Matija Zmajević: Zaboravljeni Hrvat kojeg je Petar Veliki obožavao

Admiral Zmajević rođen je u malom mjestu Perast, u Boki kotorskoj, 1680. godine. Rodom je iz stare katoličke pomorske obitelji koja je dala mnoge uglednike, nadbiskupe i velike trgovce.

Sudjelovanje Hrvata tijekom 17. 18. i 19. stoljeća u  ratnoj i trgovačkoj mornarici carske Rusije bilo je značajno i vrlo sadržajno. Bilo je to vrijeme kada je progresivni ruski car Petar Veliki težio modernizaciji svih sfera tadašnjeg ruskog društva. Želio je otvoriti  Rusiju pozitivnim tekovinama zapadne civilizacije.  Jedan od važnih segmenata vala modernizacije bila je i vojska, odnosno ratna mornarica koja gotovo da nije ni postojala. Kako je Boka kotorska u to davno vrijeme bila pod upravom Mletačke republike, na zamolbu ruskog cara da mu se iskusnim ljudima pomogne u izgradnji vojne armade, u Rusiju se među brojnim Hrvatima uputio i Matija Zmajević koji nije ni slutio kakvi ga zvjezdani trenutci čekaju u toj dalekoj i golemoj zemlji.

1714 godine Zmajević je stupio u flotu brodova velike pokretljivosti, tzv. galeri. Dobiva čin kapetana prvog ranga čime mu je širom otvoren put k stjecanju najviših činova u ruskoj mornarici. Ubrzo postaje zapovjednikom posebnim odredom galija. Često s Rusima boravi u finskim brodogradilištima gdje usvaja brodograđevna znanja. Ubrzo njegov rad i disciplinu uočava osobno Petar Veliki s kojim poznanstvo ubrzo prerasta u veliko prijateljstvo. Car tom hrvatskom pomorcu i ratniku dodjeljuje čin komodora, što je prvi admiralski čin. Od toga trenutka angažmana Zmajevića u izgradnji ruske flote dobiva na velikom zamahu. Zadatke je često dobivao osobno od cara. Stalno je nadgledao izgradnju ruskih brodova. Uslijedile su i velike ratne pobjede nad Šveđanima koje se pripisuju samom Zmajeviću i njegovom vojnom umijeću. Ubrzo Zmajević postaje i glavni inspektor ruske carske flote. Ni novih ratnih pobjeda nije manjkalo. 1719. u velikoj bitci nanosi Šveđanima težak poraz zbog čega Švedska mora sklopiti mirovni ugovor u Nystadtu. Iste godine postaje viceadmiral, 1722. zapovjednik je lake flote, a 1723. povjereno mu je vodstvo nad gradnjom riječne flote na Donu. Stekao je velike zasluge u izgradnji ratne luke u Petrogradu, a osnivač je flote u Kaspijskom jezeru.  Zmajević se kod pape Klementa XI jako zalagao da na Malti ruska flota dobije jednu luku. No, smrću Petra Velikog takvi planovi padaju u vodu. Na vijest o carevoj smrti Zmajević se vraća u Petrograd, gdje mu je prigodom Petrova posljednjeg ispraćaja dodijeljena čast da u pogrebnoj povorci nosi carsku krunu Romanovih.

Zmajević je prisustvovao krunidbi carice Katarine I koja ga je odlikovala najvećim ruskim odličjem – Ordenom Aleksandra Nevskog. Zmajević je prvi i jedini stranac koji je dobio to odlikovanje!

Nakon smrti Katarine I., u doba maloljetnog cara Petra II. , Zmajević je optužen zbog navodne utaje, izveden pred vojni sud i osuđen na smrt. U posljednji je trenutak pomilovan. Guverner je Zmajevića u proljeće 1733. godine poslao u Astrahan na Kaspijskom jezeru radi izgradnje galija na Donu i drugih priprema za novi rusko-turski rat. U teškim uvjetima Zmajević ondje provodi posljednje godine svog života djelujući na osnivanju crnomorske ratne mornarice, koja je nakon njegove smrti i upravo njegovom zaslugom izvršila presudnu ulogu u osvajanju južnih područja Rusije.

Daleko od svog rodnog zavičaja i toplog Jadranskog mora, 1735. godine umire u Tavrovu na Donu u vrijeme kada je Rusijom vladala carica Ana Ivanovna.

Zmajević pripada redu velikana ruske povijesti i ruske ratne mornarice. Ovaj Hrvat Rusiji je donio mnogo pobjeda. Prema vlastitoj želji sahranjen je u Moskvi. Tijelo do groba prenijeto na počasnom lafetu, a u pogrebnoj povorci bili su najugledniji ruski generali, admirali i plemići.  Povijesni izvori i istraživanja hrvatskih znanstvenika, pri čemu se posebno ističe povjesničarka Lovorka Čoralić,  kazuju da mu se grob nalazi na prostoru današnje katoličke crkve Svetog Luja, u ulici Malaya Lubyanka.