Matija ŠTAHAN: Što nam znače teorije zavjere?
zavjere utkano je u sve sekularne ideologije suvremenosti; na primjer, ljevica proizlazi iz teorije o zavjeri krupnog kapitala i buržoazije protiv proletarijata, liberali pak pretpostavljaju zavjeru etatista protiv slobode čovjeka i tržišta. Nacionalsocijalizam je počivao na teoriji o židovskoj zavjeri, a čak se i kršćanstvo temelji i na teoriji zavjere
Nešto nalik teoriji zavjere utkano je u sve sekularne ideologije suvremenosti; na primjer, ljevica proizlazi iz teorije o zavjeri krupnog kapitala i buržoazije protiv proletarijata, liberali pak pretpostavljaju zavjeru etatista protiv slobode čovjeka i tržišta. Nacionalsocijalizam je počivao na teoriji o židovskoj zavjeri, a čak se i kršćanstvo temelji i na teoriji zavjere
O teorijama zavjere možete misliti što god želite – ja, na primjer, mislim da vrlo precizno ukazuju na aporije suvremenosti, nudeći doduše fantastikom nadopunjenu viziju uzročnika ili neprijatelja i, ujedno, odveć pojednostavnjena rješenja, ali da su i takve nerijetko, što je pomalo paradoksalno, točnije ili istinitije od mnogih „službenih“, medijski posredovanih „istina“ – no istodobno postoji i nekoliko nedovoljno prepoznatih značajki toga, naizgled vrlo suvremenog fenomena, primarno u književnom kontekstu.Može se uspostaviti niz: mit – usmena predaja – urbana legenda – teorija zavjere. Riječ je o jednostavnim pričama koje, uz pojednostavnjivanje, preuveličavanje i prstohvat fantazmagorije, nastoje objasniti zbilju / Izvor PixabayPrvu od tih značajki mogli bismo nazvati funkcionalističkom, i ona teorije zavjere „normalizira“, smještajući ih u svaki idejno-vrijednosni sustav vjerovanja koji postoji, od mitologija pa sve do narativa boraca protiv teorija zavjere, poput mainstream-medija (koji zapravo preuzimaju njihove strukturalne obrasce, optužujući „teoretičare zavjere“ da protiv istih tih medija provode – a što drugo nego zavjeru?). No ni od toga ne treba bježati, jer nešto nalik teoriji zavjere utkano je i u sve sekularne ideologije suvremenosti; na primjer, ljevica proizlazi iz teorije o „zavjeri“ krupnog kapitala i buržoazije protiv proletarijata, liberali pak pretpostavljaju „zavjeru“ etatista protiv slobode čovjeka i tržišta. Nacionalsocijalizam je, kako je poznato, počivao na teoriji o židovskoj zavjeri, a čak se i kršćanstvo temelji (između ostalog) i na teoriji zavjere; naime pobuni nezadovoljnih anđela, predvođenih Luciferom, protiv Boga nakon stvaranja. Naposljetku, zavjere – rječničkom definicijom: tajni plan dvoje ili više ljudi o nekom zajedničkom cilju – nisu samo fikcija nego i stvarnost, štoviše u povijesti i politici u većoj su mjeri pravilo negoli iznimka, a primjeri su odveć brojni da bi ih imalo smisla kataloški navoditi.Kakve to ima veze s književnošću? Isprva neizravne, ali na kraju ćemo doći i do izravnih. Jer, kao i književnost, i teorije zavjere u srži su pripovjedni oblici koji proistječu iz mita.
Od mita do zavjere
Vjerujem kako se može prepoznati povijesni slijed jednostavnih priča koje, uz dozu pojednostavnjivanja i preuveličavanja te uz prstohvat fantazmagorije nastoje objasniti stvarnost, u dugom vremenskom rasponu od mita, preko predaje, pa do urbane legende, u jasnom kontinuitetu vode do teorija zavjere.Antičke i arhajske priče o bogovima nerijetko poprimaju formu teorija zavjere – djelovanje grčkih bogova, od Ilijade i Odiseje nadalje, gotovo da se i može svesti na kovanje raznoraznih urota. No osim sofisticiranih razrada božanskih zavjera razvijenih u ranim književnoumjetničkim vrhuncima naše civilizacije, mitološke „teorije zavjere“ postoje već tisućama godina u pučkoj, usmenoj predaji, anticipirajući na strukturalnoj razini današnje teorije zavjere i po načinu nastanka i širenja. Kao ni teorije zavjere, usmene predaje nemaju jedan definitivni oblik već su podložne mijenama ovisno o vremenskom i prostornom kontekstu; kao i teorije zavjere, ne šire se u „službenim“ medijima – nekoć crkvenim, danas sekularnim – nego uvelike usmenim putem, supostojeći onkraj „službene istine“ na društvenim rubovima, ali utjecaj im je, kako nekoć tako i danas, veći nego što bi se proučavajući pisanu povijest ideja, posredovanu institucionalnim perspektivama, isprva moglo zaključiti.
Tko su današnji teoretičari zavjere?
Najzanimljiviji književni aspekt jednostavnog pripovjednog oblika zvanog teorija zavjere svakako je ona već spomenuta fantastičarska komponenta. Pri čitanju i slušanju suvremenih teorija zavjere, kojih je ponajveća personifikacija vjerojatno profesionalni „teoretičar zavjera“ David Icke, susrećemo se s istim motivima kao i u starodrevnim mitovima, da i ne spominjemo usmenu predaju ili, posebice, urbane legende. Icke je poznat po promicanju ideje o ljudima-gušterima, ili točnije humanoidnim reptilima iz drugih dimenzija, koji su odgovorni za mnoga zla u suvremenom svijetu. Nije li riječ o supstancijalno istoj motivici kao i u različitim drevnim demonologijama? Štoviše, krug se zatvara jer i sam Icke, baš poput brojnih mu sličnomišljenika, kao navedene reptiloide identificira Anunnakije, to jest mezopotamske bogove, zbog čega je lako zaključiti kako je ovdje riječ – premda im intencija nije umjetnička, već objasnidbena – i o svjesnu pozivanju na mitološke uzore.Urbane legende, koje se uglavnom bilježe u drugoj polovici 20. stoljeća, obično govore o slučajnim susretima s nadnaravnim bićima ili slučajnu svjedočenju nadnaravnim događajima (recimo, susretima s autostoperima koji su zapravo anđeli, a čarobno nestaju nakon što ih se pusti u vozilo) kao začudnom elementu u kontekstu kasnog, sekularnog modernizma.
Teorije zavjere u politici i književnosti
Suvremene teorije zavjere nerijetko se usredotočuju na političke fenomene, pa je tako Icke postupke dinastije Bush dovodio u vezu s njihovim krvnim srodstvom s Vladom Tepešom, na što se po vampirskoj motivici nadovezuje donedavno popularna teorija naziva QAnon koja je tretirala Donalda Trumpa kao mesijansku figuru koja se bori protiv seksualnih zlostavljača iz američkog establišmenta koji djecu žrtvuju đavlu i piju im krv, a uvelike dolaze iz suprotstavljene mu, Demokratske stranke. A draž je, naravno, u tome što u svemu, pa tako i u tome, kako pokazuje slučaj navodnoga filantropa, a istodobno podvoditelja maloljetnica za kolege milijardere Jeffreyja Epsteina, na čijem se otoku okupljala američka društvena i politička elita, ima i više nego zrnce istine.Teorije zavjere kao takve smatram fascinantnim fenomenom putem kojega fantastika prodire u našu, prividno racionalnu stvarnost. Ono što je još fascinantnije, doduše, jest da ne prodiru u većoj mjeri u našu književnost, to jest da svoje potrebe za književnoumjetničkim zadovoljstvom lakše namirujem iščitavajući teorije zavjere negoli većinu suvremene hrvatske književne produkcije. Pa iako je bilo pokušaja literarizacije fenomena teorija zavjere (recimo, u istoimenoj predstavi u Kerempuhu prije par godina), hrvatska književnost kao da još nije dovoljno prepoznala u kojoj je mjeri začudna, pa i stvaralački poticajna stvarnost u kojoj živimo, zbog čega je od te stvarnosti – iako bi, pretpostavljamo, trebalo biti suprotno – nerijetko dosadnija. Drugim riječima, zanimljivije je čitati o stanju nesigurnosti, duhu paranoje, „dašku onostranog“ i slutnji zavjere nego o „stvarnosnim“ preokupacijama. Teorije zavjere samo su jedan od ekstremno neobičnih fenomena današnjice koji prebivaju u društvenoj podsvijesti, odakle povremeno izbijaju na površinu, i kao takve vape za umjetničkom obradom.Jedan od načina na koji se može pristupiti ovoj tematici pokazuje kvalitativna razlika između dva ključna teorijskozavjerenička romana: Foucaultovo njihalo Umberta Eca i Da Vincijev kod Dana Browna. Naime, ako postoji žanr koji bi mogao definirati naše vrijeme – pri čemu su oba romana, od kojih je Ecov objavljen 1988, a Brownov 2003, na neki način i anticipirala naše današnje preokupacije – onda bi to mogao biti i žanr teorija zavjere. Jedan od likova u romanu Ernesta Sabata Tunel govori kako su danas (a to danas bilo je polovicom 20. stoljeća) krimići ono što su u Cervantesovo doba bili viteški romani, pa bi se stoga roman našega doba prema krimićima trebao odnositi onako kako se Bistri vitez Don Quijote od Manche odnosio prema djelima poput Amadisa od Galija koja su mu prethodila, djelomice ih afirmirajući, ali ih istodobno i dovodeći u pitanje. Upravo tako se Ecov roman – iako mu je prethodio za više od desetljeća – odnosi prema Brownovu romanu, i u tom odnosu možemo vidjeti putokaz za kreiranje romana koji na književnoumjetnički način obrađuju po sebi djelomice literarnu temu teorija zavjere danas.
Međuigra iluzije i stvarnosti
Naime, dok je Da Vincijev kod pisan kao književnoumjetnički produžetak pseudohistoriografskog popularnog djela Sveta krv, sveti gral, u kojoj autori Henry Lincoln i Michael Baigent zastupaju tezu koja je istinita u kozmosu Brownova romana, naime da je Isus oženio Mariju Magdalenu i s njom imao djecu, Foucaultovo njihalo ne afirmira – ali izravno niti ne osporava – nijednu „teorijskozavjereničku“ hipotezu, nego se prema njima, bez upotrebe sama pojma „teorije zavjere“ koji je tek poslije ušao u širu uporabu, poigrava kako bi pokazao mentalna stanja svojih junaka, kao i gotovo čarobnu zavodljivost teorijskozavjereničkog načina razmišljanja zbog kojega je vrlo lako upasti u ponor pretjerana tumačenja svijeta u ključu kojekakvih urota, a opet s punom sviješću kako je to jedan od – ali samo jedan od! – ključeva na koji je svijet nužno tumačiti.Zaigran, a i nijansiran odnos prema problematici mogao je stoga navesti Eca da se našali kako je Foucaultovo njihalo zapravo parodija Da Vincijeva koda, a Dan Brown samo lik u njegovu romanu. Eco je time iznio samo pola istine, jer naravno da Brown ne mora vjerovati u istinitost vlastite fikcije, dok u isto vrijeme likovi u Ecovu romanu nikada ne mogu biti posve sigurni što je istina, kao što to uostalom, ako smo intelektualno pošteni, ne možemo ni mi. Upravo u toj međuigri iluzije i stvarnosti leži čar ne samo teorija zavjere nego i književnosti same.
Izvor: Vijenac, 781 – 15. veljače 2024.