Majko, u svibnju me uvijek duša zaboli.

Svake godine negdje u ovo vrijeme

srce zadrhti. 

Svako cvjetanje ruža bez Tebe.

Čini me usamljenim.

Praznim. Ušutjelim. Kišnim.

Kako ti je tamo?

Ima li dosta svjetlosti, dragih ljudi, mirisnih behara…

Znaš, pitam se svaki dan.

Na ulici. Tramvaju. U jednoj tavanskoj sobici.

Pred drvenim križem raspeta Krista.

Jednoj postaji križnog puta. 

Jesi li sretna. Nasmiješena. Vedra.

Majko, 

oprosti, danas će i tvoj brat Benjamin doći.

Ne znam kako da ti drukčijem poručim,

na koju stranu svijeta da se okrenem.

Onog kojega si zazivala danima u bolnici na Dubravi.

Nećeš više biti sama.

Poljubi ga. I zagrli ga. 

Tvoj brat će biti s tobom, 

a jednog dana i sva tvoja djeca.

posvećeno Benjaminu Pavić,

dragom i dobrom čovjeku