Luka Marković: Zašto se Hrvati Posavine nisu obranili treba pitati i Hrvate

Zašto to, gospodine Marijan, ne bi uspjelo i Hrvatima B. Šamca, Modriče, Odžaka, B. Broda i Dervente? Pogotovo kad se zna da bi taj isti srpski neprijatelj morao, umjesto da napada Orašje, budno pratiti da mu ne bude presječen uski koridor bilo gdje na posavskoj bojišnici, koja bi u tom slučaju od Brčkog do Dervente iznosila više od 100 km.Potrebno je više ljubaviHrvata je u Posavini bilo više nego u Zapadnoj Hercegovini bez Mostara. Sumnjam da Vam je to poznato. A i zašto bi bilo? Vas Hrvati Posavine zanimaju kao lanjski snijeg. U suprotnome prišli biste problemu pada dijelova Posavine puno suptilnije. Recimo, kao što ja u svojim tekstovima prilazim problemu srpske agresije na Hrvate Livna i Hercegovine, ali i onoga kasnijega pokušaja Bošnjaka da izbiju na more. Kad bi pojedinci poput Vas imali samo djelić one ljubavi prema Hrvatima Posavine koju ovi njeguju prema Hrvatima Hercegovine, Vašeg kraja i Središnje Bosne, pisali biste i istraživali s puno više opreza nego to činite. Ne želim se upuštati u polemiku s Vašim izjavama u intervju Večernjem listu od 1. studenoga ove godine. Možda drugom prilikom. Ovaj puta samo nekoliko činjenica o kojima sam do sada šutio, a koje govore puno više od Vaših navodnih istraživačkih tvrdnji. Spreman sam ih potvrditi i na detektoru laži, i to s jednim ciljem da prestane obmane i laži profesionalnih povjesničara o Hrvatima Posavine.Evo nekoliko mojih doživljaja koji ukazuju da je potrebno puno više poštenja i znanja kako bi se odgonetnula enigma pada dijelova Posavine.

1. Kad sam saznao da su pali zapadni dijelovi Posavine, krenuo sam odmah iz Njemačke za Orašje. Na skeli sam, kasno navečer, primijetio vojnika u hrvatskoj odori. Prišao sam mu i upitao što se događa u Posavini. Na moje iznenađenje, predstavio mi se zapovjednikom „riječke brigade“, koja je, kako reče, do jučer bila u okolici Dervente. Spontano sam ga upitao što je dovelo do pada toga kraja. Odgovorio mi je da ni sam ne shvaća čitavu igru. Doslovno mi je rekao: „Bili smo na ulazu u Derventu, kad nam je došla naredba da se povlačimo u Hrvatsku.“ Ta ista brigada pomogla je – radi istine i to treba reći – vraćanje hrvatskih sela u općini Orašje koja je JNA u prvom naletu zauzela.
2. Kad je došlo krajem 1993. do nekih informacija o tome kako se sprema smjena oraških zapovjednika, nazvao me je tadašnji toliški gvardijan. Preko gospodina Franje Dubrovića, tadašnjega Tuđmanova osobnog tajnika, kojega sam slučajno upoznao, organizirao sam susret u Tuđmanovu uredu. Željeli smo se uvjeriti da priča o smjeni zapovjednika oraške bojišnice ne odgovara istini. Bojali smo se zapovjednika iz drugih krajeva. I to upravo zbog čudnoga pada dijelova Posavine. Franjo Tuđman je stajao pored Titove biste. Kad je vidio da nema njemačkoga novinara kojega sam najavio, okrenuo se i otišao. A novinar, koji je tada predao u naše ime ekonomu Provincije ček od 70 000 maraka za Bijeli put, otišao je u dogovoru sa mnom posjetiti izbjegličku djecu u blizini Rijeke. Primio nas je Jure Radić, tadašnji predstojnik Tuđmanova ureda. U vrlo opuštenom razgovoru rekao nam je kako je Karadžić u Grazu pričao Bobanu da su kasnije, nakon što su ušli u hrvatske krajeve Posavine, saznali da je bojišnica bila već tri dana napuštena. Zašto? Neka na to pitanje jednoga dana dadne odgovor prava istraživačka povijest, a ne ona politički dirigirana. Poradi istine, treba reći i to da oraški zapovjednici nisu smijenjeni. Zašto? Ne znam. Hvala Bogu da nisu. Da su došli zapovjednici sa strane, duboko sam uvjeren, danas ne bi bilo u Posavini ni komadića, iz rata, slobodnoga teritorija.
3. Srbi su na početku rata zarobili mojega kolegu fra Jozu Puškarića u njegovoj župi Tišina (B. Šamac). Kad je nakon pola godine razmijenjen, dolazim iz Njemačke u Zagreb kako bih ga posjetio. Nakon što sam ga posjetio u gradiću pored Zagreba, gdje je bio smješten, vraćam se ponovno u glavni hrvatski grad. Nažalost, za mene nema mjesta u hotelu Dubrovnik. Vraćam se nazad kod fra Joze. Ujutro namjeravam krenuti prema Zagrebu i prenoćiti u jednom drugom hotelu, koji sam već rezervirao. Prema dogovoru trebao sam dan kasnije otputovati nazad s kolegom koji je autom bio kod svojih u Čakovcu. Fra Jozo me obavještava da ne trebam ići autobusom. Do Zagreba će me povesti jedan njegov poznanik, liječnik, iz toga mjesta. Sjedam ujutro u auto nepoznata čovjeka i doživljavam šok. Gospodin mi nudi, ako treba i tisuću hektara zemlje u Hrvatskoj za moju rodbinu. Sjećam se njegovih riječi kako ne treba praviti paniku oko zemlje. Već pomislim da sjedim s nekim psihopatom. Odakle njemu toliki hektari zemlje? Ali onda slijedi drugo iznenađenje. Gospodin me pokušava uvjeriti kako je Dražen Budiša, s kojim sam se u to vrijeme družio, nepodobna osoba. Ne može mu se vjerovati da ga zanimaju hrvatski interesi. Čini mi se da je u sličnom kontekstu spominjao i Marka Veselicu, kojega sam sreo na preporuku jednog prijatelja, koji je kasnije bio važna osoba u HDZ-u. Počinjem shvaćati o čemu je riječ. Kad smo stigli u Zagreb, zahvaljujem gospodinu i odlazim u hotel. Zovem fra Jozu i pitam što zna o dotičnom čovjeku. Reče mi da je član udruge koja se brine oko naseljavanja izbjeglih Hrvata s Kosova. Shvaćam da se ne radi o psihopatu. Odmah zovem kolegu u Čakovcu da dođe po mene. Kad je stigao, plaćam hotel i odlazim nazad u Njemačku.
4. Orašje i okolica prkose već više od tri godine srpskom agresoru. Narod se vratio kući. Ginu vojnici i civili od srpskih granata. Nitko neće da napusti kraj. To dodatno motivira branitelje. Više ne brane samo zavičaj nego i obitelji. I dok oni ginu, ja čitam kako tamo negdje neki Hrvati sa Srbima peku janjce. Pitam se prvi put jesmo li mi Hrvati u BiH jedan narod. Još kad se pronijela priča da Srbi od Hrvata kupuju i naftu za tenkove u Posavini, hvata me bijes. A onda dolazi Oluja. Hrvatski branitelji u Posavini se raduju kao mala djeca. S njima sam opet. I sam se radujem zbog uspjeha hrvatske vojske. Vraćam se ponovno u Njemačku nazad. Nakon nekoliko dana zove me prijatelj iz Zagreba, dobro upućena osoba u politička zbivanja, i veli zabrinuto da u Zagrebu čeka pet pontonskih mostova za Orašje. Idem opet žurno u Posavinu. Uzduž granice između Hrvatske i „oraške enklave“ (na Savi) stražari UNPROFOR. Paze da ne bi Hrvatska doturila oružje oraškim braniteljima. Koja je to pokvarena banda? Pomislim. Hoće li se uz njihovu pomoć ponoviti Srebrenica? U Orašju čujem da su neki od hrvatskih generala i zapovjednika uspjeli kradom, pravovremeno, prebaciti dovoljno oružja, čak i poneki VBR, u Orašje. Nakon nekoliko dana moram ponovno nazad u Njemačku. Ubrzo me zovu i vele da je počeo napad svih napada. Srbi pucaju iz svih oružja. Orašje je opkoljeno od 20-ak tisuća srpskih vojnika, s mnoštvom tenkova. Mislim: Bože, pa došao je kraj. Ne spavam. Čekam vijesti o padu. A onda dolazi ona najradosnija. Srbi su u rasulu i povlače se. Orašje ostaje obranjeno. Ostaje nada za Hrvate Posavine.
5. Prolazi nekoliko mjeseci. Opustio sam se. I kako ne bih, pa rodni kraj mi je ostao slobodan. Banda četnička nije ušla unutra. Jednoga dana najavljuje mi se jedna izbjeglička obitelj iz BiH, majka s tri sina. Traže savjet i pomoć. Majka Hrvatica, Hercegovka, s tri sina. Pobjegli od oca Srbina koji je bio časnik JNA. Pomogao sam im koliko sam mogao. Razgovaram nešto kasnije s jednim od braće koji je bio tek punoljetan. Budući je znao da sam iz Orašja, ispričao mi je to kako je bio mobiliziran u srpsku vojsku. Govorio mi je o velikoj koncentraciji srpske vojske oko Orašja i o tome kako im je rečeno da je sve dogovoreno, te da trebaju samo umarširati. Ali kad su počeli udarati VBR-ovi oraških branitelja i njihov napad iz zemlje (velikih bunkera), rasula se srpska vojska. Istina, to nije nikakav dokaz da je Orašje prodano. Možda su srpski časnici lagali? Možda i ne? Tko će znati? Svejedno, Orašje je opstalo i Franjo Tuđman mu se godinu dana kasnije došao pokloniti. Imao je priliku upoznati branitelje s kojim se može usporediti samo one u Vukovaru.

Samo jedan interes

Gospodine Marijan, mogao bih Vam pričati o mnoštvu utjecajnih ljudi koje sam susretao i što sam s njima razgovarao – od engleskih generala, koji su željeli učiti hrvatski, a govorili su jako dobro srpski, preko njemačkih generala zrakoplovstva koji su vodili katolički Caritas za BiH, do vrlo utjecajnih njemačkih političara i biskupa, koji su učinili jako puno za hrvatski narod. U svakom razgovoru sam branio hrvatske interese. Za mene je postojao samo jedan interes, a to je hrvatski. Jesam li danas razočaran? Jesam. Lagao bih, kad bi rekao nešto drugo. A Vi nastavite i dalje sa svojim istraživanjem. Pokušajte doći i do onih dokumenata koji nisu politički dirigirani ili uništeni.