Mario VUK: Srce i/ili referentni okvir
Stoga možemo razumjeti razumnost Isusovog zahtjeva da ljubimo i blagoslivljamo neprijatelje, jer iz Isusovog referentnog okvira neprijatelji ne postoje. To ne znači odsutnost svijesti da nam netko želi nauditi, već unutarnji stav koji vidi dublje i dalje od uvjerenja koja čovjek u sebi može nositi
Srce kao biblijski pojam predstavlja središte čovjeka. Mt 5,8 „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati!“ stoji u evanđelju. Jl 2,12 „Razderite srca, a ne halje svoje“, opominje prorok Joel. Iz 29, 13 „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene.“ Mk 7, 21-22 „Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje.“ Ps 51, 12 „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni.“
Na mnogo mjesta biblijski reci spominju srce kao unutarnju snagu, pokretač na djelovanje bilo uzvišeno i sveto, kao i na najgore čine.
Obraćenje, metanoia, podrazumijeva unutarnju promjenu koja čovjeka stavlja u novu poziciju spram svekolike stvarnosti. Obraćenje je kada se promijeni pogled i sve vidimo drugačije, pa tako mislimo i djelujemo. Ovaj zaokret može biti spor i dugotrajan ili pak snažan trenutni zaokret iz kojega se nastavlja ustrajno djelovati. Taj zaokret donosi ispravan moralni kompas, samopoštovanje, no možda najvažnije zdravu, čistu ljubav spram sebe i drugih (što dublja metanoia, to manje drugih, a više za-jednih), a napose Boga.
Transakcijska analiza (psihološka teorija) predstavlja nam takozvani referentni okvir.
Što je to?
Najjednostavnije reći, to je percepcija. No, referentni okvir je puno više od percepcije. Percepcija je tek jedna stanica referentnog okvira. Koja je razlika?
Vidimo psa koji trči prema nama (percepcija), tom trku psa prema nama dajemo značaj (apercepcija), odnosno doživljavamo to trčanje psa prema nama kao bezopasnu prijateljsku manifestaciju; neutralno – pas trči prema nama, pa što?; ili prijeteću, agresivnu manifestaciju. Nakon toga slijedi vrijednost koju pridajemo apercepciji (valorizacija). Iz toga zaključka nastaje emocionalna reakcija, odnosno stav koji zauzimamo spram tog događaja (pogladiti ćemo psa; ignorirat ćemo cjelokupni događaj; dat ćemo se u bijeg; napast ćemo psa;…) Što je valorizacija realnija, objektivnija, to je osoba svjesnija. Reakcija se poklapa sa stvarnošću i tada je reakcija adekvatna. Možemo reći da o stanju našeg referentnog okvira ovisi kvaliteta čitavog života. Na valorizaciju unutar referentnog okvira utječe ispravnost naših osjetila, no ponajviše naših iskustava i uvjerenja koja su iz njih proizašla.
Razlikujemo pojave prvog reda (zamjetne našim osjetilima) i pojave drugog reda koje ne možemo procijeniti našim osjetilima, nego na njih reagiramo iz naših uvjerenja. Npr. rasistički stav ne mora se zasnivati ni na kakvom iskustvu nastalom na našim osjetilima. Osoba jedne rase ne mora nikada niti sresti osobu druge rase, a opet može imati stav, razmišljanje i ako je utjecajna može djelovati (reagirati) na štetu druge rase. Vjerovanje da nas neka stvarnost ugrožava, može nas potaknuti na djelovanje protiv te stvarnosti, ili ignoriranje te stvarnosti.
Iz ovoga je razvidno da su referentni okvir i moralnost usko povezani. Promjena naših dubokih uvjerenja nas životno mijenja. U tom smislu možemo reći da su referentni okvir (kao unutarnji sustav koji povezuje percepciju i valorizaciju stvarnosti) istovjetni biblijskom pojmu srce.
Ako osoba vjeruje da su ljudi općenito nepošteni, vjerojatno će i sama imati razloge da bude nepoštena prema drugima. Ako procijenimo da je netko zao, tada vlastiti neprijateljski stav prema toj osobi nije pogrešan, netko čak možemo vjerovati da je naš stav pravedan i potreban, te iz takvog uvjerenja djelovati na štetu te osobe.
Svaka osoba koja u sebi nosi uvjerenje (najčešće nesvjesno) da ne vrijedi, odnosno ne zaslužuje ljubav i poštovanje teško može razviti autentični stav (poziciju) iz koje djeluje po zakonu ljubavi. Čak može izvana živjeti moralno, no iznutra taj moralni zakon nije živ nego se svodi na ponašanje (život u skladu s moralnim i religioznim pravilima).
U tom smislu Meister Eckhart piše da izvanjsko dobro djelo koje ne proizlazi iz središta čovjekova bića, srca, koje je već dobro, nema u sebi niti dobrote niti ljubavi. To nam pokazuje da ono što Isus naziva vjerom (uvjerenjem), ako dođe do unutarnje promjene poništava sva nedjela koja smo počinili. Stoga je Dobri razbojnik na križu sposoban primiti milost spasenja do visine momentalne svetosti (ulaska u nebesko kraljevstvo).
Tako osoba, npr. suprug koji pati od patološke ljubomore, te na taj način zlostavlja objektivno vjernu suprugu, pomoću psihoterapije, može osvijestiti uvjerenja iz kojih ta ljubomora proizlazi. Posvješćujući razloge svoje nutrine, otpadaju nerealistična uvjerenja koja su bila razlog nerealne ljubomore. Rezultat je povjerenje i zdrav odnos. Što se dogodilo? Promjena u referentnom okviru proizvela je mini metanoiu. No, to otvaranje očiju može utjecati na širi spektar objektivnosti i potaknuti osobu da nastavi rasti, dovoditi referentni okvir do viših stupnjeva svjesnosti. Na nekom stupnju možemo doći do praga koji otvara prostranstvo duhovne dimenzije čovjeka, te pomoću vjere postane čovjek u pravom smislu, odnosno osoba koja raste prema stanju bezuvjetne ljubavi i tako se otvara milosti koja posvećuje. Obrambeni mehanizmi otpadaju i na površinu izlazi autentično čovjekovo biće. Razumijevanjem kako djeluje referentni okvir, lakše spoznajemo logiku koja je tada sama po sebi trajna motivacija da je promjena itekako moguća. Mt 5,8 „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati!“
Mario Vuk, magistar teologije i transakcijski analitičar-savjetnik
https://integritas-tacounseling.com/?fbclid=IwAR0rCeeNNiy-u0230LdK8GatmIDmGFk-q4bfTx2GsS1fnoP8cuYXdsXLPkM