Dražen Zetić: fotografski krik
Zasigurno nije jednostavno fotografski prikazivati kataklizmička iskustva ljudskog stradanja; još teže ih je dovesti u neki smisleni red ili pak opravdati. Raznolikost motiva i dosljednost pristupa sadržajno povezuju Zetićev fotografski krik u neodoljivo privlačnu koheziju tragičnog i utješnog. Njegovi fotografski prikazi vješto razotkrivaju sva moguća naličja lijepoga, inzistirajući pritom na trajnoj vrijednosti ljudskog svjedočanstva
Ljepota posjeduje tisuću lica.
Uvriježena književno-umjetnička kritika u lijepome vidi odraz privlačnog, dojmljivog, oku ugodnog i nadasve čovjeku bliskog te poštovanja i divljenja vrijednog. Međutim, naličja lijepoga nisu jednoznačni, univerzalno važeći obrasci kulturološki normiranog i općeprihvatljivog načina prikazivanja. Ljepota se služi raznovrsnim tehnikama predočavanja istine prisutne u umjetničkom djelu. Ona je umijeće nemogućeg, vjerni odraz čovjekove interakcije sa stvarnošću. Ona je krik pobune, pobuna potlačenog, ali i izraz vjere u smisao, vjere u značenjem prožetu harmoniju čovjeka i prirode.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=NmraCKe0dk4&t=5s
Zetićev objektiv svjesno baštini književno-likovnu tradiciju krika. Od baudelaireovskog iskustva paradoksalnosti ljepote pretočenog u oksimoron zlog cvijeća, preko ekspresionističke ambivalencije odnosa pojedinca, prirode i zajednice pa sve do modernih pokušaja fabularne distorzije putem struje svijesti, Zetićevo fotografsko vrednovanje višeznačnosti krika uspostavlja dijalog s tradicijom, ali i neizostavnim, vječnim pitanjima smisla čovjekova postojanja, njegova odnosa prema sebi i drugima te krhkosti njegova egzistencijalnog poniranja u razloge i uvjete postojanja. Genealogija krika je zorno svjedočanstvo čovjekove nazočnosti u zbiljskome, odraz njegova nadmetanja s prirodnim i natprirodnim te ujedno izraz (straho)poštovanja.
Ekspresija Zetićeva krika nameće se kao gromoglasna šutnja omeđena marginama naizgled statična fotografskog kadra. Ali, u njoj sve vrišti i poziva na dijalog. Odsutnost čovjeka nadomještena je snažnom prisutnošću kulturoloških artefakata, proizvoda koji čovjekov svijet čine specifično ljudskim. Zaustavljeni u vremenu, pompejskom trenutku konzervirane vječnosti, Zetićevi protagonisti izlaze iz sfere dojučerašnjih svakodnevnih navika, koje su im pružale osjećaj sigurna utočišta i doma, te ulaze u prostor izazovnog, nedorečenog i razornim djelovanjem prirodnih sila fundamentalno prevrednovanog iskustva življenja. Zetić nije dokumentaristički fotograf, on zapravo portretira čak i u trenutku kada portretirani protagonisti više nisu neposredno prisutni na poprištu događaja. Zetićev objektiv gradi most, spojnicu između nemogućeg i mogućeg, arbitrarnog i plauzibilnog, most između nekad i sad, bliskog i prijetećeg; naprosto prikazuje ljudskost kroz sva naličja ususret ljepoti.
Ono što Zetićevim fotografijama daje sadržaj je perspektiva; fotografska, ali i temporalna. Zetić u prostoru detektira vrijeme, u vremenu budućnost, a kroz perspektivu budućnosti proizvodi modalitete vjere i nadanja. Njegov krik je katarzičan.
Zasigurno nije jednostavno fotografski prikazivati kataklizmička iskustva ljudskog stradanja; još teže ih je dovesti u neki smisleni red ili pak opravdati. Raznolikost motiva i dosljednost pristupa sadržajno povezuju Zetićev fotografski krik u neodoljivo privlačnu koheziju tragičnog i utješnog. Njegovi fotografski prikazi vješto razotkrivaju sva moguća naličja lijepoga, inzistirajući pritom na trajnoj vrijednosti ljudskog svjedočanstva. Tragično, prikazano kroz diskretno nadmetanje čovjekove potrebe za utočištem i nesagledivo razorne moći prirode, djeluje na promatrača inspirativno i motivirajuće, istovremeno afirmirajući odgojnu i humanističku crtu umjetničkog razumijevanja odnosa čovjeka i prirode.
Autor: Alen Tomić