Tri najpoznatije Gospine slike, čije je štovanje bilo rašireno među katolicima u Bosni do konca 17. st., bile su slike Gospe Gradovrške, Ramske i Olovske. Raširena praksa zavjetnoga štovanja tih slika prekinuta je Bečkim ratom između Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva (1683. – 1697.). O slici Gospe Gradovrške koju su, nakon progona iz Zvornika, franjevci ponijeli sa sobom (1533.) te se skrasili u Gornjim Solima (Tuzli), a potom u obližnjem Gradovrhu (1541.) nemamo nikakvih vijesti kako je i kada naslikana, osim jednoga zapisa da su franjevci u Budimu kupili boje za izradu slike na dasci
Franjevci su u Zvorniku imali samostan i gotičku crkvu svete Marije već od 14. st. Na prostor za vjernike u crkvi (15 x 15 m) nadovezivao se kor (8 x 7 m), a istočno uz kor stajao je zvonik. Franjevci su opstali u Zvorniku nakon osmanskoga osvajanja 1460. godine. Međutim, 1533. (prema nekima 1538.) prisilno su morali napustiti Zvornik, a između 1548. i 1566. crkva je pretvorena u džamiju. Kako je Zvornik tijekom 18. st. propadao, ista je sudbina zadesila i džamiju (raniju crkvu). Tako ju je dolazak Austro-Ugarske 1878. zatekao u ruševnom stanju. Kasnije je obnovljena i od 1903. služila je kao župna crkva. Nakon II. svjetskoga rata gradske vlasti su je srušile, a građu upotrijebile za podizanje spremišta za žito.
Godine 1541. franjevci su se trajno nastanili u Gradovrhu nedaleko od Donje Tuzle. Uspjeli su od sultana dobiti dopuštenje za gradnju samostana. U tome su im pri ruci bili imućni i utjecajni katolici Ivan i sin mu Pavao Suić ili Sihić (Suichius, Sichius), odnosno Maglašević, o čemu svjedoči biskup fra Jeronim Lučić.
Napuštajući Zvornik, franjevci su sa sobom ponijeli Gospinu sliku. Nju je, prema zabilježenoj predaji, neki Osmanlija, jašući na konju, udario kopljem pored lijevoga oka odakle je potekla krv. Konjanik se survao u Drinu i kasnije ga se uvijek, uoči svetkovine Uznesenja Marijina, moglo vidjeti kako se okamenjen valja u valovima rijeke.
Marijinu sliku iz Zvornika, po dolasku u Gradovrh, vjernici su častili kao čudotvornu. Pojedinosti o njezinu štovanju zabilježili su kroničari, putopisci i vizitatori tijekom 17. st. Tako su o njoj pisali fra Franjo Baličević (1600.), fra Jeronim Lučić (1639.), fra Pavao iz Rovinja (1640.), fra Franjo Varadinac (1679.), fra Nikola Ogramić Olovčić (1675.), fra Luka Wadding, fra Filip Lastrić (1776.) i dr. Njihovi zapisi o slici uglavnom su, uz male razlike, sadržajno identični. Prema zapisu fra Franje Baličevića iz 1600., u gradovrško su svetište, zbog slike i glasa o njezinoj čudotvornosti, dolazili mnogi ne samo katolici nego i pravoslavni i muslimani. Fra Pavao iz Rovinja 1640. piše o crkvi kako je prostrana i lijepa, a za sliku ponad velikoga oltara da je od ponajboljega umjetnika. Biskup fra Jeronim Lučić opisao je sliku kao božićnu scenu: Isus leži na slamici, a pored njega njegova majka nagnuta nad njim u klečećem stavu. Lučić je, naime, po nalogu iz Rima ispitivao fratre koji su nešto o slici znali. Franjevci su mu prenijeli, kako kaže, ono što su sami čuli od svojih predšasnika, uglavnom događaje oko slike, njezino prenošenje iz Zvornika, udarac kopljem u njezin lik… Sve rečeno u iskazu franjevci su ovjerili svojim potpisima. O tome je Lučić izvijestio Rim 29. rujna 1639. godine.
Godine 1688. franjevci su zbog ratnih okolnosti iz Gradovrha otišli u ponovno izbjeglištvo. Prešli su Savu i naselili se u Baču. O slici od tada nema nikakvih suvremenih vijesti. Tek je fra Grgo Čevapović, kroničar franjevačke kapistranske provincije, 1830. ustvrdio da su franjevci iz Gradovrha sa sobom u Bač donijeli i čudotvornu Gospinu sliku, što je kasnije prihvatio i povjesničar fra Julijan Jelenić.
Uistinu u samostanu u Baču nalazi se jedna Gospina slika (rađena na orahovoj dasci, 96 x 62 cm) koju su, prema predaji, franjevci donijeli iz Gradovrha. Na slici je prikazana Gospa, zaogrnuta u tamnocrveni plašt, kako drži dijete Isusa u lijevoj ruci, a Isus ju desnom obgrlio oko vrata. Puk ju je štovao pod imenom „Crna Gospaˮ ili „Radosna Gospaˮ. Na njoj se nalazi zapis, na staroslavenskom, da je rađena 7192. od stvaranja svijeta i 1685. od rođenja Kristova, s potpisom umjetnika, imenom Dima, koji bi mogao biti iz Makedonije: „Siju ikonu pisa Dima pisac 7192 od stvorenja sveta ot roždestva Hristova 1685. Bog da prosti.ˮ
Ima li ta slika ikakvu vezu s Gradovrhom i je li to možda slika Gospe Gradovrške/Zvorničke? Za to se prvi ozbiljnije zainteresirao sredinom ’30-ih godina 20. st. fra Mladen Barbarić, član hrvatske franjevačke provincije. Prikupio je najvažnije informacije o slici Gospe Gradovrške. Međutim, one se odnose samo na njezino zvorničko-gradovrško razdoblje. Nikakve naznake nema da bi postojeća slika u Baču bila identična gradovrškoj. U kronici bačkoga samostana o tome ništa nije zapisano. Stoga on misli da slika Gospe Gradovrške nije stigla u Bač jer bi se u tom slučaju po njoj i samostan zvao, „a ne bi najstariji pečat, nacrtan u vrlo važnoj god. 1739. nosio naslov Conventus B. Mariae Bacsiniˮ.
O slici u Baču pisao je i etnolog Milenko S. Filipović ’60-ih godina prošloga stoljeća. On smatra da slika po ikonografiji upućuje na makedonsko podrijetlo. Taj tip slike poznat je, napose u Rusiji, pod imenom „Bogorodica Umiljenijaˮ. Stoga ona nije Gradovrška. Na njoj je zabilježena godina slikanja 1685. baš u vrijeme kada su franjevci, zbog austrijsko-turskog rata, bili u vrlo teškom položaju i oni tada nisu mogli naručiti izradu slike. Nadalje, ona se u Baču nikada nije štovala kao čudotvorna, a i to je potvrda da nije iz Gradovrha. Filipović smatra da je ona mogla dospjeti u franjevački samostan iz pravoslavne crkve u Baču ili kao zaostavština od neke izumrle porodice koja je ranije bila pravoslavna.
Prema arheologu Đuri Basleru to što je rečeno o ikonografiji slike, prihvatljivo je, ona je „vrlo lijepa ikona makedonskog porijeklaˮ, ali on smatra da je to baš ona čudotvorna slika Gradovrške Gospe. Nju je, tri godine prije preseljenja iz Gradovrha u Bač, 1685. popravio, a ne naslikao, umjetnik imenom Dima koji se na njoj potpisao. Franjevci su je sa sobom ponijeli u Bač. No kako novodoseljeno stanovništvo Bača nije ničim bilo vezano za Gradovrh, štovanje Gospe Gradovrške pomalo se gubilo i konačno nestalo. Dimin zapis na slici, dakle, ne isključuje mogućnost da je ona starija i mogla bi se po svojoj ikonografiji pribrojiti slikama kretsko-venecijanske škole (15. st.) kakvih ima po franjevačkim crkvama u Dalmaciji, a karakteriziraju ih grčki natpisi, kao i na slici u Baču: Meter Theou (Majka Božja).
Postoji još jedno mišljenje da su tu sliku uistinu donijeli franjevci iz Gradovrha, ali da to nije slika Gospe Gradovrške. Naime, godine 1985. u povodu 300. obljetnice Gospine slike, na inicijativu svećenika Lazara Ivana Krmpotića, ona je dana na restauraciju. Tom su prilikom skinute sa slike dvije krune. Na onoj jednostavnijoj otkriven je natpis na bosančici: „Ogradi o. p. fra Juro Bačvanin na poštenje Gospi u Gr/a/dovar/h/ 1685.ˮ. Fra Jure Bačvanin je, prema mišljenju Krmpotića, iz Bača otišao u Gradovrh i tamo okrunio i blagoslovio Gospin lik iste godine kada je slika nastala, tj. 1685. te time, prema njemu, otpada tvrdnja Milenka S. Filipovića o pravoslavnom podrijetlu slike.
No, ovdje ostaje problem ikonografije, kao i potpisanoga slikara Dime, a najmanje je razumljivo zašto bi franjevci sa sobom ponijeli upravo tu sliku, a ne sliku čudotvorne Gospe Gradovrške opisane u nizu dokumenata?
I dalje ostaje nepoznanica što se dogodilo sa slikom Gospe Gradovrške! Slika u Baču nije identična s njom. Je li stradala u razaranju samostana i crkve 1636. godine ili se s njom nešto drugo dogodilo kada su franjevci sredinom ’70-ih godina 17. st., zbog neprilika privremeno napustili samostan, kako svjedoči fra Nikola Ogramić Olovčić? Možda je slika prenesena preko Save i negdje zagubljena ili je pak vremenom stradala!? Pouzdanih vijesti o tome nema.