Marija BARBIERI: Duboko humana ispovijest

Ivan Brkanović (1906-1987) jedan je od najvećih hrvatskih skladatelja, čije je stvaralaštvo prožeto iskonskom snagom i dostojanstvom našeg čovjeka. Glazbeno obrazovanje stekao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kao student Frana Lhotke, Franje Dugana i Blagoja Berse. Djelovao je kao zborovođa, nastavnik glazbe i operni dramaturg. Već kao student Akademije svratio je na sebe pozornost svojim zborovima među kojima se ističe Konavosko pirovanje (1933). Kasnije nastali zborski ciklus Krijes planine (1942) pripada njegovim važnijim skladbama. Skladao je pet simfonija, svojevrsnih autoportreta, među kojima su najpoznatije: Druga (1946), po snazi dramskih akcenata, i Peta „Ples junaka“ (1949), nadahnuta viteškom korčulanskom Moreškom. U simfonijskoj poemi Zemljo Hrvatska (Lik moje puntarske domovine) (1951) opjevao je mukotrpnu borbu hrvatskog naroda za samoodržanje i slobodu. Međunarodni ugled stekao je Prvim (1933) i Drugim (1938) gudačkim kvartetom. Kao izraziti dramatičar svoje je stvaralačke vrhunce postigao u vokalno-orkestralnim djelima: potresnom posmrtnom obredu na narodne stihove Triptihon (1936), muzičkoj drami Ekvinocij (1945) i operi Zlato Zadra (1954), koja se temelji na srednjovjekovnoj legendi. Među njegovim djelima ističu se i Dalmatinski diptih (1953), koji se sastoji iz dviju poema Trogirska katedrala i Molitva suprotiva Turkom, balet Heloti (1963), kantate Zelena zmija ljubavi (1964) i Snatrenja (1967) te scenski oratorij Hod po mukah Ambroza Matije Gupca, zvanog Beg (1972). Kao izraziti poklonik nacionalnog smjera u glazbi, Brkanović je u svojim djelima uspješno povezao osobitosti hrvatskog glazbenog folklora sa svojom umjetničkom individualnošću. Umro 20. veljače 1987. u Zagrebu.

Ekvinocij

Drama Iva Vojnovića (1857-1929) Ekvinocij u četiri prikaze, koja u sebi sadrži sve značajke književnog ekspresionizma s kraja 19. stoljeća ali i čehovljevskog tretiranja likova i njihovih međusobnih odnosa, smještena u ambijent dalmatinskog primorja s njegovim karakterističnim likovima u crno zavijenih udovica, mladih djevojaka kojima već u ranoj mladosti smijeh zamire na usnama, mladića koji trbuhom za kruhom odlaze u tuđinu, strogih očeva koji prodaju vlastitu djecu i bogatih povratnika u kojima je ugašena svaka iskra ljudskosti – našla je u Ivanu Brkanoviću idealnoga glazbenog tumača.

Nakon razmišljanja o Alkaru Dinka Šimunovića i Matiji Gupcu Mirka Bogovića Brkanović je odabrao upravo Vojnovićev Ekvinocij kao temu svoje prve opere, i pristup njezinu skladanju počeo je simfonijskim intermezzom. Kao da ga je privukao tekst koji je Ivo Vojnović napisao uz Simfonički intermezzo prije Prikaze treće drame Ekvinocij: „Prepuštam geniju skladatelja, da pomoću dekorateura prenese u kazalište tajnu ekvinocijalne oluje. Iz nje izvire ova drama, a opet u njoj nalazi svoj simbolički smisao. Ko bolje nego glazba da oživi divlju, nenatkriljivu poeziju oluje, – te vjerne slike borbâ ljudskoga života?“

Svojom psihološkom dramom, nastalom 1895., u kojoj opisuje tragediju ostavljene žene i majke čiji život određuju neizmjerna ljubav prema sinu i isto takva mržnja prema njegovu ocu, Vojnović, rođen 9. listopada 1857. u Supetru na otoku Braču, označio je prijelom u razvoju hrvatske dramske književnosti i početak moderne dramaturgije. Rođen gotovo pola stoljeća poslije, 27. prosinca 1906. u Škaljarima pokraj Kotora u Boki Kotorskoj, dakle u okruženju vrlo bliskom, gotovo identičnom onome u kojemu se rodio Vojnović, Brkanović se prihvatio Ekvinocija u istoj životnoj dobi kad i njegov književni uzor. Operu je skladao 1944. i 1945. godine. Uz suradnju libretista pjesnika, književnog povjesničara i dramatičara Tomislava Prpića (1898-1987), koji je izvrsno zgusnuo ionako pregnantnu dramu književnog predloška promijenivši joj samo kraj, tj. završivši je prizorom kada Jele ubija Nika, Brkanović je skladao operu koja u nezadrživom protjecanju dramskih događanja teče glatko, usredotočenu na središnji prizor – izvanredan duet protagonista: Jele – prerano ostarjele žene, kojoj su bijeda i neimaština još više učvrstile visoke moralne principe, i Nika – obogaćenog povratnika iz Amerike, kojemu su novac i moć do temelja razorili ionako poljuljan moralni lik. Da bi potpuno izrazio tu dramu posebnog mentaliteta, Brkanović je uporabio suvremeni glazbeni jezik, temeljen na folkloru, nevjerojatno snažan, intenzivan do maksimuma, zgusnut, čistih i jasnih recitativa i rijetkih lirskih arija. Ne preglomazan ali vrlo izražajan orkestar, omogućava gotovo savršen slijed teksta, što sve zajedno upućuje da operu Ekvinocij možemo smatrati suvremenom narodnom muzičkom dramom.

Neodređena slutnja budućih događanja, svojevrsna mističnost naoko jednostavnih zbivanja već na početku prvoga čina određuje atmosferu i pocrtava depresivne nijanse. Likovi su već jasno profilirani, određeni su razlozi njihovih međusobnih sukoba, nepomirljivost njihovih značaja. U tom se ambijentu teških društvenih prilika i nepremostivih materijalnih i moralnih razlika pojavljuje i nezaobilazan lik naših primorskih gradića – slijepi Vlaho, živa legenda koja povezuje prošlost i sadašnjost, „kome je Bog dô svjetlost gdje je drugijem tmina“. Odmah se nazire buduća drama koja će vrhunac dostignuti u drugom činu nastavljajući se u trećemu do razrješenja. U prvobitnoj koncepciji opere Brkanović je treći čin počeo prizorom blagdanskog raspoloženja s plesom, ali je redatelju to zadržavalo dramsku radnju, pa je na njegov zahtjev taj prizor izbacio. Radnja je postala zgusnutija i dobila se stilska čistoća, ali prema skladateljevim riječima, na taj se način neposredno poslije velike dramatike drugoga čina ušlo u novu tešku atmosferu Jelinog obračuna s Nikom, koji završava njegovim ubojstvom. Ni zbor mladića koji prividno skrivaju tugu rastanka s domovinom ne razvedrava tmurnu atmosferu. Brkanović je smatrao sretnijom prvu koncepciju, prema kojoj bi blagdansko raspoloženje razdvojilo dramatiku drugog i trećeg čina pa bi djelovanje trećeg bilo daleko jače, i nije bio sretan novom koncepcijom, jer je od početka imao jasnu predodžbu djela.

Godine 1986 u časopisu Muzička kultura muzikologinja Marija Bergamo objavila je članak O nekim stilsko-jezičkim značajkama opere ΄Ekvinocij΄ Ivana Brkanovića osvrćući se između ostalog posebno na vokalnu liniju u djelu. U toj vokalnoj liniji dominiraju prozni dijelovi (libretist je Vojnovićev tekst ostavio gotovo netaknutim osim što ga je znatno kratio) koji su u glazbi recitativnog karaktera, a rijetki ariozi i arije su u stihovima pretežito u narodnom duhu. Najljepša je, prema skladateljevim riječima, nadopuna libretista arije Jele u sceni prepoznavanja.

Praizvedba

Nakon pet mjeseci vrlo studioznih priprema muzička drama Ekvinocij praizvedena je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 4. listopada 1950. i unijela svjež dah u podosta ustajale operne prilike u nas. Bila je to svečana predstava prigodom osamdesete obljetnice osnutka Opere HNK-a. Uvodnu riječ održao je njezin ravnatelj Milan Sachs. Dirigirao je Berislav Klobučar, redatelj je bio Nando Roje. Kapetana Franu Dražića tumačio je Josip Križaj, Niku Marinovića Tomislav Neralić, Ivu Ledinića Noni Žunec, Anicu Bianka Dežman, Jelu Marijana Radev, Vlahu slijepog Zvonimir Stopić, a Ribara Zvonimir Oblak. Premda prema običajima vremena praizvedbu nije ispratilo mnogo osvrta u tisku, imala je velik odjek. Ništa više u hrvatskoj operi nije moglo biti kao prije! Uspjeh praizvedbe i prijem djela od strane publike bili su iznad svakog skladateljevog očekivanja. Uspjeh se ponovio u Osijeku – 18. travnja 1954., Splitu – 10. siječnja 1957. i u Košicama. Ekvinocij je možda više od nekih drugih opera zainteresirao glazbenu javnost. Imao je ono što se tražilo od opere: vrijedan književni predložak, dobro sastavljen libreto i suvremeni pristup glazbenoj komponenti.

Ekvinocij je ponovno premijerno izveden u HNK-u u Zagrebu i Osijeku 27. travnja 1978., a koncertnu izvedbu djela priredila je 15. lipnja 2008. Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog u suradnji sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Nikše Bareze.

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu izvest će 19. ožujka 2015. premijeru muzičke drame Ekvinocij Ivana Brkanovića, koju je za ovu prigodu priredio skladateljev sin Željko Brkanović, pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji slovenskoga redatelja mlađe generacije Igora Pisona. Kostimografkinja je Evelin Arweck, scenografkinja Nicola Minssen, a u glavnim ulogama nastupit će Ivica Čikeš / Ivica Trubić kao Frane, Tamara Franetović-Felbinger / Adela Golac Rilović kao Anica, Dubravka Šeparović Mušović kao Jele, Siniša Hapač / Giorgio Surian kao Niko, Domagoj Dorotić / Stjepan Franetović kao Ivo.

Ivan Brkanović o svojem pristupu Ekvinociju

„Kad sam se počeo baviti mišlju da napišem svoje prvo muzičko-scensko djelo, za mnom je stajalo desetogodišnje kompozitorsko iskustvo u stvaranju brojnih vokalnih i instrumentalnih radova. Napisao sam već, uz ostalo, dva kvarteta, ciklus Krijes planine, Prvu simfoniju i najznačajnije djelo moje rane kompozitorske faze – Triptihon, s kojim sam stekao iskustvo u rješavanju problema velike forme. Dao sam se dakle u potragu za libretom koji bi nosio dramsku radnju i koji bi svojim muzikalnim tekstom pobudio emotivnost muzičkih tokova u izražavanju i crtanju scenskog zbivanja.

I tako mi se pažnja usredotočila na Vojnovićevu dramu Ekvinocij. Ulazio sam postupno u atmosferu drame, u krajolik koji odiše dahom melankolije, gdje je nebo nekako zastrto slutnjom zlih dana. To naše more koje uzbuđuje, koje uništava i obećava, ti beskrajni užasi i to blještavo plavetnilo, govorili su mi o zakonu naše opstojnosti. Taj sadržaj postajao mi je sve bliži. Tek kad sam ga u potpunosti prisvojio, potražio sam suradnju s libretistom profesorom Tomislavom Prpićem. Želio sam da on što vjernije pretoči Vojnovićev tekst, da ga zgusne, ali da ga ne otuđi originalu. To je Prpiću u potpunosti uspjelo, naročito u umjetničkom dopunjavanju teksta velike Jeline arije Dubi, dubi.

                                   S čempresom se mjesec roči,
                                   Kolenda se tiho toči.
                                   Još glasnije, sve to jače
                                   „slušaj dušo, dragi plače.“
                                   Ko biserje kaplje veras:
                                   „Doći ću ti još večeras
                                   na drhtave mlade grudi.“
                                   Tone svijest u vrtlog ludi
                                   djevojčici, koja ljubi,
                                   dubi samo, dubi, dubi!

Smatram da je ta neobična adekvatnost vojnovićevskog izraza naročita vrijednost tog libreta, koji mi je omogućio da scenu i zbivanja muzički vjerno doživim i izrazim.

Uživljavajući se u Vojnovićevu dramu o tragediji napuštene žene, odmah mi je bilo jasno, da ekvinocijalna oluja ima simbolični smisao unutrašnje borbe koja se odigrava u životu protagonista prikazanih na sceni. Taj elemenat kao dominantan ugođaj te intonativnu atmosferu muzikalnog sadržaja trebalo je pronaći, otkriti.

Više puta htio sam odustati od preuzetog posla, međutim, obavezivao me napor koji je profesor Prpić učinio pišući za mene libreto. I tada sam neobičnom snagom volje slušao u sebi svoje more, koje sam s djetinjstvom zakopao duboko u sebi. Lomna tutnjava mora i neustrašivi prkos hridina, jecaji daleki i bolni dali su osebujni muzikalni sadržaj koji se očitovao u oluji moga intermezza. Imao sam atmosferu u kojoj sam mogao započeti radom na prvom činu.

Ukoliko je ikad u meni zatitrala lirska nota, mislim da se ona dosad tri put usrećila. Prvi put kad sam još u studentskim danima pisao svoju Uspavanku, drugi put mi se to posrećilo kad sam pisao Jelinu ariju u Ekvinociju, a treći put dok sam komponirao Mihajlovu ariju u Zlatu Zadra.

U prvom činu je ekspozicija dramskog zapleta, ocrtana s nekoliko jednostavnih muzikalnih poteza. Najprije ribar, čeznutljivo vezan uz more, onda ljubavni zanosi Anice i Iva te susret sa zabrinutom majkom. Potkraj prvog čina trebalo je pronaći sudbonosnu atmosferu opasnosti i prijetnje koja se morala naslutiti dolaskom Nika ‘Amerikanca’, Ivova oca i suparnika.

Drugi čin sa svoje dvije slike obilovao je mogućnostima, u kojima se mogla razmahati mašta. Odmah na početku trebalo je ocrtati lik nasilnika kapetana Frana, koji pohlepan za zlatom sili Anicu da se uda za bogatog ‘Amerikanca’ Niku, iako ona voli mladića Iva. Taj dramatski susret ocrtao sam u atmosferi punoj muzikalne napetosti treptajućeg orkestralnog zvuka. Scena Nika i Frana prikazuje dva užasna lika koji trguju najdražim bićima, bezobzirno stavljajući u pitanje njihove živote i sreću. Meni najdraža i po mom mišljenju najvrednija muzikalna epizoda je ona kad Niko ostaje sam s Anicom i crta joj sebe, američkog zakupnika i izrabljivača naše radne snage u stranom svijetu. Čini mi se da sam tu tragiku naše emigracije uspješno ocrtao neobičnim orkestralnim ugođajem. Ovaj muzikalni osjećaj strepnje i uzbuđene nelagodnosti, koji sam tek mjestimično naznačio na kraju prvog čina, sada sam brižno razradio i razvio do zastrašujuće strepnje. Na vrhuncu napetog iščekivanja te velike orkestralne gradacije, u fortissimu truba javlja se Jele poput prijeteće prikaze sva u crnom, dok se u zraku naslućuje atmosfera skorog ekvinocija. Slijedi scena prepoznavanja s Nikom i Jelina arija Dubi, dubi. Nakon te lirike Jelinih reminiscencija na zanosne dane mladosti, dolaze obrati prezira, gnjeva i mržnje. Smatram da mi je uspjelo naći adekvatan muzikalni odraz za stanja protagonista na sceni.

Druga slika drugoga čina povezana je s prvom muzičkim intermezzom, koji je ujedno intonativna atmosfera koja muzički ispunjava taj konačni dio dramskog razvoja drugog čina. U tom jedinstvenom ugođaju ipak postoje tri muzičke raznolike sekvence. Prva je dolazak ‘Amerikanca’ Nika k Ivu, od kojega traži da mu spasi brod, jer oluja prijeti da ga razbije. Ivo, u namjeri da se oslobodi suparnika, odluči da ga tom prilikom ubije. U drugoj sekvenci Jele naslućuje Ivovu namjeru. Da bi ga spriječila u izvršenju, priznaje mu, u bolnoj i duboko humanoj ispovijesti, mladenački odnos s Nikom i upozorava ga na težinu zločina koji bi mogao učiniti nad vlastitim ocem. To je vrhunac dramskog zbivanja, katarza životnog i duhovnog luka koji Iva baca u beznadnost olujnog vihora, a Jelu ruši na koljena da u molitvi nađe opravdanja za svoju vjeru i nadanja. Ova treća sekvenca završava Ivovim povratkom. On traži smirenje u majčinu zagrljaju.“

Ivan Brkanović u emisiji Operna večer na 3. programu Radio Zagreba 27. ožujka 1966.