Blaženi Miroslav Bulešić (Čabrunići, 13. svibnja 1920. – Lanišće, 24. kolovoza 1947.), hrvatski katolički svećenik i mučenik.
Proglašen je blaženikom 28. rujna2013. godine.
Školovanje
Rođen je od oca Mihe i majke Lucije rođ. Butković u selu Čabrunići pokraj Svetvinčenta u Istri. Osnovno obrazovanje stekao je u Juršićima, a srednjoškolsko u sjemeništima u Gorici i Kopru. Studirao je filozofiju i teologiju u Rimu na sveučilištu “Gregoriana”. Za njegovo školovanje zauzeo se blaženi Alojzije Stepinac.
Svećeništvo
Za vrijeme II. svjetskog rata, 1943. postao je svećenik. Bio je upravitelj župe u Baderni do 1945. To su bila strašna ratna vremena kada su u Istri bile tri vojske – partizanska, njemačka i talijanska. Osobitu pozornost posvetio je odgoju djece i mladih, pomagao je svima koji su bili u potrebi. Izjavio je:
“Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji to traže – i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.”
Primao je prijetnje s raznih strana pa je u svom dnevniku zapisao:
“Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado… Želim umrijeti za Slavu Božju i spasenje duše svoje i duša svojih vjernika.”
Usprkos nazočnosti talijanske i njemačke vojske, počeo je matične knjige (krštenih, umrlih, vjenčanih) voditi na hrvatskom jeziku.
U jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru. Predavao je vjeronauk u školi, okupljao mladež, obnovio crkveno pjevanje, uveo pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu, organizirao pučke misije i karitativnu djelatnost. Protivnici vjere su ga napadali, ali nije htio pobjeći u Italiju:
”Ako me ubiju, ubit će me za Boga i vjeru.”
U jesen 1946. postao je nastavnik i odgojitelj u Sjemeništu i Gimnaziji u Pazinu. Posvetio se odgoju i obrazovanju sjemeništaraca. Imenovan je tajnikom “Svećeničkog zbora sv. Pavla”, koji je okupljao svećenike Hrvate, zalagao se za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve, a pridonio je i međunarodnom priznanju pripojenja Istre “Hrvatskoj u Jugoslaviji”.
U proljeće 1947. komunističke vlasti predstavile su “petogodišnji plan”, kojim su tražili radne akcije nedjeljom, zabranu vjeronauka u školama te udaljavanje Crkve iz javnog života. Miroslav Bulešić se tome odlučno usprotivio, zajedno sa drugim svećenicima iz “Svećeničkog zbora sv. Pavla”.
Ubojstvo
U kolovozu 1947. pratio je kao službeni pratitelj delegata Sv. Stolice mons. Jakoba Ukmara, koji je dijelio sv. krizmu na području oko Buzeta. Nakon što komunističke pristalice nisu uspjele spriječiti krizmu u Buzetu 23. kolovoza 1947. (izgrednici su onemogućili obred u župnoj crkvi u Buzetu, ali su krizmanici i kumovi prema uputi svećenika otišli u crkvu u obližnjem selu Črnici), došli su naredni dan pred župnu kuću u obližnjem Lanišću, opet pokušavajući spriječiti krizmu.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=2WBpkWAcmHg
Mještani Lanišća su složno čuvali crkvu i svećenike u Lanišću, sve dok nije došla Narodna milicija; potom su se razišli kući držeći da neće biti daljnjih nereda. Kada je župnik Cek otvorio vrata župnog dvora komandiru milicije, upali su pred očima milicajaca i njihovog komandira napadači u župni dvor, pretukli nasmrt mons. Ukmara (tek je liječnik – mrtvozornik prepoznao da svećenik još diše), te brutalno pretukli i naposljetku nožem zaklali (ubodom u grlo) Miroslava Bulešića.
Krv Miroslava Bulešića prskala je po zidu župnog ureda u kojem je on ubijen, te je tekla sve do predsoblja lanišnog župnog ureda.
Nije dopušteno da bude pokopan u svojoj rodnoj župi u Svetvinčentu, nego je pokopan u Lanišću. Tek će 1958. njegovo tijelo biti prenesno na groblje u Svetvinčenat, a 2003. godine u posebnu kriptu u zidu župne crkve u Svetvinčentu.
Počinitelji zločina i inicijatori ubojstva su dobili smiješno male kazne – i to za banalno kazneno djelo protiv javnog reda i mira, za razliku od osoba koje su pokušale spriječiti zločin, koje su dobile višegodišnje zatvorske kazne. Lanišćanski župnik Cek, koji nikoga nije fizički udario, osuđen je na šest i pol godina zatvora.
Tadašnji je papinski nuncij Joseph Harley rekao:
”Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika, nego li ste izgubili, jer ste dobili blaženika i mučenika.”
Bulešić je bio profesor filozofije mladom Ivanu Grahu, budućem zaslužnom hrvatskom povjesničaru i arhivistu. Bulešićeva mučenička smrt utjecala je na Grahovu odluku o odlasku u svećenike, kao i na to da dio života posveti istraživanju progona katoličkih svećenika i vjernika. Iz tih vremena samo iz Porečke i Pulske biskupije 82 su svećenika bila su u zatvoru, u vremenskom rasponu od 15 dana do 6 godina.
Beatifikacija
Biskup Dragutin Nežić započeo je 1956. službeni postupak za proglašenje blaženim, ali su komunističke vlasti to zabranile. Postupak je 1957. otvoren u Rimu, a 28. ožujka 2000. porečko–pulski biskup Ivan Milovan prebacio je postupak u Hrvatsku. Biskupijski postupak je zaključen 2004. godine, te je sva dokumentacija uvezi beatifikacije poslana Kongregaciji za kauze svetaca u Vatikanu.
Papa Benedikt XVI. dana 20. prosinca 2012. godine ovlastio Kongregaciju za proglašenje svetih da objavi dekret o proglašenju blaženim vlč. Miroslava Bulešića.
Na obljetnicu njegove smrti, 1997. župljani laniške župe su postavili spomen-ploču na zgradi doma gdje je Bulešić ubijen. Istog dana su postavili i spomen-ploču na zidu ispred same crkve, s tekstom
“24. kolovoza 1947., na ovoj posvećenoj zemlji, dok se dijelila sv. potvrda, branili smo Crkvu i svećenike, svjedočili vjeru svojih otaca, narodni identitet i slobodu”.
Beatifikacija Miroslava Bulešića održala se 28. rujna 2013. u Puli. Miroslav Bulešić je tako postao novi hrvatski blaženik.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=Nudh8hpJ3mI
Držanje Saveza antifašističkih boraca
U siječnju 2013. godine očitovalo se za javnost Predsjedništvo saveza antifašističkih boraca Istarske županije, reagirajući na izvještaj “Glasa Istre” o životu i smrti M. Bulešića riječima:
“Ne bi voljeli vjerovati da je Vaš novinar namjerno zaboravio javnosti predočiti ono najbitnije što je prouzočilo nepotrebno ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića u Lanišću u kolovozu 1947., do kojeg ne bi došlo, da nisu upravo svećenici Stjepan Cek i Miroslav Bulešić režirali i izvjesili oglas na crkvenim vratima da partizani ne mogu biti kumovi na krizmi, a niti mogu krizmati svoju djecu. Kao dokaz prilažemo izvod iz 2. knjige mons. Bože Milanovića „Istra u dvadesetom stoljeću“ str. 214 i 234 koji i sam navodi ovu činjenicu, kao i brojni još živi svjedoci. To je bila teška provokacija i uvreda nenarodnog svećenstva, napaćenom i totalno stradalom kraju u ratu. Sva su sela Ćićarije temeljito spaljena, mnogo nedužnih ljudi, djece, žena i staraca izmasakrirano i poubijano. Narodni revolt bio je spontan, masovan i nekontroliran. U tom metežu (psihologija mase) nije nitko očekivao, da će se desiti ubojstvo. To nije ubojstvo političkog sustava kako ga prikazuje Vaš novinar već zločin pojedinca i njegove samovolje, zbog čega je bio i osuđen u redovnom postupku na Okružnom sudu.”
Uz svoje priopćenje je priložio SAB stranice 232. – 245. Knjige “U krvi rođeno” iz 1948. godine. U knjizi partizanski prvoborac, urednik partizanskih novina i književnik Zvane Črnja (1920. – 1991.) izlaže priču o sukobima svećenstva i lokalnih komunista, kako su mu je bili iznijeli sudionici napada na crkvu i svećenike u Lanišću, u kojem je naposlijetku bio ubijen Miroslav Bulešić.
Na tim stranicama Zvane Črnja prikazuje Miroslava Bulešića kao “tamnu gvozdenu ruku, koja upravlja svim nitima reakcije u Istri” (str. 237); kao osobu čija je pojava izazivala u Istri strah i trepet. Opisuje se kako su mještani Lanišća koji su čuvali crkvu i svećenike – tukli nezadovoljne komuniste, koji da su navodno htjeli ići na misu; da su se “popovski stražari” – Z. Črnja izrijekom navodi da je “popovskih stražara” bilo 30 do 40, među kojima su većina bile žene – povukli tek kada se pred crkvom okupilo oko 500 pripadnika “naroda” koji su bili protiv “popova” (str. 240. – 241.) i nakon što je došla milicija da zavede javni red i mir.
Navodi se da je milicija pucala u zrak, pokušavajući zaustaviti napadače koji su upali u župni dvor. Zvane Črnja nije bio u svoj prikaz – navodi se u knjizi “U krvi rođeno” da je Črnjin tekst sačinjen temeljem terenskog novinarskog rada u kolovozu 1947. god.; knjiga je objavljena nešto prije nego će Z. Črnja završiti na Golom Otoku – uvrstio razgovore sa organizatorima komunističkog okupljanja oko lanišćanske crkve.
Inače je pisanje Zvane Črnje o Miroslavu Bulešiću iz 1947. godine već ranije bilo komentirano. Tako Mate Žmak-Matešić, koji je 1947. godine sa grupom drugih kumova branio crkvu u Lanišću od – kako on procjenjuje – oko 400 izgrednika, te je sa nekolicinom drugih vjernika bio oko 20 metara od župnog dvora u vrijeme upada i vidio ubojicu kako izlazi iz župnog dvora krvavih ruku i sa nožem u rukama, svjedoči da je tijekom rada na svojoj knjizi “Krvava krizma u Lanišću” (Pazin 1997., ponovljeno izdanje 2007.) od Zvane Črnje bio dobio pismo, u kojem Črnja povlači ono što je 1947. i 1948. god. pisao o Miroslavu Bulešiću, pripisujući sve svojoj tadašnjoj mladosti i povjerenju u najviše komunističke dužnosnike koji su mu dali zadatak da tako piše.
Službeno izvješće
U službenom izvješću dr. Ukmar je zapisao:
-
“Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Miroslav Bulešić uputili smo se k župnoj kući. Nakon četvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem vlč. g. Bulešića, koji je bio kraj vratiju. Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao sam ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti.”
Citati
Budućnost ima Bog u rukama: njemu se dakle predajmo svi, i sebe i svoje; i ako budemo s Njime, ništa nas neće moći oštetiti ni ožalostiti.”
(u svibnju 1940., u pismu svojim roditeljima)
„Prikazao sam se sasvim svojem Bogu: na njegovu čast i spas duša. Ganutim sam se srcem približio oltaru Božjem i ondje postavio svega sebe: svoje srce, svoju dušu. Nisam htio pustiti ništa za se, već sam htio sve Tebi darovati, moj Bože.”
„Moj Bože, sav ti se prikazujem, sav ti se darujem: sav hoću da sam Tvoj, sada i uvijek.”
„Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život ti sasvim darujem za svoje stado. Uz tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja. … Tvoja volja neka bude moja, uz svaku žrtvu”
„Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojeg poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova.”
Film
O Miroslavu Bulešiću snimljen je dokumentarni film Moja osveta je oprost. Film je dobio glavnu nagradu na 5. Festivalu hrvatskoga katoličkog filma Trsat.
Izvor: hr.wikipedia.org
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=I7KBR2Nj7No
Literatura
Novi blaženik – mučenik, Drinske mučenice – Informativni bilten Vicepostulature, br. 11, Zagreb, prosinac 2013., str. 4.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=_0pqw79_c4c