Mario Vuk: Duhovnost i psihoterapija

Vjerujem da je mnogo ljudi koji i dan danas s nepovjerenjem gledaju na iskustvo i praksu psihoterapije kao protivnost ili zamjenu religioznog tumačenja stvarnosti. Jednako tako, mnogi koji nemaju iskustvo vjere ili odgojem usađenog vjerničkog pogleda na život, u religiji gledaju psihoterapiju za neuke i siromašne, koja je samim time bajka kako bi se lakše prihvatila činjenica da od patnje i smrti ne možemo pobjeći

0

Vjerujem da je mnogo ljudi koji i dan danas s nepovjerenjem gledaju na iskustvo i praksu psihoterapije kao protivnost ili zamjenu religioznog tumačenja stvarnosti. Jednako tako, mnogi koji nemaju iskustvo vjere ili odgojem usađenog vjerničkog pogleda na život, u religiji gledaju psihoterapiju za neuke i siromašne, koja je samim time bajka kako bi se lakše prihvatila činjenica da od patnje i smrti ne možemo pobjeći

Sekularno gledanje na stvarnost dvosjekli je mač koji odvaja vidljivo i nevidljivo, te time čovjeka stavlja u dimenziju realnosti u kojoj lako zaboravljamo važnost povjerenja u Život.

Iako nemali broj vjernika, prvenstveno školovanih klerika koji i sami poznaju psihološku dimenziju, te su svjesni da duhovni rast itekako uključuje poznavanje psiholoških zakona, prihvaćaju vrijednost psihoterapije, i dalje kod velikog broja nepovjerenje u psihoterapiju i dalje egzistira.

Čovjek kao pojedinac živi i djeluje na temelju onoga što je zaključio o sebi, drugima i svijetu općenito. Psihoterapeut koji sam ne priznaje duhovnu dimenziju stvarnosti nije manje kompetentan u smislu pružanja psihološke pomoći klijentima. I dalje je uloga takvih psihoterapeuta itekako velika i važna. No, nepovjerenje velikog broja vjernika u pomoć takvih psihoterapeuta i dalje ostaje.

U osobnom radu s klijentima primijetio sam da Freudovu tvrdnju o religioznom čovjeku kao osobi koja pati od neuroze ne možemo tek tako odbaciti.  Tu dolazi činjenica da duhovni put itekako može biti prožet krivim uvjerenjima (bilo stečenih vlastitim iskustvom ili krivom, pa i nespretnom poukom vjerskog nauka). Religija (prvenstveno govorim o kršćanstvu kao katolički teolog, no vrijedi i za druge religijske tradicije) ima u sebi širok spektar poruka čije sjeme na psihološki nezdravim temeljima pojedinca može pojačati tendenciju krivog vjerovanja, te tako pomoći u razvoju psiholoških smetnja i poremećaja. Dat ću nekoliko primjera.

Naprimjer, sama biblija nudi mnoga svjedočanstva o ljudima koji komuniciraju sa nevidljivim ili pak imaju viđenja nadnaravne stvarnosti. Privatne objave mnogih svetaca, vidjelaca i ljudi koji tvrde da komuniciraju sa Bogom na način da bivaju posrednici (kanali) Božje riječi, ne isključuju psihološku dimenziju čovjeka. Želim reći da poruka koja bi došla od Boga (anđela, demona, svetaca, Bogorodice) putem neke osobe prolazi kroz sve dimenzije te osobe, njene kulturološke uvjetovanosti, konteksta vremena i zbivanja, jezika, a konačno i odgoja, te spleta uvjerenja koja primalac poruke iznosi.

Ako ne postoji zdravo razlučivanje, lako je moguće da poruke koje se primaju od duhovnih entiteta nisu čiste. Nadalje, mnoge osobe koje pate od psihoza koje uključuju glasove, halucinacije i slične deluzije mogu biti uvjerene kako im se obraća Bog (ili drugi duhovni entitet), te religioznim uvjerenjem braniti svoje stanje, ne prihvaćajući mogućnost psihičke bolesti, a ujedno hraneći grandioznu sliku da su baš oni izabrani. Misle: vrijedim, jer sam izabran.

Tu je i patnja, križ, gdje mnogi ljudi trpe ponosno, opet ne nastojeći promijeniti kvalitetu života, ostajući u nepotrebnim životnim problemima, negirajući činjenicu da možda strah upravlja njihovim životom, te tako maskiraju nepotrebnu patnju u religioznu haljinu da su patnici, velike žrtve i tako ostaju u vrtlogu vlastitog samozavaravanja, jer im nedostaje hrabrosti da svoj život promijene. I u takvom razumijevanju vlastite žrtve čovjek može hraniti grandioznu sliku o sebi i u tome pronaći lažnu utjehu. U takvom shvaćanju, život je dolina suza, te lako dolazi do osude onih za koje se smatra da im je život lagan i da nemaju vlastitih problema. Misle: ako ne patim, ne vrijedim.

Ima i onih koji preuzetno nastoje poboljšati kvalitetu života, kako svog, tako i tuđeg i na taj način misle da ugađaju Bogu. U tom smislu vrijednost im daje činjenica da se mnogo trude, više od drugih ljudi i lako dolazi do osude onih koji ne ulažu toliki trud u vlastitom životu. Takvi ljudi nemaju mir kad dođe vrijeme odmora, već dalje nastoje tražiti zadatke kako bi održali vlastitu vrijednost. Misle: ako ne radim teško, ne vrijedim.

S druge strane ima takozvanih kvijetista, koji smatraju svoju vjeru, povjerenje u Boga tolikim, da ne brinu ni o čemu. Sve je Božja volja. Bog će providjeti bez da sami prstom maknu. Ne brinu o sebi, niti o drugima. Moto života jest da budu uvijek bezbrižni i to pripisuju vjeri, te opet religiozna haljina zasjenjuje neodgovornost života. Takva pasivnost zapravo je lijenost, sigurnost neke comfort zone u kojoj se osjećaju zaštićeno, jer se ne izlažu riziku preuzimanja odgovornosti. Često je prisutan kod ljudi koji su razvili sindrom feniksa. Prokrastiniraju, čekaju do zadnjeg časa, kada ih život natjera da se probude i počnu djelovati. Kada se izvuku iz problema, dive se sebi samima, jer su uspjeli, ali se vraćaju poznatom mehanizmu pasivnog življenja gdje sve dolazi samo. Misle: veliko je povjerenje moje u Boga, nesvjesni velikih životnih propusta.

Tako se mnoge tendencije psihičkim smetnjama, pa i poremećajima mogu interpretirati kao bogougodan život. Iz tog razloga, poneki terapeuti mogu u religiji vidjeti problem, iz razloga što sami nisu upoznati sa životom u vjeri i naukom Crkve. Svi ti oblici shvaćanja mogu se pojaviti i u drugim religijskim tradicijama, pa i kod ateističkog svjetonazora, sakriveni u neka druga uvjerenja. Npr., obitelj odgaja dijete da samo marljiv čovjek vrijedi, užitak je za lijene i neodgovorne ljude. Kada odraste, ili će teško raditi i na taj način održavati pozitivnu sliku o sebi (vrijednost), ili neće uspjeti u tome, ali će se radi toga prezirati.

Izlaz iz ovakvih životnih pozicija, koje su zapravo zapreka evanđeoskom pozivu, zahtijeva osviještenje pojedinca u kojem psihoterapija, psihološko savjetovanje, duhovno vodstvo postaju vrijedni alati pozitivne životne promjene. Na tragu enciklike fides et ratio, duhovnost i psihologija ne mogu jedno bez drugoga, već ih treba prihvatiti kao suradnike zdravog duhovnog rasta.

Mario Vuk, magistar teologije i transakcijski analitičar-savjetnik

 

https://integritas-tacounseling.com/?fbclid=IwAR0rCeeNNiy-u0230LdK8GatmIDmGFk-q4bfTx2GsS1fnoP8cuYXdsXLPkM

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.