Piše: fra Miro Babić, misionar u Keniji.
U sirotištu za napuštenu djecu „Mali dom“, koje vodim u našoj franjevačkoj misiji na području nerazvijene središnje Kenije, žive brat i sestra Rosie i Dominic. Rosie je ove godine napunila 25, a njezin stariji brat 27 godina. U „Mali dom“ stigli su prije desetak godina. Zadatak nas misionara i jest da dođemo među siromašne i najslabije i da im donesemo radosnu vijest, da im pokažemo da njihov život nije izgubljen, da postoji netko kome su oni vrijedni. A to je Krist! Afričke mise na kojima se glasno pjeva i slavi Krista iz petnih žila, bez susprezanja, najbolji su simbol vjere ovdašnjih ljudi, kojima je samo trebalo dati šansu. Na misama, dok uza svečano aleluja svi plešemo: i ja, i dijete od dvije, i starac od 80 godina, i trudna žena, svjedočimo o životu i radosti koja je tinjala i zakržljala čekala da se razvije. Jer samo takav život u radosti Kristovoj donosi pravu puninu života.Kad sam stigao u Keniju, u drvenoj baraci „Malog doma“, na zemljanom podu, živjelo je tridesetak djece – uglavnom predškolskog uzrasta. Uskoro po mojem dolasku u „Mali dom“ doveli smo djevojčicu rođenu s trećom rukom, koju su zbog sramote skrivali u obitelji, a nekoliko godina kasnije uspjeli smo ju odvesti na operaciju i danas se normalno razvija i živi.
I među tu djecu stigli su Rosie i Dominic. Ona je tada imala 16 godina, a Dominic je već bio punoljetan. Rosie je bila visoka kao trogodišnje dijete. Iako još nije hodala ni govorila, već samo pogledom promatrala sve oko sebe, nije bila plašljiva.
Dominic je izgledao kao dječarac koji bi bio spreman za osnovnu školu da nije, kao i sestrica, bio zapušten i zaražen afričkim krpeljima. Paraziti su im pojeli nokte, glave su im bile zaražene lišajevima, rasprostranjenima među afričkom djecom zbog lošeg imuniteta, a bili su zakržljali i neuhranjeni. Krpelji su učinili da će mozak naše Rosie ostati uvijek na razvoju predškolske djevojčice. Dominic je ipak bolje prošao i već sljedeću školsku godinu krenuo je prvi put u prvi razred. Nije se uopće razlikovao od ostale djece, iako je bio gotovo triput stariji od njih.
Njihova majka bila je lokalna prostitutka, koja je tako preživljavala, te je otišla u potragu za boljim životom, ostavljajući svoju neželjenu djecu prepuštenu potpuno samima sebi. Očeve nisu ni upoznali. Rosie i Dominic dolaze iz prilično neukrotiva plemena Turkana, koje živi u sjevernijim, slabo naseljenim dijelovima Kenije. S ostalim plemenima nerijetko su u neslaganju te na njihovu teritoriju često izbijaju sukobi koji dovode do krvoprolića. Kršćanstvo se najmanje uspjelo primiti baš u tom plemenu. Rosie i Dominic živjeli su u nastambi od granja, nisu imali pomoć ostalih stanovnika, jer su u plemenu, prema nepisanu pravilu, bili označeni kao oni na koje se ne računa. I u takvim uvjetima preživjeli su više od desetljeća, prije nego smo saznali za njih i doveli ih u „Mali dom“.
Dominic upravo završava osnovnu školu. Izrastao je u naočita mladića. Probat ćemo ga osposobiti za neki zanat, iako bi, kaže mi, rado krenuo u svećenike i postao fratar, kao ja.
Rosie je uz nas prohodala, uz ostalu djecu je naučila svahili jezik, a danas, uz malu pomoć, čak zna na hrvatskom otpjevati pjesmicu „Kad si sretan lupi dlanom ti o dlan…“ Naučili su ju volonteri iz naših krajeva. Izgleda kao djevojčica od nekih 12 godina, lijepa je kao što joj i ime kaže, ruža. Sva djeca imaju snove o svojem odrastanju i ma gdje bili, žele postati doktori, piloti, učitelji, a naša Rosie uvijek odgovori da želi biti musichana (izgovara se musičana), što na svahiliju znači djevojčica, a takva će i ostati cijeli život.
Ona je ustvari najvedrije stvorenje pod krovom „Malog doma“ i prva je koja će svakoga tko dolazi dočekati najširim osmijehom. Ima slabu cirkulaciju, pa njezine hladne ruke uvijek prepoznam kad me u sirotištu djeca opkole i svi me odjednom žele držati za ruku, zagrliti i biti mi bliže.
Naša djeca, koja su zahvaljujući misionarima i dobrim ljudima dobila mogućnost da žive, ustvari više od svega žele malo pažnje, žele roditeljsku ljubav. A ono što su dobili u „Malom domu“, oni već sada vraćaju stostruko i svojim životima svjedoče radosnu vijest. Niti jedan život nije izgubljen i za njega se vrijedi boriti. Amen.
Fra Miro Babić, misionar u Keniji
Svećenik franjevac, Provincija Bosna Srebrena, Sarajevo.
Rođen je 25. veljače 1975. u Bugojnu (BiH)
Zavjete je položio 4. listopada 2000. godine.
Za svećenika je zaređen 1. prosinca 2002. godine.
U misijama je od veljače 2005. godine.
Fra Miru možete kontaktirati putem njegova facebook profila: https://www.facebook.com/miro.babic.566?fref=ts