Mirko Filipović: Sajamske pogodbe

Sudbina Bosne od Kulina bana do našijeh dana bila je takva da je imala četiri vrste vlasti: vladavinu osionih velikaša, koji svoj dio posjeda nastoje odvojiti i osamostaliti; vladavinu stranaca, koji jedan dio stanovništva privilegiraju a drugi tlače; vladavinu jednog dijela domaćih, koji nastoje drugi dio domaćih istrijebiti; vladavinu ideologije, koja potiranjem različitosti nastoji stvoriti vještački jedincat identitet. Ovi modeli su se smjenjivali, nekad međusobno miješali, a danas su – na nesreću – svi odjednom djelatni. Sva ta tužna povijesna priča ove zemlje svodi se na uporan i uzaludan projekt: kako nenormalnim sredstvima stvoriti normalnu Bosnu. Ako se sve dosad nije uspjelo, opravdanje se izmišlja jadikovkom: Bosna je komplicirana! Gotovo strašilo od zemlje, čudo neviđeno! A to je bezočna laž.

To što Bosna ima tri naroda nije ništa novo u svijetu i u povijesti. Stvaranje jedne nacije od tri naroda bio bi genocid, kulturocid, historicid – Bosnocid! Tri naroda su temelj Bosne, temelj njezina identiteta. Insistiranje na očuvanju takva identiteta nije nikakav nacionalizam, nego – prije – humanizam. Neljudski je na bilo koji način zatirati identitete, različitosti, prava naroda na opstojnost, političku subjektivnost i gospodarski razvoj. Nema toga principa i načela koji bi mogao biti dovoljno velik argument da se suverenost triju naroda u BiH proglasi smetnjom integraciji Bosne, normalizaciji političkog života i prosperiteta države. Priče o tome kako insistiranje na pravima naroda ugrožava prava pojedinca i građanina prah su natražnog boljševičkog ideološkog opijuma, koji se sada šlepa na atraktivne građansko-liberalne aksiome o građaninu kao počelu svijeta. Gdje su građanin i pojedinac bili kada su boljševici stvarali novi i bolji svijet, o tome ne treba puno razglabati. Ne treba, međutim, previše pameti niti da se dokuči kako se sve europske uzor-zemlje u kojima je građanin, tobože, temeljni princip države, i dalje nazivaju isključivo nacionalnim imenima, kako je najbrojniji narod isključivi vladar države a drugima je ostavljena široka sloboda da se uključe u državni narod i samo tako postanu građanima koji su temelj države. Ako netko ima kakvih drugih ideja o sebi – kao npr. Baski, Katalonci, Korzikanci, Lužički Srbi – te ideje nemaju pravo građanstva, nego se bez rasprave svrstavaju u policijske odjele za terorizam.

Bosna ima pravo na svoja tri naroda i njezina tri naroda imaju pravo na nju. Ne na dio nje, nego na cijelu zemlju. Ne onoliko koliko koga ima, nego onoliko koliko svaki drugi suveren narod na svijetu ima prava u svojoj državi. Ne onako kako se uspije s nekim dogovoriti, nego onako kako svakom narodu pripada na temelju njegove suverenosti. Ne na osnovi na brzinu skrpljenog diktata u američkoj vojnoj bazi, nego na osnovi neprolazne i neporecive slobode, nedodirljivog prava i neokrnjivog dostojanstva jednog europskog naroda.

Sve što ima bilo koji narod koji ima svoju državu, moraju imati sva tri naroda u Bosni i Hercegovini, koji imaju nju kao svoju državu. Sve nacionalne, kulturne i obrazovne institucije, sve mehanizme vlasti, sva ljudska i građanska prava, sva komunikacijska sredstva – dakle sve ono što bi imao jedan narod da je, kojim slučajem, sam u državi. To što u Bosni nije samo jedan narod nego tri, znači samo da se princip slobode i prava jednoga mora reducirati principom slobode i prava drugoga, a to znači da se dio slobode i narodnog prava mora prenijeti na zajedničku razinu da bi mogla opstati država. Jer i država ima svoja prava. Da bi mogla funkcionirati kao suvremena i moderna, država BiH mora imati sve one ovlasti koje imaju sve druge uspješne države. Ona ne može biti vlasnica svojih naroda, ali ni njihova zarobljenica. Princip je jasan: ako se želi imati državu, treba joj neminovno dati ono što mora imati. No, treba isto tako jednom doista jasno dati do znanja da se ne troši vrijeme na lažne nade kako će samo jedan narod dobiti isključivo pravo na cijelu državu ili kako će netko moći iznijeti iz BiH nekakav svoj dio i odnijeti ga u miraz nekoj drugoj državi. Prava triju naroda i prava države dva su osnovna principa za bilo kakve normalne dogovorne razgovore. No, za njih su potrebni političari-državnici, a ne političari-kauboji i sitni šićari koji na nekakvim seoskim pijacama pljuju u ruke kako bi pukla pogodba na temelju trenutnog stanja cijena krmetine, junetine ili janjetine – svejedno.