tjedan, mjesec, godinu, novi život... Žalimo tada što nismo možda bolje iskoristili trenutke, sekunde, minute, sate, dane, tjedne, mjesece, godine, darovani život... Oscar je u svaki novi dan ulazio kao u novo desetljeće svoga života. S tim je mislima započinjao jutra i proživljavao dane

Autor: Dražen Zetić
0
Kada osjećamo da smo na kraju života, često poželimo trenutak, sekundu, minutu, sat, dan, tjedan, mjesec, godinu, novi život… Žalimo tada što nismo možda bolje iskoristili trenutke, sekunde, minute, sate, dane, tjedne, mjesece, godine, darovani život… Oscar je u svaki novi dan ulazio kao u novo desetljeće svoga života. S tim je mislima započinjao jutra i proživljavao dane. 

„Dragi Bože, zovem se Oscar, imam deset godina, opržio sam mačku, psa, potpalio kuću (mislim da sam čak bacio na žeravicu crvene ribice) i ovo je prvo pismo koje ti šaljem jer do sada, zbog učenja, nisam imao vremena. Da odmah znaš: mrzim pisati. Moram zbilja biti primoran na to. Jer pisanje, to su vijenci, kitice, trake i tako dalje. Pisanje je samo uljepšana laž. Stvar odraslih.” Ovako svoje prvo pismo upućeno Bogu započinje Oscar – glavni lik romana Oscar i mama Ruža francuskog pisca, filozofa i dramatičara Erica Emmanuela Schmitta.

Neuhvatljiva riječ

Danima gledam u isti bijeli papir prebirući po mislima pročitane stranice slavnih književnih djela i tražeći inspiraciju kako bih bjelinu ispunila sadržajem. Nadvijena nad praznim prostorom pokušavam iznjedriti barem pokoje slovo i složiti smislen niz riječi. Možda i ja, poput Oscara, ustvari mrzim pisati, pisati te uljepšane laži u svijetu odraslih. „Kad netko nema ni za što osobit talent, obično se prihvati pera,” zaigraše mi pred očima riječi francuskog realista Honorea de Balzaca. Zadrhtim nad tim riječima i začas se ostavim „ćorava posla” – barem u ovom slučaju. Krenem tada u potragu za nekim svojim drugim talentima jer ionako „pisati? Što? Fraze? Glupe, bombastične fraze? Govoriti? Kome? Cijelo čovječanstvo već deset tisuća godina ne radi drugo, nego govori. Štampati? Kome? Dokazivati? Isto tako nema smisla. Što bi preostalo? Lagati? Gdje su mostovi preko kojih se čovjek može spasiti? U istini? A istina, što je istina…”, pita se Miroslav Krleža. Možda su obojica u pravu. Samo možda. No, natjerali su me da odložim pero čekajući neka bolja vremena…

Ipak, nastavit ću tragati. Možda za istinom. Onom skrivenom u nebrojenim pripovijestima koje su iznjedrili veliki od pera. Kažu istina je u činjenicama, a činjenice je najbolje izraziti brojevima. U svijetu lijepoga pisanja brojeva – tih simbola određenosti u svijetu neodređenosti – nema mnogo. Sve naime u carstvu književnoga stvaralaštva podliježe interpretaciji – mojoj, tvojoj, svačijoj. Interpretacija pak traži zalaganje, prodiranje u smisao, put u misao, promjenu u pogledu, naziranje novoga svijeta… Ako se od toga odmaknem, preostaju mi brojevi iza kojih se kriju obljetnice. One otkrivaju Krležine mostove koje su izabrani kušali svojom riječju graditi i preko njih dosegnuti ljudski spas.

Na značajne ljude i njihova djela postojalo je od pamtivijeka sjećanje, ali u neograničenom nizu mora se odabrati početna točka. Tako je na primjer 700 godina od smrti velikog Dantea Alighierija, 500 godina od Marulićeva epa Judita, 470 od izdanja komedije Novela od Stanca Marina Držića, 400 od Gundulićevih Pjesni pokornih kralja Davida ili poznate bitke kod Hoćima opisane u njegovu najvećem djelu Osman, 200 od rođenja francuskih književnika Gustavea Flauberta i Charlesa Baudelairea ili ruskog Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, 190 od prvog prijevoda Biblije na hrvatski jezik, 160 godina od smrti Antuna Mihanovića, 140 Augusta Šenoe i Matije Mažuranića, 130 od rođenja Tina Ujevića, a 90 od smrti Milutina Cihlara Nehajeva, 80 Jamesa Joycea i Virginije Woolf, 60 Ernesta Hemingwaya, 50 Josipa Pupačića, 40 spomenutoga Miroslava Krleže, 20 Ivana Slamniga i Ranka Marinkovića…

Snaga Riječi

Nižu se tako obljetnice jedna za drugom. Bivaju brojani i izbrojani veliki od pera. Oni i nebrojeni drugi zadužili su čovječanstvo koje će utrošiti svoje postojanje kako bi im iskazalo primjerenu zahvalu. Tako će svaka obljetnica na ovaj ili onaj način biti obilježena. No, one mojoj muci trenutno pomoći ne mogu. Nakon neplodne potrage za svojim drugim talentima vraćam se, po tko zna koji put, skrušeno svom papiru, buljim u bijelu prazninu nimalo ohrabrena i bez zanosa da će svaka istisnuta riječ iz moga pera koja je započela praznu stranicu obvezati budućnost. „Ali, pisat ću, usprkos svemu, bezuvjetno, to je moja borba da bih nadživio” – balzakovsku sumnju u trenu obrisa Franz Kafka i probudi nadu. Ostavljam ipak Kafku procesu njegove preobrazbe, a ja se na svoj način uzdam u snagu riječi, u snagu koja djeluje ondje gdje je najmanje očekujemo. Snaga je to koja liječi i kada lijeka nema.

Oscar naime boluje od leukemije. Tijekom liječenja i primanja kemoterapije izgubio je kosu. Nazivaju ga Jajoglavi. Osjeća, dapače zna da mu je ostalo u životu još malo vremena… a tek je desetogodišnjak. Sluti samoću u njezinoj najdubljoj biti. I oni koji bi mu trebali biti blizu – roditelji – gube se. Njemu izgleda kao da su ga napustili i izdali. Zatvarajući se u svoju bol izbjegavaju temu bolesti i smrti. Sve ono što nije mogao živjeti s njima, Oscar proživljava s mamom Ružom, sestrom u ružičastom koja se iznenada pojavila u njegovu životu. Ona je ustvari volonterka, jedna od mnogih koje posjećuju bolesnike. U njihovu susretu počinje nova životna etapa toga dječaka. Mama Ruža ga potiče da svoje misli, osjećaje, strahove, žalosti i radosti zapiše i uobliči u pisma te pošalje Bogu.

Kada osjećamo da smo na kraju života, često poželimo trenutak, sekundu, minutu, sat, dan, tjedan, mjesec, godinu, novi život… Žalimo tada što nismo možda bolje iskoristili trenutke, sekunde, minute, sate, dane, tjedne, mjesece, godine, darovani život… Oscar je u svaki novi dan ulazio kao u novo desetljeće svoga života. S tim je mislima započinjao jutra i proživljavao dane. Nije lako vjerovati u Boga – znao je to mali Oscar, ali se dao uvesti u ‘eksperiment’ mame Ruže: „Iznesi mu (Bogu u pismima) svoje misli, misli koje nikome ne govoriš, teške, ukorijenjene misli, koje te muče, koče, koje otimlju mjesto novim idejama i kvare te. Ako budeš šutio, postat ćeš ropotarnica starih smrdljivih misli”. Kroz četrnaest pisama Oscar živi. Dječak, iako u početku nevoljko, ali vremenom sve žarče, otkriva sebe u pisanju i pismom daje smisao svom postojanju. Piše o pubertetu, prvoj ljubavi, braku, svađi, krizi srednjih godina, starosti i na koncu pripremi na smrt. U trenutku svoje smrti desetogodišnjak ima osjećaj kao da je proživio 120 godina. Živio je u pismu.

Graniči s apsurdnošću tvrditi da je Oscar izliječen ako je na kraju romana fizički umro izgubivši bitku s bolešću. Izliječen je pisanjem, govorenjem, jezikom… Zato vjerujem u pisanje. Ni u što drugo, jedino u pisanje. Često ponavljana rečenica koja mojim učenicima nakon četverogdišnjega obrazovanja kroz nastavu jezika i književnosti ostane duboko utisnuta u sjećanje glasi: „Jezik je živo tkivo”. Nije to službena definicija pojma jezik, nije ni lekcija po nastavnom planu i programu. Ipak, u tome da je jezik/pisanje/govor živo tkivo kriju se, čini mi se, sve definicije našega postojanja. Imaš li zamisao o svijetu, ukoliko još nisi zaboravio sve ono što se zbilo, te ako još uopće imaš svoj svijet: to je za tebe stvorilo samo pisanje, kao što ga i neprestance stvara nevidljiva paukova nit, logos koji još drži na okupu naš život (Imre Kertész).

Riječ oslobađa

Tinja u meni nada da će ispunjena bjelina, iako bez velikih riječi upućenih svijetu, biti moje oslobođenje. Vjerujem u pisanje i kad je uobličeno samo glasom, kroz usmenu književnost kao najstariji i najdugotrajniji oblik umjetničkog stvaranja jezičnim medijem. Ta je književnost stara zasigurno onoliko koliko i čovjekova svijest o sebi samom. Iznjedrio je čovjek brojne predaje, legende, pjesme, običaje, vjerovanja. Pustio je tada da veliki od pera utkaju te simbole u pisanu književnost od postanka.

Svemu je dakle u svijetu književnosti tvorbeno gradivo narodni život, narodna misao, narodna estetika, čovjek, svijet. Tako su se usmena i pisana književnost susretale ne samo u svim vremenskim dionicama i u svim stilskim formacijama, već je taj proces jednako optjecajan i adekvatno funkcionalan i na svim područjima, piše Josip Kekez. Postoji tako silno mnoštvo od lijepoga pisanja da su se oblikovale pojedine znanstvene teorijskoknjiževne grane kako bi doskočile napisanom i oblikovanom. Je li potrebno ulaziti u teoriziranje? – pitam se dok hodam prostranstvima rodnog kraja. Teorizirati ili pustiti da govore minule generacije, pa čak i sadašnje u kojima je život sažeo vječnost, a svijet ispleo mrežu priča koje samo čekaju kako bi bile ispripovijedane.

Kaže Andrić da se priča o sudbini čovjekovoj koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima ispreda na tisuće raznih jezika, u najrazličitijim uvjetima života, iz stoljeća u stoljeće, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do djela modernih pripovjedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svjetskim centrima. Način i oblici toga pričanja mijenjaju se s vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče dalje i pričanju kraja nema… Ja sam u traganju. Hoću li nazrijeti naputak da priču pustim u svijet, ne znam. Clarissa Pinkola Estés, cantadora – pripovjedačica svoje je traganje završila te mogla zapisati da su priče lijek te da je opčinjena njima. U njima je velika snaga: ne traže od nas da išta činimo, budemo, glumimo – samo trebamo slušati. Priče sadržavaju uzbuđenje, tugu, pitanja, čežnje, razumijevanje…

Odlazim tražiti svoju priču kojom ću svijetu iskazati sebe, a do tada: „Dragi Bože, hvala ti što si mi pružio priliku da upoznam Oscara. Zahvaljujući njemu, bila sam duhovita, izmišljala sam legende… Zahvaljujući njemu smijala sam se i upoznala radost. Pomogao mi je da vjerujem… Puna sam ljubavi od koje gorim. Pružio mi je toliko toga da će mi dostajati za sve buduće godine” (Mama Ruža).

Eksperiment mame Ruže uključuje i mene i tebe, čim se nađemo pred praznom stranicom papira. Riječ se iščitava. Riječ je utjelovljena. Riječ živi.

 

Autor: s. Kristina Marijanović

Izvor: Svjetlo riječi
Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.