Mladen Ančić: Na rubu Zapada: tri stoljeća srednjovjekovne Bosne
Isto vrijedi i za uvjerljivost argumenata na kojima se temelje moji zaključci glede nekih važnih pitanja. No, bez obzira na uvjerljivost, odnosno neuvjerljivost tih argumenata i zaključaka, bio bih vrlo zadovoljan ako bi se kao konačni rezultat svega što sam govorio i pisao o srednjovjekovnoj Bosni počelo govoriti i pisati na način drukčiji od onoga koji je prevladavao dosad. Riječ je, naime, o tomu da bi konačno tu srednjovjekovnu Bosnu trebalo prestati promatrati kao zasebni i samodostatni mikrokozmos, koji nije imao nikakvih veza i dodira s ostatkom srednjovjekovnog svijeta
Na rubu Zapada: tri stoljeća srednjovjekovne Bosne, knjiga rasprava Mladena Ančića nastajala je tijekom posljednjih petnaestak godina, u vrlo različitim prigodama i s vrlo različitim povodima. Ove su rasprave, ističe autor, “čvrsto povezane na način koji je svojedobno opisao Umberto Eco, ustvrdivši kako pišući cijeli život zapravo tražimo tek jednu jedinu riječ. U ovom slučaju ta jedna riječ trebala bi opisati povijest zemlje u kojoj je nastala i tijekom srednjeg vijeka se razvila politička tvorba koju danas nazivamo “srednjovjekovna Bosna”, “Bosanski Banat” ili “Bosansko Kraljevstvo”.
Tu, na samome rubu europskoga Zapada, gdje je taj društveni prostor završavao a još nije počinjao drugi društveni prostor, onaj srednjovjekovnoga europskoga Istoka, “Bizantske zajednice naroda”, razvila se i nekoliko stoljeća živjela neobična i već za svoje doba egzotična politička zajednica. U posljednjih petnaestak godina pokušavao sam razabrati kako je tekao razvoj te zajednice, pod kakvim utjecajima je ostvarivan i kakve je rezultate dao.
Pri tom sam nerijetko pokušavao razbiti historiografske mitove o srednjovjekovnoj Bosni, nastale u prvome redu iz političkih pobuda modernih povjesničara, koje je zapravo mnogo više zanimala politička sadašnjost i budućnost te zemlje no njezina srednjovjekovna povijest.
Stoga čitatelja koji će ustrajati na ideji da ipak pročita stranice koje slijede ne trebaju iznenaditi opširniji osvrti na pojedina historiografska djela s oštrom kritičkom žaokom. Dakako, onom čitatelju koji nađe strpljenja doći do kraja knjige ostaje prosuditi koliko su moji argumenti u pobijanju stavova koje smatram ekstrapolacijom modernih političkih programa uvjerljivi.
Isto vrijedi i za uvjerljivost argumenata na kojima se temelje moji zaključci glede nekih važnih pitanja. No, bez obzira na uvjerljivost, odnosno neuvjerljivost tih argumenata i zaključaka, bio bih vrlo zadovoljan ako bi se kao konačni rezultat svega što sam govorio i pisao o srednjovjekovnoj Bosni počelo govoriti i pisati na način drukčiji od onoga koji je prevladavao dosad. Riječ je, naime, o tomu da bi konačno tu srednjovjekovnu Bosnu trebalo prestati promatrati kao zasebni i samodostatni mikrokozmos, koji nije imao nikakvih veza i dodira s ostatkom srednjovjekovnog svijeta.
Mnogo štošta od onog što se u Bosni događalo od 13. do 15. stoljeća moguće je razumjeti tek iz konteksta europskog srednjovjekovlja, i to, vrlo precizno, onog zapadnog. Koliko uvjerljivo sam tu osnovnu misao uspio dokazati dakako ne mogu sam prosuditi, no ako ona posluži kao poticaj i polazna točka za druga i drukčija razglabanja moj će temeljni zadatak biti uspješno obavljen’.