Luka Tripalo: ČETIRI ČITANJA TEODORINIH IKONA

Datum na koji je  otvorena izložbe »Teodorinih ikona« srpske umjetnice Mirjane Nikolić u župi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Voltinu naselju, 15. lipnja, o samoj izložbi otkriva mnogo toga što bi inače ostalo skriveno. Jedan je tomu povijestan, a tri su kulturna razloga. Ova se izložba, naime, održava u trenutku jednako nezavidnu i s povijesnoga i s kulturnoga gledišta – trenutku koji ponajbolje ocrtava članak objavljen na jednoj katoličkoj stranici u jeku rusko-ukrajinskoga rata koji se otvoreno izruguje izrazu »pisanje« kao opisu stvaranja ikona. Na stranu to što se ikone pišu kao što se i tropari poju – jer dolaze iz kulturne predaje neodvojive od vlastitoga jezika – ikone već i iz povijesnih razloga zavrjeđuju zaseban izraz, koji se podjednako tiče i njihove jedinstvene srži i njihove mnogovrsne svrhe

autor: Dražen Zetić
0

Datum na koji je  otvorena izložbe »Teodorinih ikona« srpske umjetnice Mirjane Nikolić u župi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Voltinu naselju, 15. lipnja, o samoj izložbi otkriva mnogo toga što bi inače ostalo skriveno. Jedan je tomu povijestan, a tri su kulturna razloga. Ova se izložba, naime, održava u trenutku jednako nezavidnu i s povijesnoga i s kulturnoga gledišta – trenutku koji ponajbolje ocrtava članak objavljen na jednoj katoličkoj stranici u jeku rusko-ukrajinskoga rata koji se otvoreno izruguje izrazu »pisanje« kao opisu stvaranja ikona. Na stranu to što se ikone pišu kao što se i tropari poju – jer dolaze iz kulturne predaje neodvojive od vlastitoga jezika – ikone već i iz povijesnih razloga zavrjeđuju zaseban izraz, koji se podjednako tiče i njihove jedinstvene srži i njihove mnogovrsne svrhe

Upravo na to podsjeća 15. lipnja – jedan od datuma kojemu se tradicionalno pripisuje objava Milanskoga edikta kojim su carevi Konstantin i Licinije izjednačili kršćanstvo s ostalim vjeroispovijestima Rimskoga Carstva. Nakon toga datuma, naime, prestali su progoni kršćana i u Rimu i u Nikomediji, koju će naslijediti Bizant. No taj je datum osobito važan i za povijest ikona: jer dok su se progoni zapadnih kršćana stišali već nakon Dioklecijana, istočna Crkva proganjana je i dalje. To je na Istoku još više odgodilo ionako kasnu pojavu kršćanske likovne umjetnosti, čija će povijest započeti tek nakon providonosnoga 15. lipnja. Ikone stoga na poseban način pomažu rasvijetliti povijest Istoka – povijest ispisanu krvlju mučenika, ali i povijest koja se naoči suvremenosti prepisuje u najvećem ratu nakon Drugoga svjetskoga rata.

Osim što je Istoku navijestio procvat kulture, Milanski je edikt u snošljivosti spram kršćanstva s njime združio i Zapad, najavljujući tako i nastavak njihova susreta upravo u ikonama. Naime, promatrač povijesti ikona u mijenama boja i oblika lako će osluhnuti plodonosan razgovor koji je Istok vodio sa Zapadom čak i nakon raskola 1054. Zato ikone nisu tek vidljivo svjedočanstvo ekumenskoga jedinstva Crkve – često teško uočljiva u teološkim i kanonskim raspravama – nego i oruđe osvjetljenja njegova značenja u sadašnjosti.

Konačno, Milanski je edikt omogućio kršćanstvu da s drugim vjeroispovijestima uspostavi ravnopravan dijalog, ali i da apologetski predstavi nadmoćnu istinitost svoje vjere. Jednako tako, ikone se ravnopravno s drugim umjetninama takme na bojištu ljepote, no čovjeka nadmoćno dotiču i jezikom vjere za koji je suvremena umjetnost umnogome nijema. Ukratko, obljetnica Milanskoga edikta upozorava na to da ikone rasvjetljuju Istok, osvjetljuju Crkvu i prosvjetljuju čitav svijet. No 15. lipnja o ikonama otkriva i mnogošto drugo.

  1. lipnja u istočnim je crkvama dan kada se slavi spomen sv. Augustina, najvećega crkvenoga oca Zapada. Sv. Augustin na mnogo je mjesta govorio o umjetnosti i tumačio što je čini dobrom, a njegovi zaključci, primjenjivi i na Teodorine ikone, mogu se sažeti u tvrdnju da sva ljepota dolazi od jednoga Boga. Augustin stoga razlikuje Božje stvaranje iz ničega i ljudsko stvaranje od nečega, gdje umjetnik svojoj građi daje oblik – materiji formu. Budući da je Bog čista forma, a sva je ljepota od njega, što je više forme, to će i ljepote biti više; što umjetnik svomu djelu daje uzvišeniji oblik, to će njegovo motrenje više uzvisiti dušu. Možda je izlišno upozoriti da je najuzvišeniji oblik na zemlji upravo ljudski lik, no vrijedi napomenuti da Teodorine ikone taj uzvišeni oblik uzvišeno i izgrađuju. U istočnoj tradiciji svaka tančina ikone ima snagu znaka; tako kolaži satkani od izrezaka fotografija zvijezda ukazuju na to da su ljudi koje prikazuju satkani od nečega vječnoga i utkani u vječnost.

Vječno podrijetlo ljepote u jednome Bogu upućuje i na to da je ljepota stvar jedinstva. No Augustin je znao da posvemašnjega jedinstva izvan Boga nema. Ipak, i na zemlji postoji neko jedinstvo: jedinstvo višestrukosti koja omogućuje ponavljanje i uspoređivanje, razmjer i red. Augustin je prvi uočio da ljepota umjetnosti leži u takvoj višestrukosti. To je od velika značenja upravo za umjetnost kolaža jer se u njoj postojeći ulomci razlažu do neprepoznatljivosti i ulažu u novo raspoznatljivo jedinstvo. Kolažiranje se tako ispostavlja povlaštenom metodom ikonopisanja: ono i svojom vanjštinom upućuje na to da se ulomci stvorene ljepote mogu ispravno razaznati tek u jedinstvu nestvorena Boga.

Augustin je u povijesti umjetnosti ostao najpoznatiji po tome što je iscrpno govorio o ritmu. 15. lipnja 1594. u Francuskoj je rođen čovjek kojega su prozvali slikarom ritma, Nicolas Poussin. Poussin se kao mladi umjetnik našao između manirizma Guida Renija i naturalizma Caravaggia, između ekstatičnih maštarija nadljudskoga osvjetljenja i brutalnih otisaka ljudskih pomračenja. Poussin je i u jednom i u drugom vidio gadost izvještačenosti. Zato je među prvima zagovarao promatranje prirode kako bi se mogla predočiti ljepota istine; duboko proučavanje ne samo likovne vanjštine vlastitoga predmeta nego i njegove povijesne nutrine. Prenoseći Augustinovu misao na platno, Poussin je put ljepote otkrio u zaodijevanju mašte formom koja je već prisutna; zato je svoje biblijske prizore smještao u antičke ruševine.

U Poussinovu postupku nazire se međa zapadne i istočne umjetnosti, zapadnoga i istočnoga duha: Zapad svoje slike izmišlja dok Istok svoje slika obnavlja, jednako kao što isusovci u duhovnim vježbama zamišljaju biblijske prizore dok izihasti u tišini ponavljaju Isusovu molitvu.  No i istočnu i zapadnu predaju, i Poussinova ulja i Teodorine ikone povezuje disciplina motrenja koja umjetniku omogućuje da ono što promatra – bilo u mašti, bilo u sjećanju – predoči vjerno istini, bez zalihosti i bez oskudice. Pomnost kojom umjetnica skriva tragove jednako pomna kolažiranja zvijezda istočna je gesta poniznosti, ali i upozorenja da za ikonu nije presudno sredstvo izvedbe, već nakana stišavanja svake pozadinske buke; da pogled ne privuče ni oštrina rezova ni blještavilo zvijezda, već – svetost čovjeka.

Svece je najlakše usporediti sa zvijezdama: oni blistaju zato što gore užgani Božjom ljubavlju. 15. lipnja 1652. u Komiži se rodio Andrija Vitaljić, pjesnik u čijoj se duhovnoj poeziji nijedna riječ ne javlja toliko često koliko – užgati. Pa i njegovo najveće djelo, ep Ostan Božje ljubavi, započinje priznanjem vlastite užganosti i završava pjesmom Pisan za užgati srca. U predgovoru Ostanu Vitaljić tumači čitatelju da mu nudi kitu cvijeća urešenu voćem – ep urešen zaključnom duhovnom poukom u stihovima, govoreći mu da „ako pisni, kako mlohave, i ne dobro sastavljene ne budu tebi ugodne, žudim veoma, da ti bude ugodno ono ćućenje, koje se pod njimi uzdrži, ono nagovaranje, ono nukanje, ono poticanje k ljubavi Božjoj, koje bude tebi drago uživati, kako jedno voće“. Bližim riječima: čitatelju, ne godi li tvojim osjetilima cvijeće mojih stihova, tada voćem Kristove pouke nahrani svoju dušu. Na ikonama Mirjane Nikolić plod se od cvijeća ne može razlučiti; za razliku od pjesme koja i sama katkad upućuje kako ju vrijedi pročitati, ikona zahtijeva da sam promatrač na njoj razluči cvijeće u kojem će uživati od voća kojim će se okrijepiti. Ikone koje očituju jedinstvo i ikonopiskinja koja se radi jedinstva iz njih povlači tako ištu samo jedno: ikonočitatelja koji ne će tek omirisati likovno cvijeće nego i zagristi sočno, duhovno voće skriveno u njemu.

Datum na koji je  otvorena izložbe »Teodorinih ikona« srpske umjetnice Mirjane Nikolić u župi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Voltinu naselju, 15. lipnja, o samoj izložbi otkriva mnogo toga što bi inače ostalo skriveno. Jedan je tomu povijestan, a tri su kulturna razloga. Ova se izložba, naime, održava u trenutku jednako nezavidnu i s povijesnoga i s kulturnoga gledišta – trenutku koji ponajbolje ocrtava članak objavljen na jednoj katoličkoj stranici u jeku rusko-ukrajinskoga rata koji se otvoreno izruguje izrazu »pisanje« kao opisu stvaranja ikona. Na stranu to što se ikone pišu kao što se i tropari poju – jer dolaze iz kulturne predaje neodvojive od vlastitoga jezika – ikone već i iz povijesnih razloga zavrjeđuju zaseban izraz, koji se podjednako tiče i njihove jedinstvene srži i njihove mnogovrsne svrhe.

Upravo na to podsjeća 15. lipnja – jedan od datuma kojemu se tradicionalno pripisuje objava Milanskoga edikta kojim su carevi Konstantin i Licinije izjednačili kršćanstvo s ostalim vjeroispovijestima Rimskoga Carstva. Nakon toga datuma, naime, prestali su progoni kršćana i u Rimu i u Nikomediji, koju će naslijediti Bizant. No taj je datum osobito važan i za povijest ikona: jer dok su se progoni zapadnih kršćana stišali već nakon Dioklecijana, istočna Crkva proganjana je i dalje. To je na Istoku još više odgodilo ionako kasnu pojavu kršćanske likovne umjetnosti, čija će povijest započeti tek nakon providonosnoga 15. lipnja. Ikone stoga na poseban način pomažu rasvijetliti povijest Istoka – povijest ispisanu krvlju mučenika, ali i povijest koja se naoči suvremenosti prepisuje u najvećem ratu nakon Drugoga svjetskoga rata.

Osim što je Istoku navijestio procvat kulture, Milanski je edikt u snošljivosti spram kršćanstva s njime združio i Zapad, najavljujući tako i nastavak njihova susreta upravo u ikonama. Naime, promatrač povijesti ikona u mijenama boja i oblika lako će osluhnuti plodonosan razgovor koji je Istok vodio sa Zapadom čak i nakon raskola 1054. Zato ikone nisu tek vidljivo svjedočanstvo ekumenskoga jedinstva Crkve – često teško uočljiva u teološkim i kanonskim raspravama – nego i oruđe osvjetljenja njegova značenja u sadašnjosti.

Konačno, Milanski je edikt omogućio kršćanstvu da s drugim vjeroispovijestima uspostavi ravnopravan dijalog, ali i da apologetski predstavi nadmoćnu istinitost svoje vjere. Jednako tako, ikone se ravnopravno s drugim umjetninama takme na bojištu ljepote, no čovjeka nadmoćno dotiču i jezikom vjere za koji je suvremena umjetnost umnogome nijema. Ukratko, obljetnica Milanskoga edikta upozorava na to da ikone rasvjetljuju Istok, osvjetljuju Crkvu i prosvjetljuju čitav svijet. No 15. lipnja o ikonama otkriva i mnogošto drugo.

  1. lipnja u istočnim je crkvama dan kada se slavi spomen sv. Augustina, najvećega crkvenoga oca Zapada. Sv. Augustin na mnogo je mjesta govorio o umjetnosti i tumačio što je čini dobrom, a njegovi zaključci, primjenjivi i na Teodorine ikone, mogu se sažeti u tvrdnju da sva ljepota dolazi od jednoga Boga. Augustin stoga razlikuje Božje stvaranje iz ničega i ljudsko stvaranje od nečega, gdje umjetnik svojoj građi daje oblik – materiji formu. Budući da je Bog čista forma, a sva je ljepota od njega, što je više forme, to će i ljepote biti više; što umjetnik svomu djelu daje uzvišeniji oblik, to će njegovo motrenje više uzvisiti dušu. Možda je izlišno upozoriti da je najuzvišeniji oblik na zemlji upravo ljudski lik, no vrijedi napomenuti da Teodorine ikone taj uzvišeni oblik uzvišeno i izgrađuju. U istočnoj tradiciji svaka tančina ikone ima snagu znaka; tako kolaži satkani od izrezaka fotografija zvijezda ukazuju na to da su ljudi koje prikazuju satkani od nečega vječnoga i utkani u vječnost.

Vječno podrijetlo ljepote u jednome Bogu upućuje i na to da je ljepota stvar jedinstva. No Augustin je znao da posvemašnjega jedinstva izvan Boga nema. Ipak, i na zemlji postoji neko jedinstvo: jedinstvo višestrukosti koja omogućuje ponavljanje i uspoređivanje, razmjer i red. Augustin je prvi uočio da ljepota umjetnosti leži u takvoj višestrukosti. To je od velika značenja upravo za umjetnost kolaža jer se u njoj postojeći ulomci razlažu do neprepoznatljivosti i ulažu u novo raspoznatljivo jedinstvo. Kolažiranje se tako ispostavlja povlaštenom metodom ikonopisanja: ono i svojom vanjštinom upućuje na to da se ulomci stvorene ljepote mogu ispravno razaznati tek u jedinstvu nestvorena Boga.

Augustin je u povijesti umjetnosti ostao najpoznatiji po tome što je iscrpno govorio o ritmu. 15. lipnja 1594. u Francuskoj je rođen čovjek kojega su prozvali slikarom ritma, Nicolas Poussin. Poussin se kao mladi umjetnik našao između manirizma Guida Renija i naturalizma Caravaggia, između ekstatičnih maštarija nadljudskoga osvjetljenja i brutalnih otisaka ljudskih pomračenja. Poussin je i u jednom i u drugom vidio gadost izvještačenosti. Zato je među prvima zagovarao promatranje prirode kako bi se mogla predočiti ljepota istine; duboko proučavanje ne samo likovne vanjštine vlastitoga predmeta nego i njegove povijesne nutrine. Prenoseći Augustinovu misao na platno, Poussin je put ljepote otkrio u zaodijevanju mašte formom koja je već prisutna; zato je svoje biblijske prizore smještao u antičke ruševine.

U Poussinovu postupku nazire se međa zapadne i istočne umjetnosti, zapadnoga i istočnoga duha: Zapad svoje slike izmišlja dok Istok svoje slika obnavlja, jednako kao što isusovci u duhovnim vježbama zamišljaju biblijske prizore dok izihasti u tišini ponavljaju Isusovu molitvu.  No i istočnu i zapadnu predaju, i Poussinova ulja i Teodorine ikone povezuje disciplina motrenja koja umjetniku omogućuje da ono što promatra – bilo u mašti, bilo u sjećanju – predoči vjerno istini, bez zalihosti i bez oskudice. Pomnost kojom umjetnica skriva tragove jednako pomna kolažiranja zvijezda istočna je gesta poniznosti, ali i upozorenja da za ikonu nije presudno sredstvo izvedbe, već nakana stišavanja svake pozadinske buke; da pogled ne privuče ni oštrina rezova ni blještavilo zvijezda, već – svetost čovjeka.

Svece je najlakše usporediti sa zvijezdama: oni blistaju zato što gore užgani Božjom ljubavlju. 15. lipnja 1652. u Komiži se rodio Andrija Vitaljić, pjesnik u čijoj se duhovnoj poeziji nijedna riječ ne javlja toliko često koliko – užgati. Pa i njegovo najveće djelo, ep Ostan Božje ljubavi, započinje priznanjem vlastite užganosti i završava pjesmom Pisan za užgati srca. U predgovoru Ostanu Vitaljić tumači čitatelju da mu nudi kitu cvijeća urešenu voćem – ep urešen zaključnom duhovnom poukom u stihovima, govoreći mu da „ako pisni, kako mlohave, i ne dobro sastavljene ne budu tebi ugodne, žudim veoma, da ti bude ugodno ono ćućenje, koje se pod njimi uzdrži, ono nagovaranje, ono nukanje, ono poticanje k ljubavi Božjoj, koje bude tebi drago uživati, kako jedno voće“. Bližim riječima: čitatelju, ne godi li tvojim osjetilima cvijeće mojih stihova, tada voćem Kristove pouke nahrani svoju dušu. Na ikonama Mirjane Nikolić plod se od cvijeća ne može razlučiti; za razliku od pjesme koja i sama katkad upućuje kako ju vrijedi pročitati, ikona zahtijeva da sam promatrač na njoj razluči cvijeće u kojem će uživati od voća kojim će se okrijepiti. Ikone koje očituju jedinstvo i ikonopiskinja koja se radi jedinstva iz njih povlači tako ištu samo jedno: ikonočitatelja koji ne će tek omirisati likovno cvijeće nego i zagristi sočno, duhovno voće skriveno u njemu.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.