Državni neprijatelji knjiga je pisama što su ih dvije zvijezde francuskog kulturnog života − “pisac provokator” MICHEL HOUELLEBECQ i “medijski flozof” BERNARD-HENRI LÉVY razmjenjivali od siječnja do lipnja 2008. Na prvi pogled sve ih razdvaja: BHL je filozof u bijeloj košulji, bogataško dijete, angažirani branitelj ljudskih prava, dok je Houellebecq proleterskih korijena, nihilist i depresivac. Međutim njihovo dopisivanje nalik je strastvenom razgovoru dvojice erudita koji raspravljaju o filozofiji, književnosti, angažmanu pisca i stanju u današnjem društvu, ali i sasvim intimnim ispovijestima u kojima bez zadrške otkrivaju svoje živote.
Iz medija:
“Nevjerojatan nepojmljiv nemoguć dvojac. Filozof sjaja i pjesnik bijede. Ali znaju oni ugasiti i upaliti fitilj, kad zatreba. Jer iako ni jedan ni drugi ne mogu u potpunosti dokučiti vlastite mane, obojica savršeno uočavaju mane onoga drugoga. Tekst odolijeva dvama klišejima. U njemu je ono najbolje od svakog. Pismo pod električnom strujom sa žaruljama od stotinu tisuća volta. Duh s laserom, slobodan poput zraka, koji se voli igrati vatrom. Jedan je na visini drugog. Mogli bismo istaknuti pikantne anegdote i oštre rečenice. S navalama smijeha i razdraženim živcima u konačnici. Ali ne. Valja se prepustiti struji razmjene pisama koja se crvene ili žare poput ljudskih lica, u mješavini žestine i stida.”
Le Journal du Dimanche
“Nikad Houellebecq i Lévy, skidajući masku, nisu bolje objasnili što ih je obojicu potaknulo na pisanje. Kukavičluk, kaže jedan; smjelost, sugerira drugi. U pogledu svega onog što ih razdvaja − društveno podrijetlo, vjera, angažman, Francuska, egzil − čine se istodobno iskreni i pronicavi.”
Nouvel Observateur
“Svakom od njih moraju se priznati lijepe i snažne stranice: o umijeću ljubavi, duboko povezanim s umijećem pisanja, s književnošću kao “živom riječi” protiv “mrtve riječi”, s ubitačnim iskušenjem prenošenja sebe na nekog drugog, kao što je učinio Romain Gary stvorivši Émilea Ajara, s ljepotom staromodnosti poezije.”
Les Inrockuptibles
“Nema tu pjesnika i ideologa, nego dva spisateljska glasa, jednakih snaga. U različitim vrstama, naravno: Houellebecq, veseo poput violončela, u svom uobičajenom tonu, jasan, precizan, možda malo manje ironičan i paradoksalan nego obično; Bernard Henry Lévy koji govori s visoka, ritmično, emfatično. To su bubnjevi tribuna, kićenost, čak i kad se upušta u intimnosti.”
Libération
“Treba ih čitati jer su oni poglavito dvojica pisaca, obojica golema talenta.”
Le Monde
“Poza prokletih pisaca ustupa mjesto dijalogu dvojice erudita, trenutačno među rijetkim francuskim intelektualcima cijenjenima u inozemstvu.”
AFP
“Riječ je i o prepirci: red prema Goetheu, Atena protiv Jeruzalema, angažirani intelektualac… Iz poteza u potez, poneseni, pratimo tu partiju šaha…”
L’Express