Matěj Hořava: Priče iz Banata

Nije preporučljivo šetati banatskim brežuljcima za vrijeme oluje: gromovi tu spram ljudi nisu ni približno ravnodušni kao u moravskim ili bavarskim pitomim ravnicama… Jednom su mi u školi dvije kćerkice gostioničarke Marje pripovijedale kako je njihovog djeda uzeo Božji glasnik: kada se za vrijeme oluje vraćao iz polja, s vilama na ramenu. Tada sam prvi put čuo taj izraz prepun poštovanja: Božji glasnik.

Nekoliko godina poslije Božji glasnik uzeo je upravo Marjine kćerkice. Otišle su nakon nedjeljnog ručka ubrati prve trešnje; sve do obronka iza raspela, odakle se već može vidjeti svjetlucava voda Dunava prikliještena stijenama. Odjednom je iz smjera Srbije navalila oluja i grom je udario djevojčice (koje su se sklonile ispod tog mirisnog, mokrog, razgranatog stabla) jednim udarom (godinu dana poslije zavrtjelo mi se u glavi kada sam shvatio da ubirem i jedem trešnje upravo s tog stabla; trešnja se izvukla s brazgotinom i slomljenom granom).

Na pogrebu je plakalo cijelo selo, uključujući i falářa. Konji su prašnjavim putem vukli kola s dvama malim bijelim lijesovima prema krchovu na obronku; pčele su zujale u prijepodnevnim cvjetovima i nebo je bilo kristalno čisto; muškarci su se znojili i nisu putem razgovarali kao na drugim funusima; djevojkama su se iskretali gležnjevi u cipelama na visoke potpetice; a žene su pjevale loše, strašno loše…

Tek mi je nedavno Marje pripovijedala kako je pronašla (Bože, baš ona!) svoje kćerkice: lišca su im navodno bila bijela, neopečena; samo su na prsima i ispod koljenā imale crvenu mrlju; i bile su (navodno kao svi ostali pokojnici koje je udario grom) izuvene iz krasnih nedjeljnih cipelica, koje im na njihovu putu više nisu bile potrebne, ali koje su im – Marje i njezina mama – za dva dana ipak obuli, prije nego što su ih položili u lijesove…

Zapaljeni obronci

Hodam zapaljenim obroncima. Opojni miris spaljene trave, spaljenog cvijeća, opojni miris pepela i dima. Crveni jezici plamenova slijeva i zdesna; trepere na obzoru i iza mojih leđa. Gore iznad dima krilima maše lunja (ne znam kakva je to grabežljiva ptica; ali ovdje na banatskim obroncima Česi imaju za grabežljivu pticu jedan jedini naziv: luňák; i ja sam tu riječ preuzeo u svoj jezik; ta je prekrasna riječ usplamtjela u meni: iskrica iz davne, zaboravljene pjesme Čelakovskog 2) raspirila je u plamenove ovdašnji jezik; zapravo podjednako star kao i onaj Čelakovskog)… Iznad dima krilima maše lunja i u usjecima između grebenā kroz dim svjetlucaju iskrice dunavske površine…

Kad sam prvi put naišao na zapaljene obronke, bio sam iznenađen, pa čak i zgrožen; to mi se doimalo barbarski, okrutno; taj ocean plamenova koji se valja po grebenima obronaka; koji su ljudi namjerno raspirili, ali koji je naprosto neukrotiv… S vremenom su me ti zapaljeni obronci počeli opajati (u džepu imam, istina, i pljosku rakije; ali – iako stvarno povremeno potegnem – ta opojenost izvire iz suhe, okrutne, crvene vatre); to barbarstvo, taj okus pepela (ne i miris, hodate li zapaljenim obroncima, dim i pepeo prodru vam čak u usta, to je okus pepela, okus dima, ne tek puki miris; ah, Bože, kad bih barem jednom uspio opisati upravo tu tanahnu granicu kada miris prelazi u okus), tu vrućinu, to beznadno pustošenje stabljika, cvijeća, ubogih kukaca… Obuzela me dječja opijenost, jer kao dijete bacao sam u vatru pregršti suhe trave, palio cvjetove rogoza (kad smo se igrali da pušimo cigare), zakapao sam u pepeo krumpir i najradije jeo one osmuđene, posve pougljenjene dijelove…

Ovdje se ta opsjednutost vatrom vratila; ne neka bolesna, piromanska, već ona dječja, ljudska… Bez vatre se ovdje ne može preživjeti… Zimi sam iz dana u dan palio i održavao vatru, kao da je to najveća dragocjenost; naučio sam ovdašnje tehnike potpaljivanja vatre: i one su mi isprva djelovale barbarski; ali sada: vatru u peći potpaljujem ili oguljenim oklaskom kukuruznog klipa umočenog u naftu, ili komadom gume… Zavolio sam i druge – za ljude iz grada grozne – svečanosti vatre: kad se pale vještice 3), u jame se baci gomila automobilskih guma i crni dim uzdiže se iznad brežuljaka; nestašne bakice u nošnjama iz devetnaestog stoljeća iskamče od djece napola prazne sprejeve i bacaju ih u plamenove: tres, tres, bum, bum… Jozifek, Lojzik, dajte mi još jedan šprej, moli baba bezubim nasmijanim ustima, u očima plamenovi, dječji plamenovi…

Hodam zapaljenim obroncima. Vrtim se neprestano ukrug (lunja i dalje leti negdje visoko, iznad dima, maše krilima, brzo maše krilima); i odjednom me zapljusne tjeskoba; osvrćem se, osvrćem, a plamenovi su posvuda. Stojim usred zapaljenih obronaka i nemam kamo pobjeći. Više se ne osvrćem, stojim; okus pepela u ustima postaje mi sve gorči; dim više ne miriše, već guši; nemir se u meni izvija kao zapaljena stabljika… Ne osjećam li već i okus spaljene odjeće, mesa i kose? Ne osjećam li već i grozotu proključale krvi? Kašalj: to što sam pred koji tren pohlepno udisao, upravo to sada grozničavo iskašljavam… Valja se smiriti; obrisati na tren pepeljave suze u očima, pa pokušati pronaći evakuacijski put… Ondje, da, ondje; ondje na onom grebenu u smjeru Dunava: bijeli kameniti prašnjavi put, on se sigurno neće zapaliti; i – da, ondje, ta bijela traka ispred onog ustalasanog zida plamenova vodi možda i do ovog još uvijek nezapaljenog otočića zelenila…

Lunja je nekamo nestala; s čela brišem znoj i čađu, okus slanih suza miješa se s okusom pepela; krenem brzo prema bijelom putu, po travi koja je još uvijek zelena, i po onoj crnoj koja pucketa, tanahnoj poput kose crnke; a srce se još uvijek nije smirilo; udara i udara, usijano od nemira i nade…

Salto mortale

Ta děčínska gimnastička dvorana, u kojoj sam se prvi put bacio unatrag, u nepoznato, tobože na glavu; ta dvorana, prožeta vječnim oblakom magnezijeva praha, odavno više ne postoji; izgorjela je, izgorjela je negdje u osamdesetim godinama; ne znam zašto, možda je netko bacio šibicu u jamu s izrezanim trakama spužve (u te se jame moglo padati i na glavu; u te se jame moglo zavući i glumiti nepostojanje, neprisutnost, nebivanje: poticajne i visoko zapaljive jame). Imao sam pet ili šest godina, iza prozora smog jesenskog Děčína i uskoro je počeo padati mrak; dugini krugovi oko velikih svjetiljki (trebalo je pritvoriti oči; duge se nisu pojavile tako lako kao kod svjetala u bazenu); a ja sam prionuo na tu – još uvijek nesavladanu – vježbu; i nisam ni slutio kako, a odjednom sam nakon smračivanja i razmazane svjetlosti opet stajao na nogama; bacio sam se u nepoznato, i to unatrag, u sljepoću; i stajao sam na nogama; netko je zapljeskao; netko je pao s razboja; bijeli magnezijev prah beskonačno je letio tom već odavno do pepela izgorjelom zgradom; moj prvi salto iz mjesta, salto unatrag; to apsurdno okretanje iznad zemlje s neočekivanim doskokom na noge…

Kad sam poslije otišao iz dvorane, svaki sam dan mnogo puta skakao salto: na radost ili divljenje stanovnika sjevernočeškog stambenog bloka; prijatelji iz vrtića hodali su za mnom i molili me da ih to naučim; nosili su mi plastične vojnike, modele pištolja i noževe; učiteljice u vrtiću padale bi u nesvijest i iz dana u dan žalile bi se mojoj mami… Skakao sam na travi, na betonu, na filcu ili parketu gimnastičke dvorane u stambenom bloku, na tepisima tuđih stanova (bilo je to nekoliko godina poslije, kada sam išao u školu, a nakon škole u stanove svojih prijatelja); skakao sam salta u staroj vili, u kojoj me jedna dama, inače neizgnana Nijemica, koja je bila naborana, ali koja je svejedno odisala prvorepubličkim 4) šarmom kojim se uzdizala iznad svih, učila svirati klavir (Mein Gott, mein Gott, uzdisala je u strahu); skakao sam u školskim hodnicima; ljeti na tenisu (kraj zida u koji sam kao sumanut cijeli dan nabijao tenisku lopticu); skakao sam unatrag u vode bazenā, kupalištā, ribnjakā, kamenolomā…

A onda se sve promijenilo; zapeo sam u južnoj Moravskoj, u neugodnosti, u nekakvoj tihoj i nepropusnoj (i nadasve neslomljivoj) grozoti; odjednom sam se u zraku okretao sve brže i brže, sve više i sa sve većim strahovima; onaj stari, sićušni skok u nepoznato postao je odjednom nešto davno, daleko, djetinje; odrastao sam u prašini i galami gimnastičke dvorane u Lenjinovoj ulici, u Kounicovoj ulici, i nisam iz kutije izvadio šibicu, nisam je kresnuo i nisam je bacio u jamu punu izrezane spužve: i tako sam odrastao… No salto sam skakao i dalje; onaj djetinji, nezreli, onaj davni, iz daljina dopremljeni salto: na zgražanje i divljenje djevojaka i žena skakao sam pijana salta u gostionicama, u kazališnim klubovima (poslije i na pozornici kao klaun; volio sam kazalište, a na daske sam dospio isključivo zbog tog mizernog salta); sve pijaniji i pijaniji, skakao sam, paradoksno, sa sve većom sigurnošću i čvrstoćom; nije prošao dan bez pijančevanja: pijančevanja bez salta… Pokušavao sam nešto postići: bezuspješno sam se bacio na glazbu, riječi, žene, umjetnost: no svi su odmah prozreli posvemašnju jalovost mojih nastojanja; a kada je najviše zagustilo, kada više nisam imao što za ponuditi, kad ne samo da iz rukava nisam mogao izvući nijedan lažni adut, već jednostavno baš ništa: tada sam se odjednom bacao unatrag u nepoznato; skok i čuđenje; promatrači su djetinje širom otvorili usta; nikakve riječi, nikakva umjetnost, nikakve priče: ništa nije moglo postići ono što je postizao taj glupi, bezvrijedni, davni dječji trik; muškarci bi me odjednom tapšali po ramenu; ženama bi pak malo potamnjele oči…

Krešem šibicu u ovom siječanjskom danu; u velikoj bijeloj kući; krešem šibicu i potpaljujem odrezani komad automobilske gume: uranjam je u tamu peći među triješće, a ono će (ako Bog da) potpaliti vlažno, još previše živo grabovo drvo; krešem šibicu i, htio–ne htio, zamišljam plamičak što pada u tamu među spužve… Jutros sam žurio u školu još za mraka (u snijegu do koljena), nisam ni naložio; a sada, popodne, nakon povratka s iscrpljujuće nastave, ovdje je hladno kao u ledenici. Krešem šibicu, gledam u tamu peći; čučim, a gležanj me malko boli: zbog toga kako sam doskočio: doduše dobro, točno na noge, bez naginjanja naprijed ili u stranu (to smo zvali izdržati salto), ali noge su ipak ostarjele, nisu naviknute na skokove…

Salto: danas: nakon toliko dugo vremena i ovdje: oklada: oklada s dečkima iz osmog razreda: ako napokon nauče nepostojano a, ja ću skočiti salto iz mjesta; dečki su to naučili, u učionicu su nahrupila sva djeca, od najmanje do najstarije (više nije pretjerano teško strpati ih u jedan razred; izumiremo ovdje prilično brzo); nisu vjerovali. Stao sam ispred ploče i skočio: nakon dugo, dugo vremena moje je tijelo u zraku opisalo krug, nakon dugo vremena bacio sam se unatrag u nepoznato; doskočio sam na noge, bez problema (gležanj je počeo boljeti tek poslije); dječja usta otvorila su se u čuđenju, u oduševljenoj vriski; brbljanje puno nevjerice uskomešalo je razred; osmaši, s kojima sam se već i posvađao, odjednom su se uozbiljili, upristojili; svi su odmah tražili da ih učim i učim (salto, naravno, ne nastavno gradivo): dječaci, djevojčice, svi su nahrupili na mene, vukli me za rukave; petogodišnji Karlík iz vrtića (plavokos i sićušan: kao ja onomad, kao ja u děčinskoj gimnastičkoj dvorani, kao ja prvi put) stajao je pritiješnjen u kutu učionice, kraj peći: oči širom otvorene, usta širom otvorena, nosnice širom otvorene, i odjednom je kao u snu dječjim promuklim glasićem izgovorio: Majko Marjo, salto mortale!

Ždrijebe i oluja

Danas sam u polju sreo barba Józu. Isprva sam vidio tek mali obris na riđanu; ali postupno me dostigao: djedica za glavu manji od mene, nogu raširenih na neosedlanom smeđem konju. Iza njega su išli zagasitocrna kobila i divlje crno-smeđe ždrijebe, kobilica (Józa kaže řebečka). Barba Józa bio je svojeglav: sišao je s riđana, posjeo me na njega, popeo se na crnu kobilu: i krenuli smo prema njegovu polju, prema golemoj stjenovitoj litici s kojom cijeli krajolik pada u kraški ponor. Nevidljivi potok onamo se strmoglavljuje i strmoglavljuje; samo nakratko: i ulijeva se u zeleno-smeđu vodu Dunava… Išli smo prema njegovu polju; řebečka – sa zvoncem oko vrata – skakala je zaigrano na psića, a psić je nestašno lajao i zveckao zubima kraj njezinih kopita…

Bilo je vruće listopadsko popodne; bio sam žedan (prije toga kod directora sam pio podgrijanu vinsku rakiju s medom), ali barba Józa imao je samo slabu rakiju… Pijuckali smo je kraj jedne od golemih kraških vrtača; konji su slobodno hodali uokolo; tamni, sjajni i tamni, golemih očiju koje svijetle u tami. Barba Józa sjedio je u zlaćanoj travi: imao je plavu zamašćenu košulju, na glavi plitku kapu: sjedio je u zlaćanoj travi, desnom mi je rukom (dva su mu prsta na njoj nedostajala; možda ozljeda iz rudnika antracita, možda djelo lozovače i cirkulara) pružao bocu s cuikom i bezubim ustima pripovijedao i pripovijedao: zbrda-zdola: djeca su otišla u Češke; u ovu vrtaču (barba Józa kaže u ofu jamu) zasijat će pšenicu; boli ga noga; ne ova dvaput slomljena, ona druga: budući da se, dok je hodao, neprestano oslanjao na zdravu nogu, naposljetku ju je obogaljio više nego onu slomljenu; řebečku će prodati, ali morat će mu – oni vražji Rumunji (barba Józa ih zove Valasi) – potpisati da je neće odvesti u klaonicu… Melje i melje; lozovača se penje u glavu; sunce se spušta, rano, jesenski…

Barba Józa naposljetku priveže riđana za stablo na dnu vrtače; kobilu i řebečku ostavi da slobodno šeću: navodno neće pobjeći, pȃst će do jutra… Odlazimo: barba Józa šepajući, ja žurno; pijan hodam grebenima, vrtačama, putovima; idem svojoj bijeloj kući. Navečer sam opet sreo barba Józu; na bufetu; išao sam samo kupiti kavu za jutro; u noći je sijevalo, približavala se oluja. Upitao sam ga neće li mu konji pobjeći u toj grmljavini, neće li ih biti strah? Ma kakvi. Navodno su navikli na to: zavuku se na dno vrtače kako bi se sklonili od vjetra i kiše…

Oluja divlja noću; kiša, vjetar, gromovi i munje: krajolik, kuća, nebo, sve se trese, praska, slama. Stablima kisne dotad zeleno lišće; trese se od kiše i straha od udara groma. Ne mogu spavati. Ne bojim se tutnjave grmljavine: naviknuo sam se već na ovdašnje oluje, i one jesenske, pa čak i zimske… Ne mogu spavati. Zamišljam ono mlado ždrijebe kako trčkara mokrom travom vrtače, u praskanju i bljeskovima; kako mu se tamne oči i mokra dlaka sjaje u naletima munja; kako mekim nozdrvama njuši vatru i sumpor obližnjeg izgorjelog stabla; kako trčkara i iz petnih žila beči oči prema prvoj oluji u njegovom još uvijek kratkom životu.

Pamćenje i vjetar

Vjerovao sam da vladam vjetrom; kao dječak u vrtiću vjerovao sam da mogu vladati vjetrom. Naročito u onoj prvoj jeseni pamćenja; u onoj jeseni koju još nije progutala praznina, koja je ovdje još preostala; koja je još uvijek ovdje… Djeca u vrtiću; surovi stambeni blok sjevernočeškoga grada znakovitog naziva Sjever: a ja pokrećem vjetar, naređujem vjetru u kojem smjeru mora puhati: ili preko livade prema vulkanskim vrhovima, ili, baš suprotno, od vulkanā prema zgradama… Skupljamo lišće; za zadaću skupljamo lišće u parku; a ja otrčim sve do sjenice: i ondje se to dogodi: ondje iskrsnu: pamćenje i vjetar…

Stojim u sjenici sjevernočeškoga grada; u blizini na židovskom groblju druga se djeca ganjaju po prastarim prevaljenim spomenicima (neka povremeno pokušavaju odlomiti hebrejska slova s pješčenjačkih blokova: hebrejska slova ispod noktiju dječjih prstiju); stojim u paviljonu, ruke pune javorova lišća obojanog u crveno: zrak je svjež, iako miriše na trulež; zrak je čist, a sjenica čarobna (iako u stvarnosti okaljana mokraćom i bljuvotinom pijanaca); iz tame zaborava odjednom utrčim u oštru svjetlost pamćenja: uranjam u sjenicu koja još ne nestaje, koja još odolijeva… Zatim svi hodamo prema livadi, prema pruzi; trčkaramo oko divlje jabuke i jedemo sitne gorke jabuke; a ja znam da pokrećem vjetar; i ne slutim da sam uronio u pamćenje, da neću nestati, da ću stajati u toj sjenici, iako ću biti već na posve drugom natrulom obronku…

A da to opet pokušam? Da opet pokušam pokrenuti vjetar; preusmjeriti ga: da odjednom počne puhati protiv struje Dunava; da juri prema srpskoj granici; da uskovitla otpalo lišće na nasuprotnom obronku i pleše u vrtlogu između postaja Križnog puta… Jesen, vjetar, pamćenje; sjenica koje vjerojatno već odavno nema; lišće koje je istrunulo, a koje ipak nikada neće nestati; moje se ruke smanjuju: dlanovi su sve manji u odnosu na crveni javorov list; a vjetar osluškuje, vjetar me osluškuje: lišće se kovitla mojim obronkom: davno sjevernočeško lišće što ga je progutao današnji, banatski vjetar…

Rakija

Šljivik se spušta niz greben: ovaj od svih sela otprilike podjednako udaljen voćnjak šljiva ili kulovatki (ne razlikujem ih tako pouzdano kao ovdašnji ljudi; razlikujem ih tek prema plodovima: širi li se ili ne širi pulpa blago od koštice) spušta se niz greben strmim obronkom. Možda pripada nekom od rumunjskih salaša kroz koje sam prolazio (djeca razrogačenih očiju i psi što galame; oprezne žene i rublje na konopcima razapetim između voćaka; stoka i visoki, na kolac nabijeni stošci slame, tako tipično balkanski; nikada u salašima nisam vidio muškarce: možda negdje u šumama ruše grab, kradu drvo, vrebaju divljač; možda negdje u barovima uz Dunav trate šačicu novca što su negdje zaradili)… Ubrzo će dozreti šljive ili kulovatke; dolje uz Dunav sve je već dozrelo; ovdje to traje dulje; ali svejedno osjećam: samo što nije. Možda već danas. Ne znam; nikada nisam stajao pokraj stabla i čekao da vidim kad će točno plod dozreti… Dozret će šljive i selom će se rasplamsati vatre kazanā; naročito onog velikog; onog Haškojevog. Valasi, Česi, Srbaci: svi će mu dolaziti s bačvama kvasa na kolima; a zatim će pokraj kazana pijuckati netom pečenu rakiju i pjevati i smijati se: zlatni zubi svjetlucat će se u predvečerju u babljem ljetu, natopljenom dimom; radost, čista radost…

Tog prvog ljeta pio sam ondje rakiju s directorom; zurio sam u vatru i veliki bakreni kotao. »Jeste li već vidjeli štogod slično ovomu, gospodine učitelju?« upitao je mladi Véna Haškoj. »Ne«. Poslije toga teturao sam svojom velikom bijelom kućom, svete slike pulsirale su mi pred očima; sve je na trenutke iščezavalo u omaglici, ravnoteža me neočekivano napuštala i neočekivano se vraćala. Mislio sam da imam otrovanje; mislio sam da gubim vid. Sjedio sam u hladnoj rujanskoj noći na stubama koje vode u kuću i tresao se od straha… Drugi dan osjećao sam se bolje no ikada prije. Osjećao sam se kao da sam se ponovo rodio… Rakija od šljiva i kulovatki; to je krv ovoga kraja… I sada sa sobom nosim bocu i povremeno otpijem…

Na svakom od tih salaša nalaze se bačve, demižoni, kanistri ili boce s rakijom… Ali i ovdje, ovdje na grebenima, neočekivano između dvije grabove šume: i ovdje se odjednom niz obronak spušta voćnjak prepun šljiva ili kulovatki što dozrijevaju… Dozrijevaju uz kuće, u poljima ogromnih vrtača (ovdašnji ljudi zovu ih jednostavno i lijepo jame), dozrijevaju uz putove, uz krchov, uz crkvu… Divlja krv ovoga kraja: opojna i razorna: napajajuća i proždiruća poput vatre; potakne razgovor i uništi svijet uvredljivom riječi; ispruži ruku u prijateljski stisak, kao i u stisak vrata u vrtlogu polunesvjesne tučnjave; izvlači iz grobova prastare uspomene i baca u plamenove ono što se dogodilo jučer… Dobro ili zlo ovdje se ne mogu odrediti: rakija, ona gostoljubiva, koju će vam ponuditi svaki seljak u polju, koji lipše iza znojnog konja svijetle grive; rakija će se – uvijek ista, iz iste boce – potpisati zatim modricama na licu njegove žene i djece (modrice boje šljive; dozrijevajuće kulovatke oko očiju)…

Neočekivani voćnjak dozrijeva; dolazi predvečerje; zamislio sam se u travi ispod šljiva, zamislio sam se s bocom u ruci; no već sada znam da prije noći neću uspjeti doći ni do jednog sela među kojima se nalazim; ni do onog na grebenima i vrhovima, iz kojeg dolazim; ni do onog u klancu uz kraški potok, do onog u kojem je smještena moja bijela kuća. Pada mrak, a ja nikada ne bih pogodio put u mraku grabovih šuma; možda bih zalutao na neki rumunjski ili srpski salaš, gdje bi me rastrgali veliki bijesni psi… Treba izvaditi iz ruksaka tešku kabanicu, zaogrnuti se njome i ovdje provesti noć. Vidjet će se zvijezde; spustit će se rujanska planinska hladnoća: sjedit ću, možda ću s vremena na vrijeme utonuti u krhak san; sanjat ću; i pit ću rakiju…

Pričaj mi, bako, kako si bila mala…

»Pričaj mi, bako, kako si bila mala…« »Pa pričala sam ti to barem sto puta.« »Pričaj mi.« Tama je. Mirišljavi šumski zrak kroz prozorčić navire u malu drvenu kolibu; topli zrak srpanjske noći. Pokriven sam nepresvučenom dekom; sitan sam i plavokos: kao što to već katkad bude u djetinjstvu kod tamnih, smeđookih ljudi, ljeti mi kosa uvijek posve posvijetli… Ležim; premoren nakon što sam dan u šumi proveo hodajući; podalje u mraku leži baka; sami smo ovdje nas dvoje, u ovoj kolibi na proplanku usred šume; djedov prijatelj, gospodin nadlugar, nekoć je dozvolio da moja obitelj ovdje podigne ovu kolibu…

Ležim; ispod rajske deke na rajskom krevetu od dasaka; usred rajskih šuma; ležim; pa ipak prije rajskog sna nešto još nedostaje: stare sličice iz vremena kad je ova starica koja leži podalje bila plavokoso dijete poput mene danas… Poznajem te sličice (nisu u njima čak ni priče) napamet: i baš ih zato želim čuti opet i opet; sve do sna, do sna koji tek nastupa… A baka pripovijeda: umornim, snenim glasom… O Libušínu, o tome kako je vodila na pašu krave i patke (ili su to bile guske?); o voćkama i krumpirima kojisu se umraku babljeg ljeta pekli zajedno s vlastitim lišćem…

Ovdje mi više nitko ništa ne pripovijeda. Tresem se od vrućice (koji već put tijekom ove beskonačne zime?), a za sat vremena moram ustati kako bih u gladnu rđavu peć ubacio nekoliko svježih, snježnobijelih grabovih cjepanica koje jedva da gore. Kad bude kanta prazna, morat ću u dvorište (ali to će biti tek ujutro, za svjetlosti); morat ću se lopatom probiti do hrpe drva i starom tupom sjekirom nacijepati za novu kantu; a zatim još i još, kako bih imao nešto na zalihi. U kući ispraznim cjepanice u zelenu, oslikanu škrinju (prije su u njoj žene vjerojatno držale svoje skupe haljine)… Tresem se od hladnoće tisuću kilometara od te kolibe; nekoliko desetljeća stariji i crnokos (ovdje u selu samo ja izgledam kao pravi Balkanac; stranac sa sjeverozapada)…

Čeznem za tim starim pripovijedanjem; sklapam oči u mrak (samo kroz procjep na peći dopire crveno isijavanje): Pričaj mi, bako, pričaj… Ali slike se razmazuju, stapaju se sa slikama od ovog ljeta: krave i patke stapaju se s kravama i patkama iz ovdašnjih gospodarstava; okus davnih krumpira okus je krumpira koje su mi ove godine u poljima iznad Dunava davali Kučerojevi dječaci; davnašnje libušínsko voće je voće ovdašnjih obronaka… I odjednom me počne tresti još snažnija vrućica: zato što u toj promrzloj noći shvatim da je upravo tako živjela moja baka, da sam prije nekoliko godina sjeo u automobil, odvezao se smiješnih nekoliko stotina kilometara niz Dunav i zatekao se iznenada u njezinu djetinjstvu: u drugom, starijem, tišem, mirišljavom vremenu. Da sam nadomak nje. Mogao bih se tisuću puta voziti u Libušín k tim pričama (nikada nisam bio ondje): ne bih pronašao ništa. Ali ovdje, na banatskim grebenima, htio–ne htio pao sam u te priče; dio sam tih pastirskih i seoskih prizora; pao sam u te slike koje su mi nekoć, u šumskim, ljetnim, dječjim noćima, prirasle srcu…

Stambeni blok

Gađao sam strelicama s vakuum kapicama na krajevima u ormar u predsoblju. Igrao sam ping-pong s kuhinjskim zidom, na kuhinjskom stolu, dok je iza prozora dan polako obasjavao livadu i sjevernočeške vulkane. Skakao sam salta i premete na jastucima koje sam uzeo s fotelja u boravku. U dječjoj sobi črčkao sam spasilačke helikoptere na zelenom stoliću koji je nekoć izradio moj tata. Svirao sam prebrzo Mozartovu skladbu na raštimanom pijanu Bretshneider u spavaćoj sobi svojih roditelja… Samotna dječja jutra u stambenom bloku, kada su roditelji otišli na posao, a sestra je već živjela daleko, u Moravskoj, u nedostižnosti…

Iza prozora buči život orastijskog stambenog bloka. Proljeće i kaos jezikā. Pola godine nisam bio dolje; pola godine moj su svijet bile samo zagrijane prostorije kuće, razredi škole utonule u mrak, ledena lađa crkve i u snijegu prokopani puteljci Weizenrieda (putovi uvijek završavaju kod posljednje kuće; iz sela izlazi i vodi samo put na krchov; s vremena na vrijeme netko bi se na saonicama, posve prekrivenim gnojivom, hrabro zaputio prema svojim poljima, ali putove je ubrzo zameo oštar dunavski vjetar). A onaj gradić iza prozora u stambenom bloku odjednom mi se činio kao Babilon, Aleksandrija, New York… Previše ljudi i glasova, suviše poznat šum…

Nekoć sam bio dijete iz stambenog bloka; tipično sjevernočeško dijete iz stambenog bloka koje osamdesetih godina trči u trenirci s plastičnim mitraljezom u ruci; koje skuplja trojke i tuče se iz dana u dan s djecom Jugoslavenā i s Ciganima u okršajima koji su mnogo ozbiljniji nego što bilo tko može zamisliti. Skrivali smo krv i modrice; ondje između zidova, beskonačno sivih zidova zgrada. Skrivali smo se u podrumima i vežama; nakon smračivanja trčali smo po razbijenim nadgrobnim spomenicima prastarog židovskog groblja s lampionima za koje smo doma krali plosnate baterije. Okretali smo se na trapezima u stambenom bloku i igrali se ćorave bake u metalnim spravama za provlačenje (uglavnom u onoj kugli koja je podsjećala na globus, zemljinu kuglu; u toj kugli, koja je posve beziznimno bila usađena u tvrdi beton: na njega bi čovjek naslijepo pao tek nakon što bi nekoliko puta udario u metalne šipke); bježali smo glasovima svojih majki, koji su se s našim imenima probijali kroz šum stambenog bloka, slijetali su s najviših katova; uvijek i isključivo glasovi majki, očeva nikada, očeva nikada; provlačili smo se kroz kanale i (apsurdno, nesvjesno, i pritom nezasitno) dirali podjednako stare i podjednako prestrašene djevojčice u suterenu ispod stepenica ili u podrumima preplavljenim tamom (došlo je i do svlačenja; dijete dira dijete u ustajalom vonju hladnih zidova; hrpica otrova za štakore stoji u svakom kutu, hrpica otrova nasuta sa strašnim povjerenjem; tegobnost, ubrzano disanje, strah i otrov; prvi put i prerano, strašno prijevremeno dodirnuta otajstva onog drugog, drukčijeg, suprotnog, zauvijek nerazumljivog svijeta)…

Već sam zaboravio ime one na koju su se prvi put spustili moji dječji dlanovi; zaista sam ga zaboravio; ali to će ime zasigurno iskrsnuti kad mi neće biti potrebno, kao što su iskrsnuli i onaj davnašnji svijet i podrum, ovdje u orastijskom stambenom bloku, a da mi to ništa nije značilo (ništa mi ne znači ono što je prošlo, a ne dolazi mi ništa drugo; uvijek i iznova; kolovrat uspomena). Njezina kosa bila je crvena (već kod te prve morala je biti riđa: taj vještičji kič morao je zastrašivati već kod te prve) i…

Iza prozora krik; srpska djeca se tuku, jedni druge vuku za kosu; pas lutalica oprezno se okrenuo: četiri kriške staroga kruha natrpane u razjapljenoj gubici; mutni Dunav svjetluca između sivih zidova zgrada; otok i srpske planine na suprotnoj obali; hladnoća stana u montažnoj zgradi; moja netom ošišana glava (zato sam se spustio s weizenriedskih obronaka; kako me ne bi opet šišala directorová: na kahlicu, kao redovnika). Čekam directora, pijuckam rakiju; iza prozora okršaj u stambenom bloku: možda se u njemu tuče i onaj dječak kojeg smo director i ja uhvatili ispod stepenica kada smo odlazili po ugljen: onaj srpski dečko obrijan na nulu, devetogodišnji–desetogodišnji dečko koji je ispod stepenica orastijske zgrade dirao podjednako staru, polunagu djevojčicu s pletenicama (njezina kosa bila je tamna, zagasitocrna: u kontrastu s preplašenim plavim očima). Director je zatoptao i opsovao im na rumunjskom; ali nakon toga se smijao: kako to kod njih ide brzo, kod ove djece, ove djece iz stambenog bloka: i kako su upravo u Temišvaru na sastanku ravnatelja govorili o tome što s trudnim dvanaestogodišnjim djevojčicama u razredima; navodno ih je sve više i više…

Izgorjela je; ona moja prva, sada bezimena. Nedugo nakon što su se na nju spustili moji dječji dlanovi. Da ne uzmanjka kiča i užasa u ovom stambenom svijetu, ta je riđokosa djevojčica izgorjela. Ne znam kako je tada u susjednoj veži došlo do toga; dogodilo se to svega nekoliko dana prije nego što sam zauvijek otišao (desetogodišnji i zasvagda izgubljen, zasvagda otrgnut od sjevernočeškog stambenog bloka, otparan od svega). Na njezino nago tijelo jednog ljetnog predvečerja spustili su se moji dječji dlanovi (kako se dugo nakon toga nisu spustili na nagu djevojačku kožu, kako dugo nakon toga nisu nikog dodirivali); a u prosinačkom su je danu zatim progutali plamenovi. Sirene, snijeg, noć, dim i plamenovi što kuljaju iz prozora na drugom katu; otac i kći mrtvi, mama i sinovi, blizanci, s tek neznatnim opeklinama…

Preveo sa češkog jezika:

Matija Ivačić

_______________
1) Ovaj je prijevod nastao uz potporu Ministarstva kulture Republike Češke. / Tento překlad byl vyhotoven s podporou Ministerstva kultury České republiky.

2) František Ladislav Čelakovský (1799.–1852.), češki preporodni pjesnik (op. prev.).

3) Posrijedi je češki narodni običaj (češ. čarodějnice), kada se pale krijesovi, a time i simbolički spaljuju vještice, koje su baš tada najaktivnije. Ovaj je običaj u nekim zemljama (Finskoj, Švedskoj, Estoniji, Latviji, Njemačkoj) poznat pod nazivom Valpurgina noć (s 30. travnja na 1. svibnja). (Op. prev.)

4) Misli se na čehoslovačku državu od njezina nastanka (1918. godine) do Münchenskog sporazuma 1938. (Op. prev.)

Izvor: Kolo 4, 2019.