Miljenko Jergović: Ljudi iz Azovstala
Premda neusporediva u širini (zločinačkih) operacija, te samim tim i u broju pogubljenih ljudi, ratnih zarobljenika, civila i vojnika koji su se pokušavali predati, dva zločina, onaj vukovarski na Ovčari, i onaj koji je uslijedio po padu Srebrenice, imaju dva zajednička elementa koji ih čine u posljedicama neprolaznim, nezalječivim i simbolički upečatljivijim od tolikih drugih zločina u našim ratovima
Premda neusporediva u širini (zločinačkih) operacija, te samim tim i u broju pogubljenih ljudi, ratnih zarobljenika, civila i vojnika koji su se pokušavali predati, dva zločina, onaj vukovarski na Ovčari, i onaj koji je uslijedio po padu Srebrenice, imaju dva zajednička elementa koji ih čine u posljedicama neprolaznim, nezalječivim i simbolički upečatljivijim od tolikih drugih zločina u našim ratovima.
Prvo: ubijani su muškarci koje je zajednica percipirala ne samo kao svoje bližnje, nego i kao čuvare i jamce svojih identiteta, svoga zavičaja, doma i pripadnosti. I drugo: ubijani su nakon što je borba bila okončana, gradovi su pali, nije tu bilo nikakvog rata, a njihovo stradanje provedeno je pred očima i u vrlo bliskom prisustvu vojnih i civilnih predstavnika međunarodne zajednice, inozemnih novina i novinara, televizija cijeloga svijeta. Ubijanje na Ovčari i oko Srebrenice stoga nije, i to s dobrim razlogom, doživljeno kao zločin onih zločinaca koji su to ubijanje proveli, niti onih zločinaca koji su ubijanje naredili, ali ni, posredno govoreći, kao zločin moralnog i svakog drugog saučesništva naroda iz kojeg su zločinci potekli, koji ih je podržavao i koji ih je, zločince, izglasao na slobodnim demokratskim izborima. Ubijanje na Ovčari i oko Srebrenice bio je i ostao zločin građana svijeta, njihovih vlada i vojski, koji su ga nijemo ispratili, i nisu učinili ništa. Na Ovčari i oko Srebrenice ubijali su građani svijeta, a ne samo ubojice.
U Mariupolju, u željezari Azovstal, nalaze se muškarci koje zajednica percipira ne samo kao svoje bližnje, nego i kao čuvare i jamce svojih identiteta, svoga zavičaja, doma i pripadnosti. Njihova sudbina je danas, u subotu 23. travnja 2022., na jednak način pred očima svijeta, na desnome i lijevom dlanu svakoga od nas, pogotovu ako potječemo iz zemlje koja je članica Europske Unije i iz zemlje koja je članica Nato saveza (bez obzira što smo se možda i opirali tim savezima). Zločinci koji imaju ozbiljnu nakanu da poubijaju muškarce u podzemlju Azovstala, naoružane ukrajinske vojnike – kao što je to ministar obrane Rusije Šojgu i najavio, najavljujući juriš, a predsjednik Rusije Putin mu, kobajagi, dao suprotnu naredbu – zapravo su nakanili da svoj budući zločin podijele sa svijetom na taj način da svi za njega postanemo odgovorni i da se između nas i Ukrajine stvori isti onaj zid koji je 1991. stvoren između svakog Vukovarca i svijeta, a 1995. između svakog Srebreničanina i tog istog svijeta.
Mi smo ovoga trenutka dužni spasiti muškarce, vojnike iz Azovstala, umjesto da lijemo suze nad humanošću zločinaca koji će opet čokoladice dijeliti dječici i ženama kada ih budu evakuirali iz Azovstala. Spasit ih možemo tako što ćemo uzbunjivati svoje bližnje, ljude na ulici, ljude po fejsbuku, svoje vlade i predsjednike, vapeći da ti muškarci nisu samo čuvari i jamci ukrajinskih, nego i naših identiteta, zavičaja, domova i pripadnosti, i da zločinci ubijajući njih, ubijaju ono što smo mi i što mi želimo biti.
Konkretno to znači ovo: ako, recimo, živimo u Hrvatskoj, onda o svom gnjevu i očaju vezanom za muškarce u Azovstalu odmah obavijestimo premijera Plenkovića, njegove ministre, predsjednika Milanovića, njegove savjetnike, sve njihove bližnje, rodbinu, prijatelje. Ne bismo s ubojicama.
To je, zapravo, sve.
Izvor: jergovic.com