Narodna medicina Hrvata Bosne i Hercegovine

Pomoć u slučaju bolesti tražena je od fratara i od narodnih liječnika uglavnom travara. Način liječenja prenosio se s koljena na koljeno. Liječenje se provodilo po određenim recepturama, koje su zavisile od vrste bolesti. Sredstva upotrebljavana u liječenju bila su biljnog i životinjskog podrijetla te ostala sredstva. Postojalo je vrijedno blago liječenja onim što se našlo na našim poljima i livadama, međama i živikama, vrtlacima i vrtlačićima, dakle ljekovitu travu i bilje uopće, od kojih su se spravljali blagotvorni čajevi, sirupi, napitci, sokovi… Trebalao je, dakako, dobro znati razlikovati bilje i ne ubrati nešto nekorisno ili otrovno, znati vrijeme branja i način sušenja te pravo pohranjivanje najčešće u drvenim posudama.

Lom ruke ili noge namještali su rijetki ljudi. Liječiti veliki čir (micina ili nicina), kako su ga neki zvali, a to je bio veći tvrdo crveni bolni dio kože, najčešće pokraj krakova, mogli su po tradiciji samo mezimci, tj. najmlađi brat li sestra u obitelji. Ojedine kod male djece liječene su trabuljikom. Na čir se stavljao prepečeni luk i bukvica. Mjehur se liječio čajem od iskuhane kukuruzne svile (klipovom bradom), a proljev drenjinama i dunjama. Glavobolja se liječila hladnim, navlaženim otarcima i pravom kavom, a prehlada se liječila rakijom, a uzimao se i čaj od bagremovih osušenih cvjetova, te nezaobilazni šipkov čaj (bogat vitaminom C, jer naši preci nisu imali limuna). Problem zatvora (tvrda stolica) rješavao se uzimanjem kiselog mlijeka i grožđa. Šljezov čaj se rabio za bolji tek, a nad njim se parilo i liječili sinusi. Perut se ikorijenjivala pranjem kose prosijanim i prokuhanim pepelom tzv. lukšijom, a uši iz kose istrijebljivale petrolejom. Za bolje spavanje i smirenje uzimalo se malo satrtog crnog maka te čaj od kamiličinog cvijeta. Temperatura se skidala oblozima od rakije prepečenice, umočenim čarapama u ocat, a stavljale su se i krumpirove ploške na tabane. Promukli glas, osobito iza svadbi, se čistio svježim kokošjim, guščijim ili pačjim jajem. Kopriva (žara), svježa i sušena, se stavljala na rane, njenim oblozima je liječena upala očiju, jele su je malokrvne osobe, a za reumu se od lišća koprive i istucane soli pravio lijek. Duhanom se posipala posjekotina, a neki bi ju jednostavno pomokrili vlastitim urinom. Za bubrege se preporučivala lubenica. Za slabokrvnost se pilo tzv. kino-vino, jela crna džigerica, crni dud, maline, a kasnije i trnjine. Glog se konzumirao za poboljšanje rada srca, kao i čaj od metvice, rute, bazge, majčine dušice…

Suhe šljive su bile dobre za probavu. Češnjakom se čistila krv, inače je češnjak bio lijek gotovo za sve, čak se preporučivao i za tuberkulozu te za bolesti dišnog trakta. Kod uboda ose ili pčele stavljala se zemlja ili kamen na ubodeno mjesto. Bundevinim sjemenjem trljale su se bradavice, ispucana koža (osobito pete), a od samih bundeva pravili su se oblozi za vene. Brezovim lišćem su se tretirtali lišajevi kože, a spominjalo se da je dobro piti brezov čaj od lišća za istjerivanje bubrežnoga kamenca. Listovi od kupusa su služili kao oblozi za reumu, proširene vene, a list kupusa se stavljao na ledja u liječenju bronhitisa. Žene su često spravljale čaj od čičkova sjemena za pospješenje izlučivanja urina. Brusnice, slične borovnici, su čistile usta. Osušene borovnice su zaustavljale krvarenje. Čaj od bosiljka pripreman je za kašalj, a vjerojatno i za smirenje uz kamilicu. Kamiličin blagi čaj davao se novorođenčadi protiv grčeva, a kamličinim čajem su se ispirali čirevi, rane, opekline. Preslicom i kamilicom su se liječile bobuljice ili akne na licu.

Bolna peta liječena je tzv. puštanjem čelca koji se stavio u bocu i držao u njoj dok nije pustio žalac. Sadržaj u boci je bio vrlo jakog i osebujnog mirisa. Namazana peta bi počela zatim svrbjeti, a kao melem se na nju stavljalo blato. Liječenje straota, odnosno poznato pod nazivom salijevanje stravina više bi se moglo ubrojiti u narodna vjerovanja nego u prirodna liječenja. Čajem od kantarije su se liječile želučane tegobe, a uzimala se i vrsta posebne rakije, neki su je zvali stomaklija. Lanenom krpom umočenom u mlaku slanu vodu ublažavala se bol iščašene ruke ili noge. Čaj od kunice je pomagao kod ženskih bolesti. Postojala je izreka ako bi čovjeka stisnulo pa pustio vjetar – manje doktoru u kesu. Opekline su se posipale mljevenom kavom (tozom ili tevljom) tj. talogom od kuhane kave.

Izvor: org.wikipedia.hr