Narodni običaji

fotografija: Dražen Zetić
0

običaji, narodni, tradicijom ustaljeni načini ponašanja s normativnim, ceremonijalnim i simboličkim značajkama; svojstveni određenoj društv. zajednici, nezaobilazni čimbenici nar. kulture koji obilježuju značajne trenutke čovjekova života i osobite prigode u životu zajednice vezane uz vjerski i gosp. godišnji ciklus.

Običaj je jedan od temeljnih pojmova (hrvatske) etnologije. Među različitim klasifikacijama običaja preteže podjela na: životne ili obiteljske, godišnje ili kalendarske te radne ili gospodarske. Životni ili obiteljski običaji vezani su uz značajne događaje u čovjekovu životu: rođenje djeteta i određene trenutke tijekom njegova odrastanja, značajnije događaje u životu seoske mladeži, sklapanje braka, smrt i pogreb. Godišnji običaji obilježuju blagdane koji se ponavljaju svake godine, a u Hrvata su najvećim dijelom povezani s istaknutim blagdanima kat. kalendara. Radni ili gosp. običaji pretežito se odnose na početak ili dovršetak važnih poljodjelskih i drugih poslova (npr. oranja, sjetve, žetve, gradnje kuće).

Među običaje mogu se ubrojiti i tradicijski oblici međusobne radne pomoći, odn. solidarnoga pomaganja na razini susjedstva i seoske zajednice (sprega, → moba). Uz običaje se često vežu određena vjerovanja i magijski postupci oslonjeni na predodžbe koje velikim dijelom pripadaju pretkršć. svjetonazoru. Osim drugih promjena, običaji su tijekom vremena bili podvrgnuti snažnoj kristijanizaciji. I sadašnje vrijeme obilježuje potreba za ceremonijalnim i simboličkim ponašanjem u značajnim prigodama osobnoga života i života zajednice (npr. proslave mjesnih i drž. blagdana, početka i dovršetka izgradnje javnih objekata i sl.) te u proslavama vjerskih blagdana u javnoj i obiteljskoj sferi. U tim se prigodama uz suvremene oživotvoruju i mnogi stari običaji, odn. suvremeni su običaji snažno oslonjeni na tradiciju; u tom pogledu postoje velike lokalne, obiteljske, pa i individualne razlike.

Životni običaji

Porod

Rađanje djece u seoskom okružju bilo je gl. svrhom bračnog i obiteljskoga života, a u odgoju djece odlučnija je bila šira obitelj negoli roditelji. Trudnica se morala čuvati od uroka i mraka, nije smjela jesti određenu hranu, a vjerovalo se da ružno i neugodno što vidi ili njuhom osjeti može uzrokovati loše osobine djeteta. Velika je bila smrtnost novorođenčadi i rodilja, pa su se mnoge za porod spremale kao za smrt: ispovjedile se i pričestile, pripremile odjeću za ukop i svijeću. Žene su rađale uz pomoć vješte suseljanke, ali i same. Za vrijeme rađanja i poslije većinom su bile izdvojene od ukućana u posebnoj prostoriji ili u zajedničkoj, zaklonjene razastrtom tkaninom. Na osobit se način postupalo s posteljicom i pupkovinom. Ako se dijete rodilo u posteljici, vjerovalo se da će biti osobito sretno i pametno ili da će steći nadnaravne moći (→ krsnikmoravještica).

Uz novorođenče su se stavljali različiti predmeti s namjerom da ga štite (npr. srp, rog) ili utječu na njegovu budućnost i izbor zanimanja (npr. neko oruđe, knjiga, vreteno). Rodilju su nakon poroda obilazile rođakinje i druge žene, donoseći hranu i piće. Ako je bilo slabo, dijete se krstilo na sam dan rođenja; uz kat. nauk na to je utjecalo i vjerovanje da se umrlo nekršteno dijete pretvara u demonsko biće. Za krštenje se obično dječaku uzimao kum, a djevojčici kuma, ili su kumovi bili bračni par (→ kumstvo).

Rođenje djeteta proslavljalo se u skladu s mogućnostima, u krugu obitelji i uz nazočnost kumova. Tom prilikom sve su žene donosile dar u jelu i piću. Vrlo je raširen bio običaj da kuma taj dar donese na glavi, u košari ili bez nje, zamotan u stolnjak ili pokriven ukrasnim ručnikom. Darivanje djeteta od kume ili kuma nije bilo obvezatno ili se svodilo na darivanje prvom dječjom košuljicom i rupčićem; taj dar s vremenom je postajao sve bogatiji (odjeća, novac, zlatni nakit).

U prvim godinama djetetova života najvažniji su običaji vezani uz njegovo zdravlje, rast (osobito kose), prve korake, prve zube i početak govora. Određene faze odrastanja pratila je promjena odjeće i/ili frizure, preuzimanje određenih poslova (npr. pastirskih) i sudjelovanje u običajima različitih dobnih i spolnih skupina. Tako su, primjerice, djevojčice i dječaci sudjelovali u proljetnim običajima kao što su jurjevski i ivanjski (→ ladarice), a nešto starije djevojčice u duhovskima (→ kraljice). U životu seoskih mladića značajan je bio dan novačenja i dan odlaska u vojsku; novaci su se kitili osobitim rupcima i proslavljali ulazak u društvo odraslih.

Sklapanje braka

Sklapanje braka osobito je značajan trenutak u životu pojedinca, obitelji i zajednice, u kojem se oživotvoruju stari i novi običaji, vjerovanja i norme nepisanog i pisanoga prava; prilika je to za gošćenje, veselje, glazbu i ples. U seoskom se okružju brak mogao zasnovati na više načina, koje je seoska zajednica priznavala, iako ih je različito vrjednovala. Najpoželjniji čin sklapanja braka bila je svadba, koja u hrv. seljačkoj tradiciji obuhvaća mnoge ceremonijalne postupke i odlikuje se regionalnim osobitostima. Slijede različiti oblici tzv. otmice žene (fingirana, djelomice dogovorena, pa i prava) te zasnivanje braka samim početkom zajedničkoga života. Izostavljanjem svadbe izbjegavao se trošak, ali su održane određene simboličke radnje (primjerice, pucanje pri odvođenju mladenke, bacanje jabuke preko mladoženjina krova, promjena udavačine odjeće kao znak novoga bračnoga stanja).

Svadba i otmica tradicijski su načini zasnivanja braka, a zakonski se čin (crkveno i/ili građ. vjenčanje) različito u njih uklapao, ovisno o području, vremenu i pojedinačnim odlukama: prije ili nakon svadbe, na različitim mjestima u njezinu tijeku, kraće ili dulje vrijeme nakon otmice ili početka zajedničkog života. (→ svadbeni običaji)

Smrt i pokop

I u pitanjima smrti seljački je svjetonazor lavirao između kršćanskih i pretkršć. predodžbâ. Odnos prema smrti iskazivala je već za života pripremljena odjeća i oprema za ukop (svijeća, osobiti prekrivač za umrloga, ukrasni ručnici koje se u sprovodu nosilo na križevima i crkv. barjacima). Glasanje ili pojava određenih životinja tumačili su se kao predznaci smrti, a smrt je mogao najaviti i san.

Tijekom godine o smrti se gatalo u određene dane, npr. na Božić, Svijećnicu, Ivanje. U slučaju dugotrajnoga bolovanja, osim pomoći svećenika, utjecalo se i drugim sredstvima u želji za ozdravljenjem (zavjeti) ili olakšavanjem agonije (npr. stavljanje određenih predmeta pod postelju ili uzglavlje umirućega). Kada je smrt bila sasvim blizu, palila se svijeća, a kada je smrt nastupila, otvarao se prozor (da duša izađe), zrcalo se zastiralo tkaninom ili ga se okretalo naopako, zaustavljao se sat, gasila se vatra na ognjištu, puštala stoka iz staje (negdje u trenutku kretanja sprovoda).

Pokojnika izložena na odru obilazili su rođaci i suseljani, molili uz njega i čuvali ga do kasne noći, pa i do sprovoda. Ponegdje su žene plele vijence za pokop. U kući se nije kuhalo, a ukućanima su hranu donosile rođakinje i susjede. Umrloga su u sprovodu nosili na nosilima ili vozili na kolima. S njim su ukapali i poneki njemu drag predmet (osobito s djetetom), ali su potvrđeni i drukčiji primjeri popudbine (novac, svijeća), značenje kojih je u vezi s drevnim predodžbama o putu na drugi svijet. U mnogim krajevima, čim je nastupila smrt, okupljena ženska rodbina počela je glasno naricati za pokojnikom. Sprovod mladića ili djevojke barem u nečem trebao je podsjećati na svadbu (svadbene kitice, mladenkin vijenac, bijela boja odjeće, lijesa i cvijeća).

Nakon ukopa bilo je obvezno pranje ruku te obrok za one koji su nosili umrloga, križeve ili barjake, pripremili raku i drugo. (→ obredno umivanjekarmine ili podušja)

Godišnji običaji

Prikazi godišnjih običaja većinom počinju od najznačajnijih jesenskih blagdana, Svih svetih i Dušnoga dana, posvećenih pokojnicima, posjetima i uređenju grobova. U tradicijskom je smislu dan Svih svetih važniji kao posljednji pastirski blagdan u godini, što su ga pastiri slavili na polju, uz darovanu hranu i piće.

U povodu shvaćanja da mošt sazrijeva na Martinje, odn. dan svetoga Martina, u malogradskim su se, a poslije i u seoskim sredinama sjev. Hrvatske, na taj dan održavale šaljive ceremonije »krštenja mošta«. Blagdanski značaj iskazivao se i obilnijim gošćenjem, osobito pečenom guskom. Predbožićno razdoblje počinje danima sv. Barbare i sv. Lucije, uz koje je vezano gatanje, proricanje, pa i darivanje.

Razdoblje od kraja studenoga do polovice siječnja obuhvaća niz blagdana i uz njih vezanih običaja i vjerovanja koji čine cjelinu s Božićem kao središnjim vjerskim i tradicijskim blagdanom. Taj sklop običaja primjer je prepletanja raznorodnih tradicija, od elemenata stare slav. religije i mitologije, preko onih iz antike, do kršćanstva, odn. katoličanstva. Kristijanizacija nije dokinula nekršć. sadržaje u božićnim običajima, usredotočene na zimski solsticij i na početak nove godine.

U Hrvata su isti ili slični običaji negdje vezani uz Badnjak i Božić, a drugdje uz Novu godinu ili se iste pojedinosti ponavljaju na oba blagdana, što je posljedica mijenjanja kalendara, odnosno pomicanja datuma početka godine. Karakteristično je božićno kićenje doma zelenilom, svježim grančicama crnogorice, bršljana, božikovine i dr. bilja. Kićenje cijeloga stabla jele ili smreke, božićnoga drvca, u hrv. se krajevima javlja tek u novije doba (XIX. st.), i to prvo u gradskim sredinama.

Božićni su običaji unošenje slame i priprema božićnoga stola, priprema osobitoga kruha (→ obredno pecivo), paljenje panja badnjaka, izricanje čestitki i obrednih formula za dobrobit kućanstva i ukućana te posjet božićnoga čestitara (polaznik). Dio mnogobrojnih i raznolikih božićnih običaja u Hrvata vezan je uz kult predaka: stavljanje svijeće na stol na Badnju večer, posna jela (grah, riba, kaša, orasi i med – ponešto se ostavlja na stolu nakon obroka), prostiranje slame, pa i paljenje panja badnjaka. Darivanje je odavno vezano uz božićno i novogodišnje vrijeme: kao starije, darivanje obrednih čestitara, i novije, darivanje djece, posebice za dan sv. Nikole i sv. Lucije. O Božiću su se međusobno darivali djevojke i mladići, kao znak sklonosti pa i ženidbenih namjera (jabuka).

U više je krajeva zabilježeno i darivanje vode (zdenca). Nakon Božića skupine čestitara obilazile su kuće, pjevajući osobite pjesme i za uzvrat dobivajući darove (→ koledakoledaribetlehemari). Na jadranskome je području poznat još jedan osobit običaj u razdoblju između Božića i Sveta tri kralja, a to je biranje »kralja« ili »kneza«.

Između Sveta tri kralja i početka korizme (→ pepelnica) padaju poklade ili karneval. Značenje prijelaza iz zime u proljeće za agrarnu godinu i zamisao da čovjek može utjecati na prirodu za svoju dobrobit polazišta su tumačenja drevnoga smisla pokladnih običaja; odlučujuća je bila uloga zaštitne (apotropejske) magije i magije za plodnost koja se nazire iza mnoštva regionalno i lokalno različitih pokladnih postupaka i likova (→ buše ili bušaričarojiceoboravanje). Drugi tip u nas poznatoga karnevala vezan je uz grad. sredine i okrenut društv. kritici.

Proljetni su običaji vezani uz istaknute kršć. blagdane: Cvjetnicu, Uskrs, Spasovo, Jurjevo, Filip i Jakov (→ filipovčice), Duhove. Većini su zajednički ophodi, odnosno povorke mladih koji obilaze selo, pjevaju osobite pjesme i skupljaju darove, a nekima i paljenje krjesova (→ obredna vatra). Paljenje krjesova uobičajeno je i na Ivanje, folklorno najbogatiji ljetni blagdan. Tijekom godine pojedini se sveci svečanije slave u mjestima kojima su zaštitnici; i pojedine obitelji mogu imati sveca zaštitnika kojega proslavljaju kao krsno ime ili krsnu slavu (većinom u pravoslavaca).

Radni ili gospodarski običaji

U radne ili gospodarske običaje ubrajaju se različiti postupci, većinom magijske naravi, usmjereni na osiguranje uroda i napredak stoke, osobito kod pripreme sjemena, oranja, sjetve i sadnje. Primjerice, u prvu se brazdu zaoravalo jaje kao simbol plodnosti i začetka života s namjerom da se njegova vitalna snaga prenese na usjeve; stoka se gonila preko vatre ili njezinih ostataka zbog vjerovanja u mogućnost prijenosa očisne i zaštitne moći vatre na životinje.

Na magiji se zasnivaju i različiti postupci pri početku i dovršetku značajnih poslova. Primjerice, pri gradnji kuće temelji se prskaju krvlju žrtvovane životinje ili se u njih ugradi novac, krovište se zakiti drvcetom, ukrasima i ručnicima, a dovršetak gradnje proslavlja gozbom za graditelje i ukućane (→ likovo). Osobito su bili svečani, lokalno različiti dovršetci žetve (→ dužijanca). Za osiguranje ljetine od suše služili su običaji za izazivanje kiše (prporuše, → dodole).

Izvor: enciklopedija.hr

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.