Odilon-Gbènoukpo Singbo: Bez Boga nema punine ljudskosti 

Kada nam je dobro išlo, kada smo se mogli kretati gdje smo i kako smo htjeli, onda ni na Boga nismo mislili. Zapravo smo ga gurnuli iz naših trgova, institucija, razgovora, obitelji. Druge stvari su postali bogovi za nas. I odjednom sada shvaćamo: bez Boga ne možemo, odnosno Bog nas je napustio

Autor: Eva Vukina
0

Iskustvo odbijanja Boga i njegove spasenjske poruke gotovo je staro koliko i čovječanstvo. Uvijek nalazimo razloge da ne prihvaćamo zahtjevnost njegove poruke jer se ne uklapa u naše planove i viđenja svijeta. A opet kada „zaškripi“, kada nam ne ide, prvi i glavni krivac je uvijek Bog. Današnja čitanja jasno prikazuju tu nestalnost i nezahvalnost ljudskog srca. U prvom čitanju vidimo kako narod mrmlja protiv Boga koji ga je izveo iz egipatskog ropstva i Mojsija posrednika: „Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.“ Suočeni s današnjom pandemijom, mnogi već postavljaju takva pitanja, ali na drugačiji način. Kakav je taj Bog koji ovo sve dozvoljava? Gdje je sada Bog? Zašto nas je napustio? Imamo i imat ćemo još puno zašto? U ovim trenucima smo naglo upali u amneziju naše prošlosti i Božjih djela u našem životu.

Kada nam je dobro išlo, kada smo se mogli kretati gdje smo i kako smo htjeli, onda ni na Boga nismo mislili. Zapravo smo ga gurnuli iz naših trgova, institucija, razgovora, obitelji. Druge stvari su postali bogovi za nas. I odjednom sada shvaćamo: bez Boga ne možemo, odnosno Bog nas je napustio.

Virus, potres, milosni su znakovi Božje prisutnosti. Dok s velikom tugom u srcu plačemo nad onima koji su izgubili svoje živote i domove, usuđujem se ipak reći da su ovo znakovi Božje prisutnosti i poziv na obraćenje i na međuljudsku solidarnost. Da napokon primjećujemo jedni druge, a ne samo svoje sebične i često puta nepotrebne potrebe. Da shvatimo da smo prolaznici, a vladari i stvoritelji svijeta. Posljedice nijekanja te Božje prisutnosti, mogu dušama donijeti još gore posljedice nego ovo što proživljavamo, jer tamo gdje čovjek ne priznaje Boga, zapravo niječe sebe i ide putem samouništenja.

U tome se nalazi Isusova žalost u današnjem evanđelju. On je sebe definirao onim riječima kojima se Bog objavio Mojsiju u knjizi izlaska. Ja sam koji jesam – ja sam prisutan Bog. Stoga Isus dva puta u ovom odlomku ističe da nevjera u njegovo božanstvo uzrokuje smrt u grijehu, a to je najgori oblik smrti. Smrt bez nade u spas: „Ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim“; „Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam i da sam od sebe ne činim ništa, nego da onako zborim kako me naučio Otac.“ Mi smo ljudi novog zavjeta, tj. ljudi koji su vidjeli i koji razmišljaju o Isusovom uzdignuću na križ. Jednako tako znamo za njegovo uskrsnuće kojim je pokazao nadmoć nad smrću koja nas često puta straši. Njegova riječ je i dalje tu i poziva na obraćenje. Vrijeme je da se odričemo okorjelosti svojeg srca, okrivljavanja Onoga koji nas je iz ljubavi stvorio, i da krenemo putem čovječnosti, a ne odbijanja Boga. On je tu i u ovim tragedijama, iako nam je teško sada prepoznati i prihvatiti tu istinu. No, jedno bi nam trebalo biti jasno: Bez Boga ne možemo biti ljudi u punini.   

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.