Isus i žene

Židovska je kultura bila patrijarhalna i žena je u njoj imala mjesto i značenje samo u okviru kuće i obitelji. Ocu je pripadalo pravo odlučivanja o vlastitoj ženi ali i o kćeri, a levitski su zakoni tako interpretirani da je ženi bila zabranjena bilo kakva značajnija uloga u sinagogi. Na podcijenjenu ulogu žene u židovstvu pokazuje i molitva koju mole Židovi: „Blagoslovljen budi Bože naš, jer me nisi učinio ni poganinom, ni ženom ni neznalicom!“ S druge strane žena je smjela moliti: „Hvaljen budi, Gospodine, jer si me stvorio prema svojoj volji!“ Takvi stavovi u židovstvu činili su kontrastnu podlogu Isusova nastupa u Evanđeljima i njegova govora o ženama u kojima Isus radikalno prelazi vrijednosno postavljenu granicu između muškaraca i žena i izjednačuje ih promatrajući ih iz perspektive Božjega kraljevstva.

Isus vraća dostojanstvo ženama

U ophođenju sa ženama Isus je na skandalozan način za tadašnje vrijeme rušio vrijednosne granice između muškarca i žene izjednačujući ih u potpunosti pred Bogom. Ponajprije, suprotstavio se uhodanoj židovskoj praksi da je muž gotovo iz bilo kojega razloga mogao dati ženi otpusno pismo i ostaviti je na milost i nemilost sredine. Svojim čvrstim stavom Isus vraća dostojanstvo ženi u odnosu na muža i obiteljsku zajednicu i zastupa mišljenje da njih oboje treba mjeriti istom mjerom: „A pristupe farizeji pa, da ga iskušaju, upitaše: “Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?” On im odgovori: “Što vam zapovjedi Mojsije?” Oni rekoše: “Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.” A Isus će im: “Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“ (Mk 10,2-9). U Isusovu odgovoru uočava se prijekor muškarcima zbog okorjelosti srca i traži se promjena ponašanja, a brak se kao osobna zajednica stavlja pod okrilje Boga stvoritelja.

Sličan slučaj nalazimo i u Iv 7 gdje su farizeji i pismoznanci htjeli Isusa uhvatiti u stupicu pa su doveli ženu uhvaćenu u samom činu preljuba. Prema židovskom zakonu, žena je trebala biti kamenovana (Lev 20,10; Pnz 22,22). Postavljenu mu stupicu Isus vješto izbjegava te izjednačuje ženu i tužitelje – i ne osuđuje ženu. U Lk 7,36-50 susrećemo sličan primjer. Na jednoj strani imamo farizeja Šimuna i druge farizeje koji sebe drže dobrima, pobožnima i pravednima, a na drugoj ženu koja je imala lošu moralnu sliku u svojoj sredini. Smatrana je javnom grešnicom i ljudi su je izbjegavali.

Dolazak žene s takvim značajkama u farizejevu kuću i susret s Isusom pokazuje s jedne strane Isusovu otvorenost prema ljudima s ruba društva, a s druge strane povjerenje tih ljudi u njega, jer su osjećali da Isusov nauk i ponašanje imaju nešto bitno novo i da su drukčiji od učenja farizeja. Isus pojašnjava farizejima svoju metodu, ali isto tako i metodu Božjega kraljevstva te ističe kako samo opraštanje, dobrota i ljubav mogu proizvesti promjenu čovjeka, i da samo te vrijednosti vode oproštenju grijeha i stvaraju pretpostavke za novu budućnost.

Tu je također i primjer Isusova razgovora sa ženom Samarijankom (Iv 4,4-42) na Jakovljevu zdencu. Dvije su stvari iznenadile i zbunile Isusove učenike: Prvo, Isus razgovara nasamo s nepoznatom ženom, i drugo još čudnije: ta je žena Samarijanka, a Samarijanci su za Židove bili gori od pogana. Štoviše, žena nije bila uzorna ponašanja jer je živjela s čovjekom koji joj nije bio muž. No, Isus shvaća položaj žene u tadašnjem društvu i svojim odnosom otvara nove mogućnosti za ravnopravno uključivanje žena u život. Na taj način Isus žene vrednuje pozitivno – i vraća im dostojanstvo Božjega stvorenja.

Žene – Isusove pratiteljice i svjedokinje smrti i uskrsnuća

Ne samo da je Isus imao pozitivan stav prema ženama, nego su žene spadale u krug njegovih sljedbenika i prijatelja. Tu na prvome mjestu imamo Mariju Magdalenu koja se osobito u izvješćima o Isusovoj smrti i uskrsnuću uvijek iznova pojavljuje, a koju stara Crkva zbog toga naziva „Apostola apostolorum“. U sva tri evanđeoska izvješća Marija Magdalena zauzima prvo mjesto (Mk 15,40; 16,1-8; 16,9-10). Uostalom, žene dobivaju nalog odozgor da prenesu Petru i učenicima radosnu vijest o Isusovu uskrsnuću: „Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče!“ (Mk 16,7).

No tu su također i druge žene koje se spominju kao Isusove pratiteljice: Prije svega Isusova majka Marija koja se također spominje u svezi s Isusovom patnjom i smrti. Marija igra također jedinstvenu ulogu i u Isusovu rođenju, životu i djelovanju. Ona je bila prva slušateljica Božje riječi; ona je u nju vjerovala i čuvala je u svome srcu. Pod križem su također bile Marija Magdalena i Marija, Jakovljeva i Josipova majka te majka Zebedejevih sinova (Mt 27,55). One su na određeni način kontrast ponašanju Dvanaestorice, koji su bili odsutni.

Isto tako Marta i Marija, Lazarove sestre, bile su Isusove prijateljice (Lk 10,38-42). Njihovo druženje s Isusom nije nastalo iz bilo koje druge potrebe doli iz prijateljstva i poštivanja. Jedna od njih – Marta poslužuje Isusa, a druga – Marija poput prave učenice sjedi do Isusovih nogu i sluša njegove riječi. Sve to ukazuje da je Isusovo ponašanje iskakalo iz uobičajenoga odnosa prema ženama u židovstvu tog vremena.

Poruka i za naše vrijeme

Iz ovoga kratkoga izlaganja posve je razvidno da je Isus držao ženu jednakovrijednom muškarcu, da se borio za njezino ugroženo dostojanstvo, da je imao razumijevanja za potlačenost žena te da se družio i prijateljevao sa ženama. Sve to nedvojbeno ukazuje da je žena našla svoje mjesto u Isusovoj propovijedi o kraljevstvu Božjemu i da je u Božjem planu spasenja imala uzvišenu ulogu, što pokazuje i Isusovo rođenje od žene. Sve je to tim važnije jer je žena u tadašnjem društvu smatrana manje vrijednom, čak i s obzirom na Božje stvaranje. Isus vraća ženi dostojanstvo i otvara dugi proces oslobađanja žena.

Kršćanski se pokret odlikovao brojnim primjerima hrabrih žena, mučenica, koje su položile svoj život za svoje uvjerenje ili su ih kao majke ili pripadnice redovničkih zajednica krasile odlike koje su ih činile privlačnim primjerima te su tako pokazivale put i drugima: da se ipak moguće u kršćanstvu ostvariti i kao žena. I onda kad je u dugoj kršćanskoj povijesti žena bila zapostavljena i obespravljena, vidjela je u Mariji, Isusovoj majci, Božju naklonost prema ženi i svjetlo i za vlastito izbavljenje.

Ipak valja reći da je kršćanstvo od početnog otvaranja prema ženama koje su igrale značajnu ulogu u Isusovu životu, ali i u životu prve kršćanske zajednice, u kasnijem razdoblju držalo žene izvan djelatnijeg uključivanja unutar kršćanske zajednice. Danas se pak otvaraju nove mogućnosti da se žena aktivnije uključi u život zajednice i da svoja ljudska i kršćanska iskustva prenese na mlađe naraštaje.

Ako je Isus rođen od žene, ako je Isus vratio dostojanstvo ženi, ako je Isus štitio žene, ako su u prvim kršćanskim zajednicama žene imale aktivnu ulogu, onda ni današnje kršćanstvo ne bi trebalo imati straha od žena i od njihova djelatnijega uključivanja. Iz Božje perspektive žena je jednako vrijedna muškarcu – to pokazuje i Stari i Novi zavjet. Ostaje pitanje: tko može osporiti Isusov blagonaklon stav prema ženama, njegovu blizinu, razumijevanje i prijateljevanje s njima? Trebamo li se u ovom slučaju i mi danas postaviti iznad Isusa?