Kad je Subotica bila najveći, najbrojniji, hrvatski grad i industrijski najrazvijeniji, Zagreb je bio tek „. varoš“.  „O ta uska varoš/ o ti uski ljudi“, tugovao je A. G. Matoš. Bješe to bilo nedavno, početkom prošloga stoljeća. O ovome se u Hrvatskoj malo zna, preciznije- skoro ništa ne zna. Subotica je bila većinski naseljena Hrvatima, drugi po brojnosti su bili Mađari  i brojala je oko sto tisuća stanovnika, približno kao i danas. Srbi? Njih u Subotici nije bilo. Uostalom koncem devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća Subotica je bila možda  najkatoličkiji (rimo) grad u Austro-Ugarskoj , preko 95% .

Tako je, primjerice, 1919. u Subotici  bilo 63.135 Hrvata i 19.850 Mađara, pri čemu treba imati na umu- kako je to ipak poslijeratna godina pa je i Srba 8.737. Već se u popisu od 1931. situacija mijenja, pa je Hrvata 45.792 i 39.108 Mađara, te 10.504 Srba.

 Vrijeme ide, ma leti k ‘o  vranci po bunjevačkim salašima,, i eto nas u Subotici u popisu stanovništva 2011. koji nam kazuje slijedeće:

            Nacionalnost                                         Jezik

1. Srbi                    38.254     27.02%—– Srpski         63.412  44.80%
2. Bunjevci            13.553       9.57%——Bunjevački  6.313    4.46%
3. Jugoslaveni         3.202        2.26%—–      ?                  –
4. Mađari               50.469     35.65%—– Mađarski    50.621  35.76%
5. Hrvati                14.151     10%    —– Hrvatski        5.708    4.07%
6. Neopredijeljeni 11.815       8.35%—–       ?                 –

(Napomena ; redoslijed je iz srbijanske statistike, valjda azbučno)

Iz ovo malo statistike  vidljivo je nekoliko konstanti:  Prva, Subotica u proteklih sto i nešto godina ima uvijek oko sto tisuća stanovnika. Druga, čvrsta  je rapidno smanjenje broja Hrvata, brojali ih kako srbijanskom srcu drago- ‘oš k’o „Hrvate“ samo, „Bunjevce“ samo , ili „te“ i jedne  druge zajedno. Treća je na drugoj strani, rast broja Srba – i Mađara.

Ipak meni je, a bit će nadam se i čitatelju, najzanimljiviji frapantni nesklad iz srbijanske statistike 2011. između podataka o nacionalnosti i jeziku (tzv. materinji). Ovako nam podatci zbore, bodu nas u oči i mozak;  skoro dvostruko više  Subotičana govori „materinjim“ srpskim nego što u Subotici ima Srba, dok je i zadnjem popisanom Mađaru 2011. „materinji“ mađarski. Što je sad to?  Zatim, za više od pola Bunjevaca  „bunjevački“ nije „materinji jezik“ , a (približno) je to  hrvatski tek za trećinu Hrvata! Što je sad ovo? Ništa spektakularno tek činjenica kako je u Subotici „materinji jezik“, bilo „bunjevački“, bilo hrvatski najbolje  držati za zubima. Tu su , dakako, još i Jugoslaveni i  nacionalno neopredijeljeni , najvećim dijelom iz „bazena“  Bunjevaca i Hrvata, pa je svima njima „materinji“  jezik- jezik „majčice Srbije“ . Doista ništa spektakularno, tek obično  jezično čišćenje koje ću nazvati pravim imenom- linguocidom. Prvo, ide jezik, a onda se biće koje govori, što mu je i jedna od najvažnijih razlika/odlika u odnosu na druga bića, može „nacionalno“ opredijeliti kako hoće. Čak, eto, i kao Hrvat u Subotici, kojih je, po „materinjem jeziku“ 2011.  bilo tek  5.700, a danas ih je sigurno i manje. To se može nazvati I „kulturnim“ etničkim čišćenjem.

„Bunjevački jezik“ u Subotici uveli Vučić i Orban

I pri kraju  o „bunjevačkom jeziku“ odnedavno službenom jeziku u Subotici. Saga o „bunjevačkom“ inače je prastara srbijanska strategija i taktika razjedinjavanja Hrvata „na sjeveru Bačke“, ništa novoga.  „Bunjevački“ su nedavno  jezikom u društvu mađarskoga i srpskoga, da hrvatski ni ne spominjem-njega uskoro tamo ne će biti- proglasili nekakvi vijećnici gradske skupštine Subotice, bit će sve sami lingvisti. Bunjevcima inače ništa ne zamjeram, jer ako je uvjet njihova opstanka i života na rodnoj grudi/salašu, barem još neko vrijeme, i „jezik“, neka ga.  Ovdje me zanima nešto drugo-zastupnici kojih stranaka su to učinili?  Učinile su to stranke  („odbornička grupa“ ) „Aleksandar Vučić-za našu decu“  i  („odbornička grupa„) „Vajdasági Magyar Szövetség – Savez vojvođanskih Mađara“ . Kako je Savez vojvođanskih Mađara pod snažnim utjecajem, bolje reći pod brigom Viktora Orbana, a u Srbiji je i na lokalnim izborima pobijedio Aleksandar Vučić (protustvano se i natjecao, ali koga briga) ne preostaje mi ništa drugo  do li zaključiti kako su bunjevačko narječje hrvatskog jezika jezikom proglasili- Aleksandar Vučić i Viktor Orban. Njih dvojica, Srbija i Mađarska uostalom već dulje vrijeme odlično surađuju, ne ću ulaziti u detalje, uostalom idu za svojim političkim interesima, države , nacije…, barem im se tako čini, pa tako ,evo, i na pitanju hrvatskog jezika u Subotici. Zasad. Kako je tu, odmah preko Dunava, neobično slično/isto ikavsko narječje, a „srbski svet“ sada djeluje prvenstveno „kulturno“, nikad se ne zna. Možda se i ono proglasi „bunjevačkim“ jezikom i tako dalje. “Srbski svet“, „ruski svijet“, „eunijski svijet“, „mađarski svijet“…., a ovdašnje tzv. elite, političke i ine ne vide ni do nosa, a kamo li dalje- tek možda tu „svakidašnju glupu perspektivu“ (AGM, Stara pjesma) neznano koju.  Ne vide, ne ćute, ni suze  od te “male grane , ali fine”. I tako godinama,,  Intenzivno tamo još od 1971., a zatim i one bivaju sve tiše i tiše. I na tamburi.
I još o našim razno raznim tzv. suverenistima, oni često  polažu nade baš u Viktora Orbana. Tako su i sada od njegovih sedam točaka  koje je on razglasio po Europi gdje su mu ih htjeli objaviti, nahvalili šest, a tek se ogradili od jedne- zahtjeva da se Srbiju odmah primi u EU, u „eunijski svijet“. Ovome su pristupili s premalo soli, skoro potpuno “ neslano“, a za pamet i naročito nacionalne interese to nije nimalo probitačno. Bez riječi preskočiti podršku Saveza vojvođanskih Mađara srbijanskom petljanju (opasnom) po hrvatskom jeziku? Ili ovako: kad bi se Viktor Orban držao nekih svojih načela i elemenata politike koju provodi u Mađarskoj- Vučića ne bi ni pogledao. Gdje je  ili „čemu iskren razum koji zdravo sudi“(AGM, ista, Stara pjesma). Ili je sve već gotovo. „Ostala je nane samo pisma naša“(Ansambl Hajo) a ni nje , uskoro, biti ne će.

Izvor: trn.com.hr

dužijanca, žetvena svečanost, osobito u Bunjevačkih Hrvata. Prvotno obiteljska, a zatim javna (od 1968. u Subotici, Somboru i drugdje u Vojvodini) i crkvena proslava. Iskazivanje zahvalnosti za uspješan urod i dobru žetvu obavlja se prema starim (i rekonstruiranim) običajima: ophodom žetelaca odjevenih u tradicijske nošnje i okićenih žetvenim vijencima, svečano opremljenim kolima s konjskom zapregom i žetvenim ukrasima od slame te s uobičajenim predvoditeljima (bandaš, bandašica).

Izvor: enicklopedija.hr