Marko Pisarević: Povijest pišu pobjednici

Povijest pišu pobjednici, zasigurno je u ovom stavu sadržano nešto snažno sugestivno što nas nastoji senzibilizirati za drukčiji pogled na okolnosti koje su se zbile povodom nekog događaja u prošlosti. Međutim, često se zaboravlja postaviti pitanje o pobjedničkoj ili pak gubitničkoj naravi čitatelja. Tko zapravo u tom smislu nasljeđuje takvu povijest; pobjednici ili gubitnici?!

Izvor: pixabay.com
0

Povijest pišu pobjednici, zasigurno je u ovom stavu sadržano nešto snažno sugestivno što nas nastoji senzibilizirati za drukčiji pogled na okolnosti koje su se zbile povodom nekog događaja u prošlosti. Međutim, često se zaboravlja postaviti pitanje o pobjedničkoj ili pak gubitničkoj naravi čitatelja. Tko zapravo u tom smislu nasljeđuje takvu povijest; pobjednici ili gubitnici?!

Povijesno sjećanje je funkcionalno interpretiranje prošlog u službi sadašnjeg. Već su Rimljani posjedovali efikasno oruđe povijesnog zatomljivanja prošlog: damnatio memoriae. Potpuno brisanje imena i sjećanja na neku osobu u javnom i društvenom prostoru moguće je razumjeti isključivo ukoliko se ono sadašnje odredi kao neprikosnoveni autoritet i kriterij za vrednovanje prošloga. Sadašnjost biva vrijednosnim imperativom u službi budućeg. Ipak, ratnička strategija sjećanja bipolarizira sadržaj sjećanja na poraz i pobjedu. Zaborav je društveno-politička konstrukcija koja suviše smjelo valorizira prošlo kao nepoželjno, tj. vice versa vrijednosno poželjno. Tehnika zaborava je u tom pogledu perfidno oruđe sadašnjosti. Njezini dosezi su beskrajni, a instrumentarij okrutan i sadržajno nametljiv.

Aristotel je povijesti namijenio sasvim primjenjivu ulogu: povijest prikazuje događaje onako kako su se zbili, a umjetnost onako kako bi se mogli i/ili trebali zbiti. Međutim, Aristotelovo naivno određenje povijesnog sjećanja polazi od suviše dobrohotne vizije čovjekova prirodnog određenja kao društvenog bića. Zoon politikon za Aristotela ne djeluje kontradiktorno.

Njegova društvena narav usklađena je s individualnim potrebama: čovjek teži nekom dobru, blaženstvu i sreći, a svoje ljudske potencijale u mogućnosti je u potpunosti ostvariti tek u suradnji s drugim ljudima kao biće zajednice. Ipak, tisućljetna povijest starog kontinenta nas uči nečemu potpuno drukčijem: ne postoji povijesno objektivno sjećanje. Uvijek i svagda imamo posla s funkcionalno determiniranim vrednovanjem prošlog kroz sadašnje u svrhu mobilizacije duhova i umova za buduće.

Primjere funkcionalno prevrednovanog načina pamćenja pronalazimo na brojnim područjima kulture. Rijetko smo u prilici upoznati prosječno ili nadprosječno obrazovana čovjeka u RH koji nije upoznat s likom oca psihoanalize. Ipak, sjećanje na Sigmunda Freuda je potpuno personificirano. Većina ljudi uglavnom nije upoznata s temeljnim teorijskim stavovima doktora Freuda. Otac psihoanalize primjer je etiketiranog sjećanja unutar kojeg se osoba identificira s znanstvenim stavovima. Nije potrebno poznavati sadržaj psihoanalize, dovoljno je poznavati personificiranu znanost. Ime postaje sinonim za nauku. Funkcionalni zaborav je u potpunosti u službi sadašnjeg. Otac psihoanalize je neudomljen; različiti znanstveni pristupi ne smatraju svrsishodnim ulaziti u sadržajno promišljanje znanstvenih dokaza psihoanalize, nego se zadovoljavaju pukim sjećanjem na ime. Freud tako ne pripada ni jednoj znanstvenoj disciplini: psihologija ga se odriče kao suviše dubinski orijentiranog analitičara čije metoda nije primjenjiva u suvremenom psihoterapijskom tretmanu, filozofija pak Freudovom nauku pristupa suspektno jer je spekulativna osnova psihoanalize dobivena iz kliničke prakse, a ne epistemoloških aksioma mišljenja, a sociologija uopće nije u stanju pronaći razloge zbog kojih bi individualnu ranjivost neurotične osobnosti dovela u vezu s obrascima društvenog ponašanja. Znanstveni limb Freudova lutanja privlačna je podloga za falsifikaciju onoga što je vrijedno sjećanja: Freud biva sinonimom za vlastiti znanstveni pristup, iliti prizemnije govoreći: to je onaj bečki doktor koji je u erotiziranoj energiji libida želio pronaći dovoljno plauzibilan kriterij za objašnjenje ljudskog ponašanja.

Točka, finito, zaborav iliti funkcionalno sjećanje. O razlozima takva zaborava ipak ovim putem zbog iscrpnosti i zahtjevnosti problema nismo u mogućnosti ovdje raspravljati.

Politički determinirano zaboravljanje u RH je došlo do vrhunca u sjećanju na bana Károlyja Khuena Héderváryja. Mađarizacija i vrtnjak u stražnjicu u potpunosti su izbrisali potrebu za sjećanjem na sve ono dobro i poticajno što je ovaj svestrani hrvatsko-mađarski političar učinio za našu domovinu: gospodarstvo, urbanističko moderniziranje glavnog grada, obrazovanje i kultura i sl.

Krimen mađarizacije je u potpunosti stereotipan i šabloniziran model zatomljivanja modernih političkih i društvenih ambicija ovog nadasve nesvakidašnjeg političara. Promotrimo li političko djelovanje Héderváryja i isto usporedimo s političkim i društvenim postignućima drugih banova, uočavamo da je učinak na povijesni razvoj hrvatsko-mađarskog bana (inače Héderváry je rodom i Hrvat i Mađar koji je odrastao i školovao se u dvojezičnom okruženju tadašnje Slavonije i nije politički uvoz Ugarske, nego prvenstveno hrvatski proizvod) izniman doprinos usporediv sa značajem političkog djelovanja bana Mažuranića.

Zanimljivo je da je ban Héderváry bio izložen dvostrukom funkcionalnom omalovažavanju političkog djelovanja: Hrvati ga prvenstveno optužuju za mađarizaciju, a Mađari za nedovoljno konzistentno, zapravo poprilično neodgovorno provedenu mađarizaciju. U Hrvatskoj je Héderváry bio izložen kritikama za oštro nametanje mađarizacije, a u Mađarskoj (Héderváry je početkom 20. stoljeća, nakon 20 godina neslavno okončane banske karijere, obnašao dužnost mađarskog premijera) za izostanak potrebnog i željenog patriotizma. Istina se nalazi po svemu sudeći negdje između i daleko je kompleksnija od naslijeđenog sjećanja; općenito, sadašnjost je uvijek složenija od prošlosti i budućnosti. Osobno sam sklon izvrnuto sjećanje na bana Héderváryja shvatiti kao posljedicu njegova snažnog opiranja ideji zajedničke države svih južnih Slavena, ali, kao i u slučaju oca psihoanalize, suviše bi opširno bilo ovim putem raspravljati u uzrocima takva stava.

U konačnici, na čitateljevoj savjesti ostaje da promisli kojoj grupaciji povijesnog sjećanja će se u ovom slučaju prikloniti: pobjedničkoj ili gubitničkoj.

Svi smo mi u konačnici gubitnici, poraženi osobnim predrasudama i društveno nametnutim interpretacijama. U sjećanju nastojimo ne-zaboraviti i sačuvati ono ljudsko, neotuđivu vrijednost života kao ljudskosti. Funkcionalno povijesno sjećanje je angažirana politika sadašnjosti koju treba uvijek i iznova propitivati. U protivnom, dogmatizam naslijeđenog nas čini slijepima i neosjetljivima za sadašnjost. Iako je nemoguće postići neupitnu objektivnost povijesnog sjećanja, ipak je moguće izbjeći zamku političko-društvene instrumentalizacije i zloupotrebe prošlog u svrhu sadašnjeg.

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.